Nešto sam ovih dana evocirala uspomene, pa se prisetih kako smo pre skoro godinu dana Zorka i ja bile u poseti jednom porodilištu, kojom prilikom sam doživela da nam gosn. glavnokomandujući pomenute ustanove uskrati uvid u porođajne protokole. U stvari, nismo mi ni tražile uvid u protokole, niti smo tim poslom došle, ali iz nekog samo njemu poznatog razloga pomenuti gosn. glavnokomandujući je načelnici porodilišta pred nama dao strogo uputstvo: "Sve možete da im date, ali protokole nikako."
Evociram uspomene, kažem, i mislim se: a što ja ne bih smela imati uvid u bolničke potokole o propisanim procedurama za porođaj? Zašto bi to bila državna tajna? Mislim se, kažem, te odlučim da se malko dopisujem ne samo s Ministarstvom zdravlja, već i sa porodilištima koja su javne ustanove, i čija dokumentacija takođe podleže Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Mislim, ako pravila po kojim nas porađaju nisu od javnog značaja, pa šta jeste?
I tako sednem i popunim Zahtev za pristup informacijama od javnog značaja, tražeći kopije porođajnih protokola, aTresiram na sedam porodilišta (Front, Višegradska, Dragiša Mišović, Zvezdara, Niš, Kragujevac, Novi Sad), turim u kuFerte i pravac - pošta.
Taj izlet do pošte, to mi je glavna rekreacija i razbibriga u ove letnje dane.
A u pošti...
Ne, nije red. Penzije su tek sutra.
Nego, doplatna markica za izgradnju hrama Svetog Save.
Čim sam kuFerte predala, kaže meni mlađahno devojče za šalterom: "Samo da znate, morate da platite doplatnu markicu za hram Svetog Save."
Presečem je pogledom, nalaktim se na oni šalter i dreknem: "E, neću!"
Kaže meni mlađahno devojče: "Verujte, morate, inače ne mogu da primim poštu."
Kažem ja: "Neću, ja sam muslimanka, za džamiju ću da platim, za hram Svetog Save neću i neću!"
Skoči mlađahno devojče istog trenutka sa stolice, kaže "Sačekajte" i pobeže po šeficu. Isprepadah je, očigledno, a verujem da nisam ni prva ni poslednja. Posle mi je žao bilo.
Dođe šefica, ljubazna, fina, kaže: verujte, moramo, bio nam je još jedan gospodin druge veroispovesti i bunio se, ali mi moramo.
Kažem ja, dajte vi meni napismeno da morate.
Ode ona i donese nekakav papir, dopis, daje mi da čitam, u njemu piše "...saglasno uredbi Vlade Republike Srbije o izdavanju doplatnih poštanskim markica...".
Kažem ja, fotokopirajte mi to.
Kaže ona, ne mogu, mogu samo da vam dam fiskalni račun.
Dajte onda fiskalni račun.
Dadoše mi.
Platim harač, strpam onaj fiskalni račun u džep, i upitam se: kakva li bi reakcija ljudi što čekaju red u pošti (a što sam napravila red, ujeeeee....) bila kada bi od sutra počele da se prodaju obavezne doplatne markice za izgradnju džamije?
Zamislim.
Smrznem se od pomisli.
I krenem si kući.
Da čekam odgovor od mojih milih i dragih sedam porodilišta, i da aTresiram novu kuFertu za Srpsku pravoslavnu crkvu. Rešila sam da im otšiljem taj fiskalni račun, da me ture na zid tog Skadra na Bojani imenom i prezimenom kao HARAČODAVCA.