***
Postoji psihološka škola, nisam baš siguran koliko je priznata u zvaničnim krugovima, čija osnova proističe iz ideje da se energija, i dobra i loša, prenosi sa generacije na generaciju u okviru iste krvne linije. Po njoj, dela koja mi činimo danas stvaraju posledice po našu decu i potonje generacije u nekom sutrašnjem danu; a pri tome se uglavnom ne misli na materijalne posledice. U svrhu lečenja, u okviru ove škole je razvijena zanimljiva terapeutska tehnika virtuelnih razgovora sa osobama iz svoje porodice, živim ili mrtvim svejedno. Na parčetu papira bi se napisalo ime osobe sa kojom se razgovara, a u nekoj vrsti igrokaza osoba iz terapeutske grupe bi uzela papir, stavila ga na pod na mestu po sopstvenom nahođenju i u opuštenom razgovoru bi glumila tog rođaka. Tako se dolazi do informacija čije saznavanje često može biti blagotvorno. Podrazumeva se da su dobijeni odgovori iskreni, iz raznih razloga iskreniji od onih koji se mogu dobiti u fizičkoj komunikaciji, a takođe i istiniti jer je u svetu energije teško lagati. Dok je u kućnoj primeni sasvim moguće da jedna, zainteresovana osoba, na smenu predstavlja sve osobe iz razgovora.
Milena je tako na parčićima papira napisala svoje ime, ime svoje majke i svoje pokojne prabake. Milenin problem je strah od vode, za koji je u ranijim seansama saznala da su ga imale i njena majka, i tetka i baka... ali uzroka još nije bilo na videlu. Danas, sama kod kuće, već dovoljno uvežbana i uverena u efikasnost tehnike, prvi je put u seansu uključila i svoje treće koleno u ženskoj liniji. Stala je rutinski najpre na svoje mesto, pozdravila ih obe, a potom se premestila na majčino. Iz nje su tada izišle reči koje je čekala; kao svoja majka, rekla je da je tu, eto, osoba koja zna odgovor i koja možda može pomoći. Milenina prabaka. Polako, Milena je prešla na mesto prabake, čije je parče papira smestila u drugom kraju sobe, i spontano zauzela položaj poluokrenut od sebe i svoje majke, koje su inače gledale jedna u drugu. Bilo je neke hladnoće na tom mestu.
Znam nešto o vodi i deci, kazala je prabaka, a kroz Milenina usta. Od davnina, bilo je neželjene dece, a mi smo stanovali kraj reke, one iste koja protiče kroz grad u kojem danas vas dve živite. Mlade žene bi otišle da se porode kraj reke, neželjenu decu bi odmah davile u vodi i potom ih zakopavale, zbori prabaka.
Milena se premesti na svoje mesto, i tog trena se oseća drugačije.
- Da li se radilo o kopiladi, majko ?
Milena ponovo čini premeštaj na mesto svoje prabake.
- Da, ali ne samo o njima. Uvek je bilo neželjene dece. I u braku. Smetala su, nije se moglo ni raditi ni spavati. Obaveza je bilo mnogo, i živelo se teško. Ženske je dece naročito mnogo smetalo, valjalo ih je udavati, miraza namaći.
- Ali, muževi... Šta su oni radili ? Jesu li znali za to ? - pita Milena, kao Milena.
- To nisu bile njihove stvari. Nisu ni pitali - zbori Milena kao svoja prabaka - Ni tvoj pradeda nije pitao.
Nijednom.
***
Crvena je bila moja koleginica sa fakulteta. Osamdesetih, davno pre Bolonje, voleli smo studirati kampanjski. Često, na nekoliko večeri pred ispit, zaseli bi kod mene ili kod nje, i zatim učeći proveli zajedno nekoliko dana. Ono drugo bi u takvim danima svraćalo kući retko, tek po čist veš. Naše majke, inače tradicionalno ljubopitljive i zabrinute, su se vremenom navikle na ovaj običaj, tim pre što su se ispiti potom uglavnom i polagali. Nisu previše ni pitale, niti izražavale svoju zabrinutost na temu ko-tu-gde-spava. I, pošto su jedna drugoj hranile poodraslu decu, pri tom su postale još i prijateljice, a to se prijateljstvo održalo i duže nego ono između Crvene i mene.
Kasnije, Crvena i ja smo se viđali sve ređe, i jedno o drugome više saznavali iz razgovora svoji majki nego iz međusobnih viđenja. Vremenom, moja majka je počela da priča sve ružnije i lošije priče o tome šta, sada već njena lična prijateljica, priča o svojoj kćeri. U nekom trenutku, shvativši da se stvari izmiču kontroli, pitao sam svoju majku zašto je, po njoj, to tako, šta se tu dešava i otkuda svo to zlo.
- To je jednostavno, ljubomorna je - odgovara moja majka.
- Ko je ljubomoran, kako to misliš ? - iskreno i neiskusno sam se zbunio ja.
- Pa ona je ljubomorna na svoju ćerku, naravno.
- Ne razumem... pa, ćerka joj je... kako da bude ljubomorna, na šta ?
- Crvena je mlada, lepa, zgodna... može da bira život, može da bira muškarce, da se zabavlja i uživa, sve lepo joj je već tu i tek će joj dolaziti. A njena majka... očekuju je samo bolest, nemoć i smrt.
Nisam siguran da je moja majka u razgovoru sa mnom ikada bila iskrenija nego tada. Nisam siguran ni o kome je, obzirom na toliko jasno iskazano razumevanje, pričala. Mada, slutim da je ona u tom trenutku pomislila da je rodila glupog sina, jednog od onih koji baš ništa ne shvataju.