Autor: Rodoljub Šabić
Pročitam u novinama da je „Povereniku za informacije u nekoliko navrata od početka godine objašnjena procedura upisa u posebne biračke spiskove". I, što se retko dešava, budem zadovoljan zbog toga što jedan ministar, jer reč je o izjavi ministra za ljudska i manjinska prava, dezinformiše javnost. Izjava je potpuno neistinita, na moju sreću, jer da je tačna imao bih ozbiljnih razloga da se zabrinem za sopstvenu inteligenciju. Naime, procedura upisa u poseban birački spisak za izbor nacionalnih saveta nacionalnih manjina uređena je zakonom potpuno jasno i svako kome bi je trebalo „u nekoliko navrata objašnjavati", imao bi razloga da se zabrine.
Zakonom utvrđena procedura i nije izazvala nikakav problem. Ono što je izazvalo problem je „Instrukcija o postupku upisa u poseban birački spisak nacionalne manjine", koju je doneo ministar za ljudska i manjinska prava.
Odredbama ove Instrukcije zapravo se odstupilo od zakonskog rešenja po kome je upis u poseban birački spisak lično pravo o kome čovek odlučuje sam i koje sam ostvaruje podnošenjem zahteva nadležnom organu neposredno ili poštom. Instrukcija je predvidela da se i „predaja od strane trećih lica smatra dopuštenom", kao i da trećem licu koje „u ime građana podnosi zahtev nije potrebno posebno ovlašćenje", te da ne treba tražiti ni bilo šta drugo.
Od početka je bilo jasno da se ovako, najblaže rečeno krajnje neoprezno, širom otvaraju vrata za moguće zloupotrebe. Svako ko je raspolagao podacima o građanima mogao je „u njihovo ime" popunjavati zahtev za upis u birački spisak, potpisivati ih i podnositi zahtev. A u skladu sa instrukcijom organi lokalne samouprave bili su dužni da izvrše takav upis. Mnogi nadležni organi lokalne samouprave bili su svesni rizika i upozoravali su, ali su morali da slede instrukcije. Praksa je potvrdila da je rizik bio sasvim realan i da su počinjene brojne zlupotrebe, na različite načine. Recimo, da su „benignije" bile zloupotrebe neinformisanosti ili polupismenosti nekih ljudi čiji pravi potpis je dobijan na obrazac tako što im je predočavano da je to npr. zahtev za legalizaciju njihove kuće, zahtev za pomoć ili nešto slično, а da je najgora varijanta bila je ona koja je podrazumevala izvršavanje dva krivična dela - neovlašćene obrade podataka iz člana 146. KZ-a i krivičnog dela falsifikata iz člana 355. KZ-a. Reč je o varijanti u kojoj su „aktivisti" sami popunjavali obrasce za upis i falsifikovali potpise navodnih podnosioca.
Dakle, priznajem da čak iako bi neko pokušao da mi „u nekoliko navrata" objasni logiku instrukcije po kojoj je moguće da ako slučajno imate potrebne lične podatke npr. predsednika Tadića (iz biračkog spiska, poreske uprave, zdravstvenog osiguranja, biblioteke...), popunite u njegovo ime zahtev za upis u poseban birački spisak, npr. egipatske nacionalne manjine. potpišete ga i podnesete, a činovnik u lokalnoj samoupravi mora, bez pitanja da ga upiše.
Podjedanko teško mi je da razumem i to da ministarstvo na sve više informacija o nezakonitoj obradi podataka, uključujući i krivična dela reaguje sa "nije nam poznato" ili "nismo obavešteni", a da svoju instrukciju komentariše samo frazom "sve je u skladu sa zakonom".
Ministarstvo je po zakonu nadležno za nadzor nad primenom Zakona o nacionalnim savetima i moralo bi biti najobaveštenije a ne neobavešteno. Ono ima obavezu da javnosti pruži potpune i tačne informacije o činjenicama u vezi sa upisom u poseban birački spisak, uključujući i informaciju o broju nezakonitih upisa. Neodgovorno je te informacije potcenjivati nastojanjem da se minimizira njihov broj. Broj uostalom I nije najvažniji, jer se i iza svakog pojedinog nalazi ili povreda prava na privatnost, ili povreda nacionalnog identiteta, ili krivično delo, ili sve zajedno. A to stvarno nisu stvari za potcenjivanje.