Preko polovine stanovništva Najrobija živi u siromašnim četvrtima, grupisanim pre svega na severoistoku i jugoistoku grada. Nastala su intenzivnim doseljavanjem stanovništva iz ruralnih delova zemlje. Slivaju se kolone sirotinje u prestonicu očekujući da će tu naći život bolji od bede koja ih je pritisla. Kada se vidi i zna sva strahota življenja u ovim ubogim kućercima, može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.
Kibera
Kibera je najpoznatije sirotinjsko naselje Najrobija. Drugo je najveće sirotinjsko naselje Afrike, iza Soveta u Johanesburgu. Naziv potiče od nubijske reči koja označava šumu ili džunglu. I, zaista, ovo naselje liči na džunglu od udžerica i čatrlja zgužvanih jedna uz drugu. Sastoji se od 13 zgusnutih naselja koja se nadovezuju jedno na drugo. Zapadnu strminu Kibere sam gledao svakoga dana, iz radne sobe i šatora, tokom prethodne dve i po nedelje. Skautski Rovalan kamp u kome smo održali Svetski skautski mut graniči se sa ovim naseljem.Na prostoru izmedju nacionalnog parka sa Južne strane, Rovalan i Džamhuri parka sa zapada i gradskih četvrti na severa i istoka, na samo 5 kilometara od centra grada, živi izmedju 600.000 i 1,5 miliona ljudi, u zavisnosti od godišnjeg doba. Najveći broj stanovnika nema nikakva dokumenta niti je uveden u bilo kakve knjige. Niko ne može da sa sigurnošću kaže ni približno tačnu brojku stanovnika Kibere. Jednostavno, toliko ih je, toliko ih dolazi i odlazi, toliko se radja i umire da bi svaka pretpostavka bila potpuno provizorna. Procene se stoga vrše na osnovu panoramskih snimaka i odokativne računice koliko ljudi bi moglo da živi na toj površini i u toliko broju kućeraka. Ako se zna da je prostor na kome se prostire Kibera negde oko 2,5 kvadratnih kilometara, onda se dolazi do računice da je naseljenost ovde oko 2.000 ljudi po hektaru. Tako četvrtina stanovnika Najrobija živi na jednom procentu površine grada!
Nastala je tako što je Britanska kolonijalna vlast podelila tada šumu izvan Najrobija Nubijskim vojnicima koji s služili Imperiji u toku Prvog svetskog rata kao zahvalnost za učešće u ratu. Tako su Nubijci postali, i do dana današnjeg ostali korisnici zemlje i oni, verovali ili ne, izdaju te sitne parcelice sirotinji koja na njima živi i ubiraju rentu. I dan danas se država nadmeće sa nubijskim Većem staraca oko vlasništva nad zemljom u Kiberi.
Britance uopšte nije brinulo kako će se naselje graditi, razvijati i živeti, te je haos nastao još od samog naseljavanja Kibere, i teško da će ga neko uskoro ispraviti. Posle sticanja nezavisnosti, Vlada Kenije pokušala je da uredi stanovanje u gradu, ali joj to nikako nije pošlo za rukom, i situacija se samo pogoršavala. U poslednje vreme, u jugozapadnom delu Kibere izgradjeno je novo stambeno naselje što je jedan od pokušaja Vlade da reši problem.
Uslovi za život su, može se slobodno reći, nemogući. Najveći broj kuća je jednostavno sklepan od lima, a mnogi žive i bez toga, zavlačeći se noću medju kartone da se ugreju i zaštite od eventualne kiše. Zimi se spava "u sendvičima", sa starijima na stranama, da bi se medjusobno grejali. Srećnici imaju struju ili žive pored jakih svetiljki razbacanih unaokolo koje koliko-toliko obasjavaju naselje. Nema zdravstvene zaštite, vodovoda, a djubre i otpadne vode se jednostavno ostavljaju ili izlivaju na ulicu. U stvari, ima vode, ali razni mračni tipovi imaju posebno pravo da postave pumpe i vade je, a onda naplaćuju dvostruko više od redovne cene u gradu. Poznati su "leteći toaleti" - pošto je bezbednost ovde samo mislena imenica, ako neko noću mora da obavi nuždu, jednostavno to uradi u kesu i zavrljači je napolje što dalje može.Da, kriminal je ovde sastavni deo života. Pljačke počinju sa prvim sumrakom, a organizovane bande jednostavno pelješe sve šta im dopadne ruku. Stoga mnogi žive tako da sve što u toku dana zarade, bilo radom, prošenjem ili kradjom, potroše do večeri, da ne bi ostali i bez te bede. Kradljivci su posebno aktivni u kišnim noćima. Tada kišne kapi dobuju po limenim krovovima, te se ne čuje nikakva vriska i pozivi u pomoć napadnutih. Opet, nije lako ni biti lopov. Ako se desi da uhvate kradljivca, zasigurno mu sleduje linč. Ovde nema milosti ni za koga. Jednome su stavili auto gumu oko vrata, polili benzinom i zapalili je. Policija ne zalazi u Kiberu, sem retko i u ogromnom broju.
U Kiberi se konzumira čangaa - jako alkoholno piće pravljeno na crno od kukuruza. Problem je što se dešava da ova njihova zozovača pobije i do stotinu ljudi kada majstor promaši recepis. Čangaa je jedno od pomoćnih oružja kradljivaca. Kasno noću, oni čekaju ispred improvizovanih barova i pelješe pijane goste.
Otpaci, ljudski i životinjski izmet, prašina, neuhranjenost, način života i šta sve ne uzročnici su raznoraznih bolesti. Procenjuje se da petina od 2,2 miliona Kenijaca koji imaju SIDU živi u Kiberi (drugim rečima: 440.000 - trećina do polovine ukupnog broja ovdašnjih stanovnika).Beda je sve veća. Cena kukuruza je porasla za 133% tokom prošle godine, cena goriva za kuvanje 30 - 50%, dok su zarade pale za 20%. Mnoge porodice muku muče da obezbede barem jedan obrok dnevno. Oko 30% dece se ispisuje is škola jer roditelji ne mogu više da im plaćaju školovanje (knjige, uniforme, obrok…). Za kajganu i dva piva koja sam uzeo na aerodromu u Istanbulu, na povratku iz Kenije, mnogočlana porodica može živeti mesec dana.
Kako to stvarno izgleda pogledajte na ovom snimku
Kroz Kiberu prolazi železnička pruga koja vodi ka Ugandi, tako da su česti teretni vozovi, a oni koji putuju putničkim maju priliku da izbliza, za visine, pogledaju kako se ovde živi. U Kiberi je i železnička stanica ali na njoj ne staju vozovi. Svi se voze kombijima, popularnim matatuima u koje se nagura i po 20-tak ljudi, ili gradskim autobusima "hopa"-ma. Kroz Kiberu, sa njene gornje strane, prolazi asfaltni put i to je jedina prava saobraćajnica. Sve dalje od nje je samo lavirint uskih prolaza u kojima se mogu snaći samo domorodci i kroz koje zasigurno nije preporučljivo prolaziti. Nije preporučljivo ni voziti tom jedinom saobraćajnicom, pogotovo ako ste bele puti. No, nas su svako jutro dovozili od hotela do kampa kroz Kiberu, a ja sam čak jednom, u prvim satima noći, provezao nas četvoro - srećom bez posledica. Dogovarao sam sa kolegom koji živi na obodu Kibere da me provede preko dana, no nikako nismo naši vremena da obojica budemo slobodni i odemo.
Da sve ne bude baš sasvim crno i da se ponudi neka nada, u i oko Kibere rade neke škole, raznorazne crkve (od njih se ne može pobeći u Keniji), lokalna radio stanica, kao i mnogobrojne nevladine organizacije. Mi smo posetili školu koja je na obodu, uz železničku prugu. Skauti su u okviru naše akcije uredjivali i krečili učionice. Razgovarao sam sa jednom od učiteljica. Kaže da u učionici veličine 5 x 5 metara sa četiri klupe ima 50-tak učenika. Kaže i da su deca vredna i da marljivo uče. Ono najvažnije što pokušava da ih nauči je da moraju da napreduju ukoliko žele da jednog dana odu iz Kibere i imaju svoj život. Izgleda da je slušaju. U Kiberi radi i skautska porečanska jedinica (to su oni koji rade na vodi - na ivici naselja je jedno veštačko jezero pa valjda tamo obavljaju aktivnosti). Podršku joj pruža skautski savet Istočnog Eseksa, Engleska. Tokom manifestacija, izmedju ostalih predstavila nam se plesna grupa mladih Kibere. Naš kolega bloger DejanTa mi je rekao da je odlazio onamo da sprovodi programe kompjuterskog opismenjavanja. Kiberu je, u prvom mesecu svog službovanja, posetio i Ban Ki-Mun, generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih Naroda. Dakle, nešto se kreće…Programi urbanističkog rešenja i gradnje ne uspevaju zbog tri jaka činioca. Najpre, kriminal je takav da bilo šta što nije obezbedjeno, pa tako i građevinski materijal jednostavno nestane u vrlo kratkom roku. Nadalje, tlo u Kiberi je u stvari jedna velika naslaga prašine i djubreta, i treba duboko zakopati ne bi li se došlo do solidnog tla. Konačno, teren je strm a prilazi preuski za gradnju i dotur materijala.
Stanovnike Kibere ipak ne napušta nada. Život je žilava pojava, i svakoga dana ćete videti desetine hiljada njih kako u ispeglanim odelima, belim košuljama i uglancanim cipelama odlaze ka gradu ne bi li nešto zaradili. Svake noći, muzika je treštala iz naselja, vikendom i sa nekoiko strana. Ne daju se, koliko god bili ubogi i siromašni.
Sve do 1974. godine, Kiberu su u najvećoj meri naseljavali pripadnici plemena Kikuje, koji su tada i držali lokalnu vlast. Kasnije, oni su otišli na istok, ka Isliju i Matareu koji su situirani na putu ka njihovim rodnim krajevima, dok su Kiberu naselili i danas su u najvećoj meri prisutni pripadnici plemena Luo i Luja. Ovo je od važnosti u današnjim političkim odnosima u zemlji. Naime, Kikuje i Lue, dva najveća plemena, bore se za prevlast jer "ko pobedi imaće da jede u narednom mandatu" - pobednici jenostavno ulažu u oblasti u kojima žive njihovi saplemenici. Današnji predsednik Kibaki je Kikuja, a premijer je Luo, pa vlast nekako funkcioniše. Na poslednjim izborima, održanim 2007. godine, Kibaki je pobedio sa malom razlikom, što je izazvalo nezadovoljstvo protivkandidata Odinge i njegovih pristalica, uglavnom saplemenika Lua. Stoga su u Kiberi izbili nemiri koji su kulminirali nasiljem i ubistvima i intervencijom policije i vojske koji su takodje odgovorili ubijanjem demonstranata. Bilo je to kritičnih par nedelja za bezbednost zemlje i svakog njenog stanovnika. Brinuli smo se tada za naše kolege koji rade sa druge strane žice, u Rovalan parku, ali oni srećom nisu bili neposredno ugroženi.Kiberu možete videti u filmu "The Constant Gardener", u muzičkom videu "World on Fire". O Kiberi možete čitati u knjigama "Shadow Cities" Roberta Najvirta, "Last Orders" Mihaela Holmana ili "Bill Bryson's African Diary". Kratki film Kibera Kid pobrao je nagrade.
Matare
Matare i Isli su sirotinjska naselja na severoistoku Najrobija, uz Tika put koji vodi ka Nijeriju. Tu živi oko 500.000 stanovnika. Žive slično kao i oni u Kiberi. Lokalni vodja NVO rekao mi je da je ovde opasnije živeti, jer je naselje puno Somalijaca koji su vrlo vešti u krijumčarenju, prodaji, a boga mi i upotrebi raznovrsnog oružja koje dovoze iz svoje otadžbine. Kažu da se tu može kupiti kakvo god oružje poželeli. Pre par godina, dve suprotstavljene bande, Luo i Talibani (ne oni Osamini) posvadjali su se oko podele terena i novca zaradjenog prodajom čangae. Naselje je tada pretrpelo strašna razaranja., a situaciju je morala da smiruje vojska.
Ovde belci vrlo retko dolaze. DejanTa nas je odveo u jedan omladinski centar na obodu Islija u kome je takodje nekada držao kurseve. Bilo je vrlo poučno videti sa koliko entuzijazma ljudi rade sa mladima, nudeći im salu za vežbanje (bodibilding), frizerski salon i krojačnicu u kojima se uči zanat, kliniku (posebno za silovane devojke), kompjutersku učionicu i sajber kafe, resursni centar i TV salu. Sve je malo i spakovano, ali prepuno klinaca i mladih. Stvarno zaslužuju pohvalu za napor! Živi se i ovde. Mora se. Danju se na svakom koraku nešto prodaje - voće, tehnika, sitnice, meso, roštilj… Noću se zapale desetine hiljada parafinskih lampi oko koji se okuplja i priča. Postoji čudna energija koja teče ovim naseljem.
Kako dalje?
Vlada Kenije promovisala je 16. septembra prošle godine projekat koji u narednih 9 godina treba da raseli nekih dva miliona beskućnika i rasčisti njihova neuslovna naselja. Tog promotivnog dana, raseljeno je prvih 1.500 stanovnika, u novih 300 stanova. Najam košta samo 10 dolara mesečno, a naselje ima školu, prodavnice, igrališta i druge sadržaje. Projekat, vredan 1,2 milijarde dolara, podržavaju Ujedinjeni Narodi. Nadam se da će uspeti.
Po mom mišljenju, jedan od odlučujućih preduslova za raščišćavanje ovakvih naselja i sprečavanje dolaska novih stanovnika je da se obezbede uslovi za normalan život na drugim mestima. To pre svega znači decentralizaciju privrede, školstva i drugih neophodnih sistema. Na taj način, ljudi bi imali dovoljno uslova za život tamo ge sada jesu i ne bi odlazili da se nastanjuju u neuslovnim naseljima.