A onda ostadoh zamišljena.
Još od kad sam počela ova moja piskaranja, pokušavam da nađem reči da opišem nebo iznad Bocvane.
Počinjala sam najmanje sedam ili osam puta i svaki put bih odustala jer to - nije bilo to!
Ili bi priča skrenula na neku drugu stranu, ili bih se zagubila u objašnjenjima o geo-fizičkim svojstvima Bocvane, ili...
Nebo mi je izmicalo.
Još uvek tražim prave reči za tu priču, iako one, verovatno i ne postoje.
Kako opisati to prostranstvo, tu širinu, blještavu belinu oblaka, jasno plavu boju koja se pretvara u dramatičnu crveno-narandžastu kada sunce zalazi? Kako dočarati beskrajne sate koje je čovek u stanju da provede samo posmatrajući taj veličanstveni prizor? Kako da u jednu priču stavim i noći punog meseca, kada je svetlost toliko jaka da se na njoj može čitati, i one druge noći, kada se mesec sakrije, ali jata zvezda trepere, čini se, nadohvat ruke?
Kako da prenesem dramatične tamne oblake koji se polako navlače, teški i bremeniti od predstojeće kiše, crni i niski, čini mi se da dotiču krov kuće, praćeni kompletnim zvučnim i svetlosnim efektima, ili one druge oblake, brze i hitre, koji se pojave naizgled niodkuda, istresu Pulu u prolazu, gotovo nezainteresovano, a potom brzo odjedre dalje. Jednog trenutka je sunce, onda je kiša, onda opet sunce a potom se pojavi duga. Ne jedna, nego skoro uvek dve, a ponekad i tri!
Nebo nad Afrikom izgleda kao da je živo. Menja raspoloženja, poigrava se, svakog je časa drugačije... Bez obzira koliko dugo živim tamo, nije prošao dan a da na njemu ne primetim nešto novo. I ne samo ja. Večina turista vrati se sa gomilom fotografija neba. Jednostavno ne mogu da prestanu da slikaju oblake, zalazke sunca, zvezde...
Kao što mi je jednom jedan Kanađanin zapanjeno rekao :
- Ovo je da poludiš! Došao sam da slikam životinje, a kad sam pregledao slike, ispalo je da sam, uglavnom, slikao nebo! Kao da nemam nebo i u Kanadi?
Nasmejah se. Kako da mu objasnim, da za razliku od neba nad drugim kontinentima, afričko nebo ne dozvoljava da ga ignorišete?
A slikanje neba nije samo pasija dokonih turista. Većina mojih poznanika ima cele albume sa predivnim fotografijama istog. Ni moj srednji sin nije bio izuzetak.
To je, skoro uvek, išlo otrpilike ovako - igra se on u dvorištu, a onda, sav zadihan, utrči u kuću sa rečenicom:
- Mama, daj mi aparat, ovo ne smem da propustim!
Volela bih da mogu - ali ne umem.
Pred nebom iznad Bocvane ostajem bez reči.
Jednostavno, da bi se shvatili o čemu pričam, bojim se da ćete morati da odete do Afrike.
A ako ipak budete imali sreće da jednom provedete noć u bušu i vidite zvezde koje vas okružuju sa svih strana i nestašno vam namiguju čikajući vas da ih dodirnete - možete slobodno svima da pričate da ste videli najlepši prizor na ovoj našoj plavoj kugli.
Zaista.
I nadam se da ćete biti bolji pripovedač od mene, jer ja ne umem dovoljno upečatljivo da vam prenesem tu lepotu...
EDIT:
Sve fotografije na ovom blogu delo su moga Filozofa-Mudrice. (Na ovom mestu zamislite mamu koja se nadula od ponosa)