ukratko - zato što je bila siromašna i zato što je, sudeći po onome šta je pisala, tome bila sklona.
pre oktobarske revolucije pripadala je sloju kojem je gotovo sve bilo dostupno. pisala je pesme, čitala ih na sedeljkama, večito zaljubljena. tada je napisala, radujući se revoluciji, kako je samo "izvesnost nadolazećeg rata spečava da izvrši samoubistvo". napisala je ’’ja jedino u vatri pevam!’’, ’’kad bi samo izbio rat, kako bi život postao uzbudljiv, treperav, iskričav! tada bismo mogli živeti, tada bismo mogli umreti’’ i ’’nema pesnika bez ljubavi za onoga koji prekoračuje granicu". bila je impresionirana jovankom orleankom.
kada je, međutim, granica uistinu prekoračena, cvetajeva ne pronalazi sebe u novom sistemu vrednosti. i tada kaže "... i nije posredi politika, već novi čovek - lišen ljudskosti. polu-mašina, polu-majmun, polu-ovca" i "ne mogu da stavim svoj potpis na pismo puno pohvala velikom staljinu, jer ne mogu da ga nazovem velikim" i na kraju "prezirem zvanične crkve u njihovom trimfu"
kao i meni omiljenu rečenicu "ljudsko je pravo, a pravo pesnika još više, da ostane po strani"
kada je emigrirala iz rusije, nije bila u dobrim odnosima sa ruskom emigracijom. njen muž, serjoža, ne mnogo sposoban da obezbedi egzistenciju za nju i njihove ćerke i sina, uz to sklon da menja strane za koje radi i povrh svega špijun bio je 1. njena ljubav iz mladosti 2. demonstracija njenog viđenja časti (da ga ne napsti) i 3. demontracija njenog anti-feminističkog ustrojstva "muškarac ne treba da radi ženske poslove, to je isuviše ružno (za ženu)"
piše pisma. piše kako je "u inostranstvu ruskinja - a u rusiji strankinja"
kada je u parizu pohvalila snagu majakovskog - sve desničarske novine su prestale da je objavljuju. kada je neposredno posle toga na jednom skupu čitala pesmu o pokolju carske porodice . prestale su da je objavljuju i levičarske novine.
"pariz nije ni za šta, emigracija nije ni za šta - isto je bilo i u moskvi za vreme revolucije. nikome nisam potrebna" piše u jednom od pisama...
a u svom dnevniku: "niko ne vidi - ne zna - da ja već godinu dana ne živim, pogledom tražim kuku, ali nema je, svuda je uvedena struja. nigde ni jednog lustera. .. ima već godinu dana kako sam preduzela sve mere pred smrt... neću da umrem - hoću da ne budem"
i u pismu rilkeu (sa kojim se dopisivala, kojega nikada nije videla i u kojega je bila zaljubljena) "ne umem da živim ovde dole, ne mogu da živim, što će reći da trajem, ne umem da živim iz dana u dan, svakoga dana"
pričala je kako je svojim pesmama gatala sebi. prizivala. "vodite računa o onome šta pišete - obistiniče se"
p.s.
kad god me uhvati frka od siromaštva, padne mi na pamet cvetajeva smirim se. uvek postoji izlaz :)