Ljudska prava| Planeta| Putovanja| Život

Slamovi Najrobija

Milutin Milošević RSS / 11.08.2010. u 13:41

Preko polovine stanovništva Najrobija živi u siromašnim četvrtima, grupisanim pre svega na severoistoku i jugoistoku grada. Nastala su intenzivnim doseljavanjem stanovništva iz ruralnih delova zemlje. Slivaju se kolone sirotinje u prestonicu očekujući da će tu naći život bolji od bede koja ih je pritisla. Kada se vidi i zna sva strahota življenja u ovim ubogim kućercima, može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.

08Ki.jpg

Kibera

Kibera je najpoznatije sirotinjsko naselje Najrobija. Drugo je najveće sirotinjsko naselje Afrike, iza Soveta u Johanesburgu. Naziv potiče od nubijske reči koja označava šumu ili džunglu. I, zaista, ovo naselje liči na džunglu od udžerica i čatrlja zgužvanih jedna uz drugu. Sastoji se od 13 zgusnutih naselja koja se nadovezuju jedno na drugo. Zapadnu strminu Kibere sam gledao svakoga dana, iz radne sobe i šatora, tokom prethodne dve i po nedelje. Skautski Rovalan kamp u kome smo održali Svetski skautski mut graniči se sa ovim naseljem.

Na prostoru izmedju nacionalnog parka sa Južne strane, Rovalan i Džamhuri parka sa zapada i gradskih četvrti na severa i istoka, na samo 5 kilometara od centra grada, živi izmedju 600.000 i 1,5 miliona ljudi, u zavisnosti od godišnjeg doba. Najveći broj stanovnika nema nikakva dokumenta niti je uveden u bilo kakve knjige. Niko ne može da sa sigurnošću kaže ni približno tačnu brojku stanovnika Kibere. Jednostavno, toliko ih je, toliko ih dolazi i odlazi, toliko se radja i umire da bi svaka pretpostavka bila potpuno provizorna. Procene se stoga vrše na osnovu panoramskih snimaka i odokativne računice koliko ljudi bi moglo da živi na toj površini i u toliko broju kućeraka. Ako se zna da je prostor na kome se prostire Kibera negde oko 2,5 kvadratnih kilometara, onda se dolazi do računice da je naseljenost ovde oko 2.000 ljudi po hektaru. Tako četvrtina stanovnika Najrobija živi na jednom procentu površine grada!

Nastala je tako što je Britanska kolonijalna vlast podelila tada šumu izvan Najrobija Nubijskim vojnicima koji s služili Imperiji u toku Prvog svetskog rata kao zahvalnost za učešće u ratu. Tako su Nubijci postali, i do dana današnjeg ostali korisnici zemlje i oni, verovali ili ne, izdaju te sitne parcelice sirotinji koja na njima živi i ubiraju rentu. I dan danas se država nadmeće sa nubijskim Većem staraca oko vlasništva nad zemljom u Kiberi.

Britance uopšte nije brinulo kako će se naselje graditi, razvijati i živeti, te je haos nastao još od samog naseljavanja Kibere, i teško da će ga neko uskoro ispraviti. Posle sticanja nezavisnosti, Vlada Kenije pokušala je da uredi stanovanje u gradu, ali joj to nikako nije pošlo za rukom, i situacija se samo pogoršavala. U poslednje vreme, u jugozapadnom delu Kibere izgradjeno je novo stambeno naselje što je jedan od pokušaja Vlade da reši problem.

Uslovi za život su, može se slobodno reći, nemogući. Najveći broj kuća je jednostavno sklepan od lima, a mnogi žive i bez toga, zavlačeći se noću medju kartone da se ugreju i zaštite od eventualne kiše. Zimi se spava "u sendvičima", sa starijima na stranama, da bi se medjusobno grejali. Srećnici imaju struju ili žive pored jakih svetiljki razbacanih unaokolo koje koliko-toliko obasjavaju naselje. Nema zdravstvene zaštite, vodovoda, a djubre i otpadne vode se jednostavno ostavljaju ili izlivaju na ulicu. U stvari, ima vode, ali razni mračni tipovi imaju posebno pravo da postave pumpe i vade je, a onda naplaćuju dvostruko više od redovne cene u gradu. Poznati su "leteći toaleti" - pošto je bezbednost ovde samo mislena imenica, ako neko noću mora da obavi nuždu, jednostavno to uradi u kesu i zavrljači je napolje što dalje može.

Da, kriminal je ovde sastavni deo života. Pljačke počinju sa prvim sumrakom, a organizovane bande jednostavno pelješe sve šta im dopadne ruku. Stoga mnogi žive tako da sve što u toku dana zarade, bilo radom, prošenjem ili kradjom, potroše do večeri, da ne bi ostali i bez te bede. Kradljivci su posebno aktivni u kišnim noćima. Tada kišne kapi dobuju po limenim krovovima, te se ne čuje nikakva vriska i pozivi u pomoć napadnutih. Opet, nije lako ni biti lopov. Ako se desi da uhvate kradljivca, zasigurno mu sleduje linč. Ovde nema milosti ni za koga. Jednome su stavili auto gumu oko vrata, polili benzinom i zapalili je. Policija ne zalazi u Kiberu, sem retko i u ogromnom broju.

U Kiberi se konzumira čangaa - jako alkoholno piće pravljeno na crno od kukuruza. Problem je što se dešava da ova njihova zozovača pobije i do stotinu ljudi kada majstor promaši recepis. Čangaa je jedno od pomoćnih oružja kradljivaca. Kasno noću, oni čekaju ispred improvizovanih barova i pelješe pijane goste.

Otpaci, ljudski i životinjski izmet, prašina, neuhranjenost, način života i šta sve ne uzročnici su raznoraznih bolesti. Procenjuje se da petina od 2,2 miliona Kenijaca koji imaju SIDU živi u Kiberi (drugim rečima: 440.000 - trećina do polovine ukupnog broja ovdašnjih stanovnika).

Beda je sve veća. Cena kukuruza je porasla za 133% tokom prošle godine, cena goriva za kuvanje 30 - 50%, dok su zarade pale za 20%. Mnoge porodice muku muče da obezbede barem jedan obrok dnevno. Oko 30% dece se ispisuje is škola jer roditelji ne mogu više da im plaćaju školovanje (knjige, uniforme, obrok…). Za kajganu i dva piva koja sam uzeo na aerodromu u Istanbulu, na povratku iz Kenije, mnogočlana porodica može živeti mesec dana.

Kako to stvarno izgleda pogledajte na ovom snimku

Kroz Kiberu prolazi železnička pruga koja vodi ka Ugandi, tako da su česti teretni vozovi, a oni koji putuju putničkim maju priliku da izbliza, za visine, pogledaju kako se ovde živi. U Kiberi je i železnička stanica ali na njoj ne staju vozovi. Svi se voze kombijima, popularnim matatuima u koje se nagura i po 20-tak ljudi, ili gradskim autobusima "hopa"-ma. Kroz Kiberu, sa njene gornje strane, prolazi asfaltni put i to je jedina prava saobraćajnica. Sve dalje od nje je samo lavirint uskih prolaza u kojima se mogu snaći samo domorodci i kroz koje zasigurno nije preporučljivo prolaziti. Nije preporučljivo ni voziti tom jedinom saobraćajnicom, pogotovo ako ste bele puti. No, nas su svako jutro dovozili od hotela do kampa kroz Kiberu, a ja sam čak jednom, u prvim satima noći, provezao nas četvoro - srećom bez posledica. Dogovarao sam sa kolegom koji živi na obodu Kibere da me provede preko dana, no nikako nismo naši vremena da obojica budemo slobodni i odemo.

Da sve ne bude baš sasvim crno i da se ponudi neka nada, u i oko Kibere rade neke škole, raznorazne crkve (od njih se ne može pobeći u Keniji), lokalna radio stanica, kao i mnogobrojne nevladine organizacije. Mi smo posetili školu koja je na obodu, uz železničku prugu. Skauti su u okviru naše akcije uredjivali i krečili učionice. Razgovarao sam sa jednom od učiteljica. Kaže da u učionici veličine 5 x 5 metara sa četiri klupe ima 50-tak učenika. Kaže i da su deca vredna i da marljivo uče. Ono najvažnije što pokušava da ih nauči je da moraju da napreduju ukoliko žele da jednog dana odu iz Kibere i imaju svoj život. Izgleda da je slušaju.

U Kiberi radi i skautska porečanska jedinica (to su oni koji rade na vodi - na ivici naselja je jedno veštačko jezero pa valjda tamo obavljaju aktivnosti). Podršku joj pruža skautski savet Istočnog Eseksa, Engleska. Tokom manifestacija, izmedju ostalih predstavila nam se plesna grupa mladih Kibere. Naš kolega bloger DejanTa mi je rekao da je odlazio onamo da sprovodi programe kompjuterskog opismenjavanja. Kiberu je, u prvom mesecu svog službovanja, posetio i Ban Ki-Mun, generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih Naroda. Dakle, nešto se kreće…

Programi urbanističkog rešenja i gradnje ne uspevaju zbog tri jaka činioca. Najpre, kriminal je takav da bilo šta što nije obezbedjeno, pa tako i građevinski materijal jednostavno nestane u vrlo kratkom roku. Nadalje, tlo u Kiberi je u stvari jedna velika naslaga prašine i djubreta, i treba duboko zakopati ne bi li se došlo do solidnog tla. Konačno, teren je strm a prilazi preuski za gradnju i dotur materijala.

Stanovnike Kibere ipak ne napušta nada. Život je žilava pojava, i svakoga dana ćete videti desetine hiljada njih kako u ispeglanim odelima, belim košuljama  i uglancanim cipelama odlaze ka gradu ne bi li nešto zaradili. Svake noći, muzika je treštala iz naselja, vikendom i sa nekoiko strana. Ne daju se, koliko god bili ubogi i siromašni.

Sve do 1974. godine, Kiberu su u najvećoj meri naseljavali pripadnici plemena Kikuje, koji su tada i držali lokalnu vlast. Kasnije, oni su otišli na istok, ka Isliju i Matareu koji su situirani na putu ka njihovim rodnim krajevima, dok su Kiberu naselili i danas su u najvećoj meri prisutni pripadnici plemena Luo i Luja. Ovo je od važnosti u današnjim političkim odnosima u zemlji. Naime, Kikuje i Lue, dva najveća plemena, bore se za prevlast jer "ko pobedi imaće da jede u narednom mandatu" - pobednici jenostavno ulažu u oblasti u kojima žive njihovi saplemenici. Današnji predsednik Kibaki je Kikuja, a premijer je Luo, pa vlast nekako funkcioniše. Na poslednjim izborima, održanim 2007. godine, Kibaki je pobedio sa malom razlikom, što je izazvalo nezadovoljstvo protivkandidata Odinge i njegovih pristalica, uglavnom saplemenika Lua. Stoga su u Kiberi izbili nemiri koji su kulminirali nasiljem i ubistvima i intervencijom policije i vojske koji su takodje odgovorili ubijanjem demonstranata. Bilo je to kritičnih par nedelja za bezbednost zemlje i svakog njenog stanovnika. Brinuli smo se tada za naše kolege koji rade sa druge strane žice, u Rovalan parku, ali oni srećom nisu bili neposredno ugroženi.

Kiberu možete videti u filmu "The Constant Gardener", u muzičkom videu "World on Fire". O Kiberi možete čitati u knjigama "Shadow Cities" Roberta Najvirta, "Last Orders" Mihaela Holmana ili "Bill Bryson's African Diary". Kratki film Kibera Kid pobrao je nagrade.

 

Matare

800px-MathareValleySlum.jpg

Matare i Isli su sirotinjska naselja na severoistoku Najrobija, uz Tika put koji vodi ka Nijeriju. Tu živi oko 500.000 stanovnika. Žive slično kao i oni u Kiberi. Lokalni vodja NVO rekao mi je da je ovde opasnije živeti, jer je naselje puno Somalijaca koji su vrlo vešti u krijumčarenju, prodaji, a boga mi i upotrebi raznovrsnog oružja koje dovoze iz svoje otadžbine. Kažu da se tu može kupiti kakvo god oružje poželeli. Pre par godina, dve suprotstavljene bande, Luo i Talibani (ne oni Osamini) posvadjali su se oko podele terena i novca zaradjenog prodajom čangae. Naselje je tada pretrpelo strašna razaranja., a situaciju je morala da smiruje vojska.

Ovde belci vrlo retko dolaze. DejanTa nas je odveo u jedan omladinski centar na obodu Islija u kome je takodje nekada držao kurseve. Bilo je vrlo poučno videti sa koliko entuzijazma ljudi rade sa mladima, nudeći im salu za vežbanje (bodibilding), frizerski salon i krojačnicu u kojima se uči zanat, kliniku (posebno za silovane devojke), kompjutersku učionicu i sajber kafe, resursni centar i TV salu. Sve je malo i spakovano, ali prepuno klinaca i mladih. Stvarno zaslužuju pohvalu za napor!

Živi se i ovde. Mora se. Danju se na svakom koraku nešto prodaje - voće, tehnika, sitnice, meso, roštilj… Noću se zapale desetine hiljada parafinskih lampi oko koji se okuplja i priča. Postoji čudna energija koja teče ovim naseljem.

 

Kako dalje?

Vlada Kenije promovisala je 16. septembra prošle godine projekat koji u narednih 9 godina treba da raseli nekih dva miliona beskućnika i rasčisti njihova neuslovna naselja. Tog promotivnog dana, raseljeno je prvih 1.500 stanovnika, u novih 300 stanova. Najam košta samo 10 dolara mesečno, a naselje ima školu, prodavnice, igrališta i druge sadržaje. Projekat, vredan 1,2 milijarde dolara, podržavaju Ujedinjeni Narodi. Nadam se da će uspeti.

Po mom mišljenju, jedan od odlučujućih preduslova za raščišćavanje ovakvih naselja i sprečavanje dolaska novih stanovnika je da se obezbede uslovi za normalan život na drugim mestima. To pre svega znači decentralizaciju privrede, školstva i drugih neophodnih sistema. Na taj način, ljudi bi imali dovoljno uslova za život tamo ge sada jesu i ne bi odlazili da se nastanjuju u neuslovnim naseljima.

11Ki.jpg

Atačmenti



Komentari (25)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gorstak92 gorstak92 14:03 11.08.2010

Au bre gde ja prvi

Ko mi kriv kad prvo kačim komentar, a onda čitam.

Evo, izmenio sam ono prvi i odo u ćošak.

Strašno je koliko sve čovek može da istrpi.
Mislim da nema granice. Evo kao dokaz ova Kibera.

Čini mi se da si već pisao o njima. Ili ne?
Milutin Milošević Milutin Milošević 16:36 11.08.2010

Re: Au bre gde ja prvi

Pominjao sam Kiberu u onom prvom tekstu o Keniji, posle prve posete. No, već onda sam znao da moram da napišem i ovaj tekst.
Biljana 77 Biljana 77 14:23 11.08.2010

U dahu...

I opet ne mogu da se otmem utisku da pored nas, odraslih u manje više sličnim uslovima, u kućama zidanim od čvrstog materijala, sa tekućom vodom, strujom, asfaltnim putem, obaveznim vakcinacijama, komšijama u istim takvim, manjim ili većim kućama, sa zaposlenim roditeljima, uređenim baštama, školma... živi jedan paralelni svet ljudi čiji način života jedva da možemo da zamislimo. Ove tvoje slike izazvale su mi isti grč kao i pogled na Grad mrtvih u Kairu ili početak filma Slumdog millionaire... I podsetile opet na udžerice kod Belivila i jednog klinca koji udarcima i vikom raspoređuje ostale, manje klince po raskrsnicama da prose.
Koliko dugo na takvim mestima deca ostaju deca? Tj.oni koji uopšte prežive da postanu odrasli.

Biljana 77 Biljana 77 14:34 11.08.2010

+ utisak sa druge strane

Nigerija, Delta Nigera, Port Harcourt... naftna postrojenja, izvor posla i vaskolike bede.
Milutin Milošević Milutin Milošević 16:42 11.08.2010

Re: U dahu...

početak filma Slumdog millionaire...

Pitao sam danas vozača (za one koji ne znaju, već sam porodično u Indiji; sutra Tadž Mahal) kakvo je stanju u Indiji, posebno u Delhiju, odakle smo jutros krenuli. Kaže da, srećom, veliko sirotinjsko naselje postoji samo u Mumbaiju, gde je i radnja filma (ako sam dobro shvatio - nisam gledao film). Nažalost, ima sirotinje posvuda u Indiji, desetine miliona žive na ulici
dejanta dejanta 14:57 11.08.2010

Cudna energija

Gazda, preporuka! Kao i uvek, veoma temeljno i ilustrativno! Nema se sta dodati (ni oduzeti), samo bi jos jednom podvukao taj entuzijazam, i kako rece, cudnu energiju mladih ljudi, koje ni pored sve ove bede (i prilicnog nivoa svesti o totalnoj socijalnoj nepravdi) nije napustio osmeh i nada u bolje sutra.

Nestrpljivo ocekujemo razglednicu iz Indije,
Pozdrav!
Milutin Milošević Milutin Milošević 16:48 11.08.2010

Re: Cudna energija

Majstore,

Hvala puno za druženje u Najrobiju i izuzetnu priliku da vidim neke stvari iz bliza i u pravom svetlu.

Indija je počela polako, još se navikavamo. Imam, opet, još jedan tekst o Africi, generalno, a onda ću početi i odavde da pišem. Mislim da će onaj o svadbi biti najzanimljiviji.
lakipingvin lakipingvin 20:42 11.08.2010

Re: Cudna energija

Nema se sta dodati (ni oduzeti),

Gazda vidim Vas dvojica ste se bas zbratimili tamo :)..lepo lepo ne bih da kvarim ali mislim da bi bilo lepo i da si spomenuo gospodju Wangari Maathai nobelovca meni je licno njena prica i svakodnevna energija mnogo fascinantnija i zbog nekog razloga meni potpuno nepoznatog kad god neko prica o slamovima ona i Dezmond su prvo sto mi padne na pamet...
mislim da kad napravis neku vremensku mapu od kad su Englezi nagradili Nubijce tim prostorom pa preko nezavisnosti stekao bi nekako drugaciju sliku onoga sto je sada tamo i sta bi trebalo uraditi...
ovako
To pre svega znači decentralizaciju privrede, školstva i drugih neophodnih sistema.
ja mislim ne.
Jedan od razloga si sam stavio u textu
može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.
..Mnogo je gore u unutrasnjosti!
Jedino dosad(koje ja znam) uspesno resenje takvih naselja je napravila Bogota i Antanas Mokus dok je bio guverner sa minornim fondovima ali mnogo vise iskrene zelje i volje da zaista resi to pitanje (to se valjda uvek dogodi kad ne uzimas ove iz marketinga za savetnike)...
ovo
DejanTa mi je pričao o epizodi kada je jedna medjunarodna organizacija u želji da se otrese zaliha donela ogromnu količinu hrane i podelila u jednoj oblasti. Kao rezultat, niko više nije kupovao hranu od domaćih proizvodjača, i to je totalno rasturilo domaću proizvodnju.

ne bih da komentarisem jer bih napravio neke komparacije sa Srbijom pa bi mi sigurno pripala muka i shvatili bi da to uopste nije africki problem...
Hvala na jos jednom odlicnom blogu i zaista sa nestrpljenjem cekam da procitam vec obecani blog sa
"da li je vreme za Afriku"
.
Pozdrav i Hvala jos jednom
Milutin Milošević Milutin Milošević 05:43 12.08.2010

Re: Cudna energija

Hvala tebi na iscprnom komentawu. Ja, uistinu, nisam stručnjak i svoje mišljenje sam dao kao običan posmatrač sa strane. O ovoj temi ima dovoljno ljudi koji mogu mnogo više da kažu.
Blog, ček da stignem. Biće opet laičko mišljenje
stasava stasava 13:15 12.08.2010

Re: Cudna energija

Indija je počela polako, još se navikavamo. Imam, opet, još jedan tekst o Africi, generalno, a onda ću početi i odavde da pišem. Mislim da će onaj o svadbi biti najzanimljiviji.

Hoce to da bude nesto slicno "Monsunskim kisama"?Ovo je mnogo tesko, mnogo.
mara92 mara92 15:16 11.08.2010

Беда

Како иде она пословица: "Сиротињо и Богу си тешка!".
Киберу и Матаре си описао, како само ти умеш: толико "пластично" да имам осећај да сам гледала документарац.
Што рече Биљана, сви смо свесни (добро, већина) да на свету постоји нама непојмљиво сиромаштво, али кад год прочитам овако нешто или видим, ипак се шокирам...еј, 21. век, а овакве ствари постоје!
Milutin Milošević Milutin Milošević 16:52 11.08.2010

Re: Беда

Vidi: obilan obrok u lokalnom restoranu i omanjem mestu nedaleko od Najrobija košta pola evra. Ipak, veliki deo lokalaca to ne može sebi da priušti. Dok u isto vreme neki manijače i kupuju WC šolje optočene dijamantima. Stvarno tragedija naše civilizacije u 21. veku
Biljana 77 Biljana 77 17:04 11.08.2010

Re: Беда

obilan obrok u lokalnom restoranu i omanjem mestu nedaleko od Najrobija košta pola evra. Ipak, veliki deo lokalaca to ne može sebi da priušti.




i s tim u vezi.
Milutin Milošević Milutin Milošević 17:25 11.08.2010

Re: Беда

Da, video sam ovo pre nekog vremena. Blog bi valjalo prevesti i postaviti kao poseban blog.
talicni talicni 20:01 11.08.2010

Re: Беда

Biljana 77

i s tim u vezi.


Paradoks; sto veca beda to brojnije porodice.
blogovatelj blogovatelj 04:06 14.08.2010

Re: Беда

Paradoks; sto veca beda to brojnije porodice.


To po mom misljenju nije paradoks nego logicna posledica.
Biljana 77 Biljana 77 17:31 11.08.2010

Jedno pitanje

Kada se vidi i zna sva strahota življenja u ovim ubogim kućercima, može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.
Kenija, bar ovako na papiru ne bio trebalo da bude tako siromašna kao npr. Somalija ili Čad. Šta je uzrok? Slično kao i u Kongu ili Nigeriji, zemljama sa priličnim resursima, rekla bih korupcija, kriminal, nemoć države, neadekvatna eksploatacija, plemenski sukobi ?
Milutin Milošević Milutin Milošević 17:41 11.08.2010

Re: Jedno pitanje

DejanTa će bolje odgovoriti. Moje mišljenje je da je uzro u kombinaciji koripcije, neadekvatne (nedovoljne) eksploatacije (zemlja je toliko bogata ali se oni bap i ne trude da je obradjuju) i navike koju su im ugradili medjunarodni donatori koji dolaze sa projektima, da potroše deo para i na njih.

DejanTa mi je pričao o epizodi kada je jedna medjunarodna organizacija u želji da se otrese zaliha donela ogromnu količinu hrane i podelila u jednoj oblasti. Kao rezultat, niko više nije kupovao hranu od domaćih proizvodjača, i to je totalno rasturilo domaću proizvodnju.
dejanta dejanta 22:08 11.08.2010

Re: Jedno pitanje

Nebi komentarisao generalno siromastvo Kenije, Milutinov blog ostavlja snazan utisak, naravno da je situacija u slamovima uzasna, no ova zemlja generalno pravi kakav-takav progres; moze da se pohvali prilicnom industrijom i izvozom caja, kafe, cveca, naravno turizmom, itd. Hocu da kazem da ovu sliku iz slamova ne treba generalno preslikati na celu zemlju, mada ni na aridnom severu zemlje situacija nije nista bolja, glede opsteg siromastva.

Ako govorimo malo uze, o razlozima za nastajanje ovolikih naseobina u okolini Najrobija moje misljenje (s’rezervom da se ne bavim time profesionalno i nisam strucnjak u toj oblasti) je da razloge treba traziti u totalno neadekvatnom odnosu vlasti i humanitarnog sektora prema dva glavna faktora - migraciji stanovnistva ka urbanoj sredini i demografskoj eksploziji. Neke statistike na koje sam naisao ukazuju da je stopa rasta populacije omladine (youth - definicija po UN-u 15-24 godina starosti) u sub-saharan Africa najveca u svetu i da se ucetvorostrucila od 1950. Taj trend prati i najveca svetska stopa migracije stanovnistva ka gradovima, procene su da ce do 2025. dve trecine stanovnistva sub-saharan Africa ziveti u okolini velikih gradova, poput slamova Najrobija koje je Milutin lepo opisao. Konkretno u Keniji, trenutno 75% stanovnistva je ispod 30 godina starosti, a treba uzeti u obzir i da se populacija Kenije (trenutno nesto preko 40 miliona stanovnika) vise nego udvostrucila od nezavisnosti (1963.), sto je izgleda za zemlju u razvoju bio neresiv problem. Koristi se “zgodan” izraz bulging youth koji nebi znao adekvatno prevesti - jednostavno “desio im se narod” sa kojim niko nije umeo, a u dobroj meri ni hteo da se bavi.

Ovo naravno ne opravdava dosadasnji ignorantski odnos lokalnih vlasti, posebno uzimajuci u obzir pomenute napretke u industrijskom i ekonomskom razvoju zemlje - mislim da se moglo uciniti mnogo vise, mnogo ranije. Od skora, kako je to i Milutin pomenuo, vidi se sve vise inicijativa Vlade (posebno od smene 27-godisnjeg rezima bivseg predsednika Moi-ja, 2005. godine) u pokusajima da se situacija u slamovima oko Najrobija popravi, no puno je reci i dalje ostalo samo na papiru, puno je zapocinjanja ovakvih inicijativa u marketing svrhe, posebno uoci izbora a naravno i pomenute kradje, korupcije i jos uvek, neznanja. U ovu “marketing” kategoriju bi svrstao i aspiracije kenijskih lidera da zemlju do 2030. ukljuce u svet razvijenih, gde im ovakve razglednice iz slamova nikako ne idu u prilog, pa me plase moguce brzoplete akcije guranja djubreta pod tepih.

Nazalost ni medjunarodni humanitarni sektor se izgleda nije snasao bas najbolje (i dalje se ne snalazi) - no to je tema za jedan poseban blog.

Ono sto mene fascinira je sav taj narod, koji i pored nehumanih uslova za zivot opstaje i pronalazi nacina da ocuva pozitivan, zdrav odnos ka zivotu. Nemam neku pouzdanu statistiku, ali na “uzorku” poprilicnog broja mladih ljudi koje sam sreo, rekao bih da nema alkoholizma, droge, depresije ni apatije u vecem obimu a ni vecih kriminalnih/nacionalistickih organizacija, generalno cestih negativnih “pratilaca” najsiromasnijih struktura u razvijenim zemljama. (mali primer: niko od maldih ljudi koje sam sreo po slamovima ne pusi?!? cigarete se mogu kupiti na komad i po ceni od 7 dinara su pristupacne velikom broju ljudi - ipak, velika vecina maldih kenijaca ne pusi!) Sve ovo govori poprilicno o posebnom africkom mentalitetu (dobro, mozda istocno-africkom) i kulturnom nasledju, o cemu ce nadam se Milutin nabaciti jos jedan blog.
Biljana 77 Biljana 77 12:48 12.08.2010

Jedan odgovor

Hvala veliko,
mlekac mlekac 17:54 11.08.2010

Dobro bre Gazda,

Pa je li to lepo i drugarski???
Ja se dole pesnicki raspricala o nebu i oblacima nad Afrikom, a ti odmah ciglom realnosti - pravo u glavu!

Salu na stranu - preporuka, naravno!
Nego, jesi li probao malo da zadjes unutra ili si samo gledao ova naselja sa strane?
Kazes da je dejanta radio sa njima - moze malo o tome????
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:56 11.08.2010

sirotinja

U, ala bi Djilas tu omastio brk! Jos da ima neki platan, ok, moze i baobab, da se posece...


Sjajan tekst Milutine, blam je u kakvoj rasipnickoj zemlji zivim (i ziveo sam) dok se tamo ljudi valjaju u sopstvenim govnima, bolestinama i bedi. Video sam nesto malo od ove propasti uzivo, kad sam prolazio tuda na putu za Kilimandzaro i to iszgleda stoput strasnije nego na slikama.

Ono sto je meni licno zapanjujuce jesu sami ljudi, koji su toliko ubijeni u pojam tom nemastinom i teskim zivotom, da su se skoro potpuno predali. Vidis ih onako kako besciljno u gomilama sede u tom blatu i pobacanom djubretu do kolena, ispred tih limenih kucica, i pogled im se gubi u daljini. Tek po neko pokusava kao nesto da iskombinuje, i gleda da od necega prezivi, ali verovatno i takvima dodje sve do grla. Jedino su deca vesela, kao i svuda, narocito oni klinci koji idu u skole, onako u jednoobraznim uniformama, izgledaju kao cvece na polju.


Evo malo pretskolskog uzrasta:

albicilla albicilla 07:11 12.08.2010

izvini za trol, ali iz kenije je

jedan moj fb friend, ince bird guide, ovih dana vodi goste u pticarenje po keniji, pa sa blekberija pise: CRAZY CLIENTS REPORT FROM THE FIELD. I am in Kenya right now with two ladies who are absolutely bonkers. They thought the 'foil-wrapped' mosquito repellant tablet was a condom!

When the Kenyan room service guy showed up at the room with one and said, "can I put this on madam" one of them started screaming "rape!"

I have been struggling to contain the tears ever since.
blogovatelj blogovatelj 04:09 14.08.2010

Re: izvini za trol, ali iz kenije je

When the Kenyan room service guy showed up at the room with one and said, "can I put this on madam" one of them started screaming "rape!"


dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:11 12.08.2010

strano

bas, bas.

Preporuka za tekst naravno

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana