Budućnost| Društvo| Roditeljstvo| Život

Šaka zemlje za pod kamen

krkar RSS / 10.09.2010. u 17:00

 

3E06544F-B96F-4BAC-B259-F70E3B2B09B4_mw800_mh600_s.jpg 

Moju baku po majci ubili su Nemci 1944. Jednog dana upala je patrola i pretresla kuću. Našli su joj sakriveno pismo od sina partizana, tada polaznika Oficirske škole u Drvaru, koje je stiglo partizanskom vezom. Pisma su se čitala i uništavala. Majka je pismo, jedini dodir sa dugo odsutnim sinom, sačuvala. Da nije, možda bi sačuvala glavu.

Baku su Nemci odveli u zatvor. Kad se nekoliko dana kasnije, po raznim osnovama, skupilo 9 uzapćenih civila, odveli su ih dalje. Posle rata rodbina je, uz pomoć državnih organa, pokušala da utvrdi kuda su vođeni i gde su skončali. Trag im ide preko mesta B do mesta C ... i posle toga ništa. Nikakvog traga, nikakve potvrde bilo koje pretpostavke. Devet civilnih žrtava rata kojima se ni groba ne zna.

Iako mi je porodica sa obe strane teško stradala u ratu, odrastao sam u vrlo normalnoj atmosferi. Nas decu nisu opterećivali ni ratom ni sećanjima ni strahovima ni mržnjom a još manje pozivima na osvetu. Ali, baka je bila poseban slučaj. Nije se ništa znalo, ni kad su je ubili, ni na koji način ni gde joj je skončalo telo.

Što sam bivao stariji sve više sam primećivao tihu i gotovo nikad javno iskazanu bol i patnju moje majke. Njoj je majčinsku ljubav – u meri u kojoj je to uopšte moguće – nadoknadila tetka koja se nikad nije udavala, koju je neizmerno volela. Obe su bile presrećne što smo je mi zvali bakom jer nama je ona zaista bila jedina baka po majci koju smo imali. Uprkos svemu, sa godinama sam sve više razumevao i uviđao unutrašnju traumu moje majke. Njenoj majci nije se znao grob na koji bi deca mogla da odu, zapale sveću, polože cvet.

Danas, 64 godine od bakine pogibije, moja majka koja je prešla sedamdesetu, ima samo jednu beznačajnu spomen-ploču na kojoj je baka upisana kao žrtva fašističkog terora. Ali to je mesto na kojem se ne može osetiti veza sa svojim najbližim, to je tek mesto kojeg se (ponekad, zavisno od političkih kurvanja) sete vlasti, borci. To je mesto na kojem se (ponekad, zavisno od političkih kurvanja) drže govori, na koje se (ponekad, zavisno od političkih kurvanja) polažu venci Organizacija. Ne znam da je iko otišao na ijedan spomenik da odnese struk poljskog cveća i posedi sam sa svojim mislima. Za takav mir potreban je grob.

Ja sam inače prilično tvrd čovek, svašta mogu da otrpim ćutke i bez pokazivanja emocija, ali znam da je moje celoživotno svedočenje boli moje majke razlog što sam izrazito osetljiv na nesahranjene mrtve, na porodice bez groba. Sa svakim roditeljem bez groba, za svakom sestrom bez humke, za svakim unukom bez dedinog spomenika saosećam lično i intenzivno. Uvek i svuda, bez obzira na politiku, nacije, vere, pravednost ili okrutnost borbe u kojoj su pali ljudi bez groba.

Godinama me tiho jedu i užasavaju nesahranjene žrtve ovih naših ratova. Sve isto i sve podjednako. Mrtvi nemaju ni politiku, ni nacionalnost, ni veru. Imaju samo ljude koji tiho pate, duboko i svakodnevno. I zato mi se gade sve političke igre na svim stranama zahvaljujući kojima majke ne mogu da dobiju šaku zemlje da stave pod neki kamen i time se konačno umire. Ta šaka zemlje je rodbini jedino moguće umirenje, konačni kraj rata, simbolično saznanje da je gotovo.

Godinama pratim mukotrpne napore forenzičara od Sutle do Đevđelije koji iskopavaju komadiće ne veće od pilećih koščica, analiziraju DNK čitavh sela... da bi na kraju nekome rekli sa sigurnošću tvrdimo da možete da zakopate ovu šaku zemlje kao svoga sina. Samo to ima smisla, samo to pomaže da neki ljudi ne pate duže i ne pate više.

Ne znam koliko će to trajati i koliko njih neče dočekati šaku zemlje za pod kamen. U igri su i namera i slučaj. Letos je slučaj hteo da se zbog remonta jedne hidrocentrale spusti nivo akumulacije i da isplivaju kosti stotine pobijenih i bačenih u jezero..18 godina je voda koja proizvodi struju što nekome osvetljava proslave i veselja pre lopatica elektrane udarala u ljudske kosti.  Primetih i jezivu rečenicu da je poslednji put elektrana koja se sada remontuje stala baš te 1992. jer su ljudska tela žapušila turbine. To smo mi.

Dajte svakome tu šaku zemlje.



Komentari (45)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zilikaka zilikaka 17:14 10.09.2010

Takvi smo

Posle toliko vremena se vraćaš ovde, a ja imam čast da to prva primetim!
Izgleda da na ovim prostorima nema porodice bez takvog opterećenja. Mojih osam predaka leži negde, možda i u koritu reke. Zvanični spomenik služi pticama da se legu...
mirelarado mirelarado 17:22 10.09.2010

-----

albicilla albicilla 17:25 10.09.2010

iako su mi deda, baba i tetke

...sahranjeni, znam donekle kako je to... moj otac je sa 13 godina, sasvim bukvalno preko noci, postao potpuno odrastao covek...
zilikaka zilikaka 17:30 10.09.2010

Re: iako su mi deda, baba i tetke

Čini mi se da pečat porodične tragedije (i mnogo toga drugog) nestaje tek u trećoj generaciji potomaka. Na ovim prostorima se neko uvek potrudi da svi obnovimo gradivo.
albicilla albicilla 17:33 10.09.2010

Re: iako su mi deda, baba i tetke

uprkos njegovoj tragediji, a otac mi je iz bosne, ja sam do pocetka rata verovao da tamo zivi samo jedan narod - bosanci. nikada nikakvu razliku nije pravio
zilikaka zilikaka 17:40 10.09.2010

Re: iako su mi deda, baba i tetke

Znam, i ja sam učena da zločine prave ljudi a ne narodi.
Moja baka nije imala nikog svog. Svi su nestali u jednom danu, a ona to nije odmah ni saznala.
Na grobove nije išla jer ne postoje, ali je uvek na Badnje veče plakala. Do kraja.
albicilla albicilla 17:43 10.09.2010

Re: iako su mi deda, baba i tetke

...da, moram na grob da odem...
mikimedic mikimedic 19:14 10.09.2010

...

JJ Beba JJ Beba 19:22 10.09.2010

slučaj


Letos je slučaj hteo da se zbog remonta jedne hidrocentrale spusti nivo akumulacije i da isplivaju kosti stotine pobijenih i bačenih u jezero..18 godina je voda koja proizvodi struju što nekome osvetljava proslave i veselja pre lopatica elektrane udarala u ljudske kosti. Primetih i jezivu rečenicu da je poslednji put elektrana koja se sada remontuje stala baš te 1992. jer su ljudska tela žapušila turbine. To smo mi.

U avgustu 1999.god otišla sam sa porodicom u Bajnu Baštu kod prijatelja da kuliramo, da se resetujemo od bombardovanja, od svega. Naravno imali smo nameru da se kupamo u jezeru. Nisu nam dali, rekli su da je jezero zagađeno. njihova deca su dobila čudne lišaje po koži od kupanja. I onda su nam ispričali - za vreme rata (SPO je bio na vlasti tamo do 5. oktobra) neko je bacio hladnjaću u jezero, ona je ispilvala i tela mrtvih ljudi koja su izašla iz hladnjače plutala su po jezeru. Onda se pojavio neki "junak" da bazukom gađa hladnjaču ne bi li je potopio!!! razneo je i tela žrtava. To su nam ispričali još 1999.god.
Svi u BB to znaju.
i sad čitam u novinama gde onaj espeesovac iz skupštine Odalović kaže da su to možda tela životinja!!!!
kako ih nije sramota. sve.
svi znaju
libkonz libkonz 22:06 10.09.2010

Re: slučaj

jeziva je indiferentnost među narodima Balkana za "one druge".
antioksidant antioksidant 08:32 11.09.2010

Re: slučaj

jeziva je indiferentnost među narodima Balkana za "one druge".

cesto je i briga za "one svoje" samo poza ili sredstvo da se ostvari neki cilj.

ko pravi razliku na nase i njihove nema nikakvog osecaja za zrtve
samo trazi zaradu (kakvu kod - u novcu ili politicku)
gorio92 gorio92 19:31 10.09.2010

Hvala,

što si ovo podlio sa nama.
mikele9 mikele9 20:10 10.09.2010

Grobovi

Moja davno pokojna strina Jela (sahranjena je u Titogradu) nikada nije otišla u svoj rodni Pakrac, jer su joj ustaše pobile sve što je disalo a grob im se nije znao.
Sećam se da mi je otac 1985 godine rekao: 40 godina na ovim prostorima nema rata, dabogda tako i ostalo! Krčma je ovo sa odavno pogašenim svetlima
dali76 dali76 01:15 11.09.2010

Re: Grobovi

uPakracu tog maja 1995 od iste granate poginula mi je baka I ja sam ranjen.
Zbog hiljada km daljine realno ne mogu cesto do rodnog pakraca, do njenog groba , ali tesko mi je da I zamislim koliko bi bilo tesko da ne mogu nikad.

Tugujemo zbog istih stvari, veselimo se slicnim stvarima a cesto tek spoznamo da smo na kraju krajeva ipak svi ljudi kad nas smrt razgoliti od okova nasih zabluda ofarbanih bojama zastava razlicitih nacija, religija I slicnih nazovi razlika.
Moja sucut svima onim koji nemaju tu saku zemlje pod kamenom.

uros_vozdovac uros_vozdovac 21:02 10.09.2010

Pa naravno da je tako.

Ubici je dovoljno da ubije, pravom zločincu koji naređuje ubici nije dovoljno, njega zadovolji samo kad ubijeni nestane, kad se o ubijenom ne priča, kad ne postoji više. A ko spomene da je nekad neko ubijen odmah je izdajnik, strani plaćenik (domaći valjda umeju da čuvaju tajnu)...

Tebi blogokolega preporuka, a svim pobijenima želim da ih se bar neko seća.

Jelica Greganović Jelica Greganović 21:27 10.09.2010

Kad

život stane u šaku prašine i koščica...
mlekac mlekac 21:32 10.09.2010

Preporuka

naravno!
I dobro nam dosao nazad! Nadam se da si se lepo odmorio...

Moj je ujak jedan od tih sto im se groba ne zna... Jos od 41.
Baka je umrla 82, al' to sto sinu groba nije znala, nikada nije prezalila.
krkar krkar 21:53 10.09.2010

Re: Preporuka

Moj je ujak jedan od tih sto im se groba ne zna... Jos od 41.
Baka je umrla 82, al' to sto sinu groba nije znala, nikada nije prezalila.


Deda mog druga D, Nemca, nije se nikad vratio iz Rusije. Njegovoj ženi E su 1943. javili da je poginuo, posle nekog vremena nemačka vojna komanda izvestila je da telo nije moglo biti sahranjeno usled borbi i da su tu teritoriju preuzeli Rusi. U to vreme baka nije mogla preterano da misli o muževljevom grobu, posebno pošto joj je sin jedinac krajem 1944, sa nepunih 16 godina, mobilisan u protivavionsku artiljeriju. Sin je preživeo.

Kako je Nemačka bila sve dalje od rata, kako su svi drugi sve više mislili na konkretne stvari - tako je baka E sve više mislila na svog muža bez groba. Kad joj je sin zasnovao porodicu a ona otišla u penziju imala je sve više vremena da misli o nesahranjenom mužu. Angaovala se u raznim udruženjima ratnih udovica bez groba... i tako godinama. Ali, bilo je doba hladnog rata, Zapadna Nemačka nije za njih mogla ništa da učini a SSSR nije hteo.

Posle pada komunizma i ujedinjenja Nemačke, a pre povlačenja trupa sada već "Zajednice nezavisnih država" iz bivšeg DDR-a, baka E preko udruženja udovica ili tako neke organizacije dobila je poziv na sastanak. Otišla je sa sinom u grad udaljen nekoliko stotina kilometara gde se tada već osamdesetogodišnjakinjama i devedesetogodišnjakinjama obratio jedan ruski pukovnik. Rekao im je, otprilike, ovo:

Bio je rat i bila su takva vremena i nismo mogli uvek da vodimo evidenciju. Spiskove identifikovanih poginulih nemačkih vojnika predali smo organima Nemačke. Vama, ženama i sestrama, mogu samo da kažem da niko nije ostao nesahranjen. Većina neidentifikovanih poginulih nemačkih vojnika izbrojana je i sahranjena u zajedničke grobnice. Voleo bih da svakoj od vas mogu da kažem gde joj počiva najmiliji ali to je nemoguće. Ali vas uveravam da niko nije ostao nesahranjen.

D-ovu baku E video sam dvadesetak dana posle toga. Sasvim spokojno mi je objasnila da sad može mirno da umre. Nekoliko meseci kasnije tiho se ugasila.
mlekac mlekac 22:39 10.09.2010

Re: Preporuka

krkar


D-ovu baku E video sam dvadesetak dana posle toga. Sasvim spokojno mi je objasnila da sad može mirno da umre. Nekoliko meseci kasnije tiho se ugasila.


Da ne razvijam temu previse - jedan je ujak nestao '41, drugi deportovan i nestao krajem '43. Baka je kraj rata docekala uverena da je ostala bez OBA sina. Srecom, ovaj mladji javio se posle nekih 15 godina da je ziv, zdrav, ozenjen i u USA!

Kad je, konacno, prvi put dosao da je vidi, krajem 60-ih, samo je konstatovala: "Odveli su mi dete, a vratio mi se starac!"

Za drugog, starijeg, nikada nije uspela da otkrije ni gde je tacno ubijen, a jos manje gde je sahranjen...

To je bilo nesto sto ju je proganjalo do poslednjeg dana.
ana.antic ana.antic 01:08 11.09.2010

Re: Preporuka

krkar

Sasvim spokojno mi je objasnila da sad može mirno da umre. Nekoliko meseci kasnije tiho se ugasila.


celo poslepodne pokusavam da nadjem informacije o jednoj zeni iz srebrenice, svedokinji na krsticevom sudjenju, ciji je sin nestao 1995. ona se na kraju svog svedocenja obraca direktno krsticu i pita ga da li je moguce da je njen sin ipak preziveo i gde bi mogao biti, jer posmrtni ostaci jos nisu bili nadjeni a ona ga sanja svake noci kako je doziva. ne mogu da se setim ni gde sam to gledala, moguce youtube ali sad ne mogu da nadjem, sto je jos gore - ne secam se ni zeninog imena. neizdrziv je taj snimak, i ta bol je neizdrziva (i nepojmljiva), i to sto ona, ni iz cistog nagona samoodrzanja, ne moze sebi narediti da prestane da se nada. neizdrzivo, a ona ipak nastavlja.
moj dobar prijatelj iz libana ne zna gde su mu i kako ubili oca 1988. ljudi su usli u kucu, naocigled cele porodice ga odveli i nikad se vise o njemu nije culo. zna se ko je to ucinio - taj covek i njegovi saucesnici nikada nisu kaznjeni, kasnije su i politicki napredovali. bes i ocaj koji moj prijatelj, pametan, uspesan i obrazovan covek, i posle svih ovih godina nosi u sebi cesto me uplase, i toliko ga paralisu u licnom zivotu da mi ponekad zaista dodje da zaplacem.
neznati gde pozivaju ljudi koje volimo dovoljno je strasno (spomenici neznanom junaku nicali su posle 1918. ne samo da udovolje trijumfalnim nacionalnim narativima, vec i kao odgovor na tu potrebu za grobom onih cija se tela nisu mogla pronaci); ono sto bilo kakav oporavak cini jos neizglednijim jeste to osnovno nepostovanje, ravnodusnost, podsmevanje cak, prema gubitku 'druge strane.' drustvo koje cuteci sedi na kostima sa dna jezera ili nedaleko od glavnog grada postepeno ce, cini mi se, pojesti samo sebe, ako se stvari ne promene.
1odnas 1odnas 23:36 10.09.2010

preporuka i

pozdrav jednom odnajkonkretnijihautora
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:42 10.09.2010

Moj pradeda Života

je poginuo na Ceru, u prvim ratnim operacijama WW1, mlad...kod kuće je ostala prababa Dara sa četvoro sitne dece...ostavila ih familiji i krenula da nađe Životu...peške, pa ako je neko poveze...i stigla je tamo uprkos ratnom stanju...i našla deda Životu, donela ga kući što na leđima, što pomogli joj ljudi i povezli je.
Jelena Gall Jelena Gall 23:38 10.09.2010

Budućnost/društvo/roditeljstvo/život

Iz obrnute perspektive:

Moj otac je sahranjen 1974. na drugoj strani zemaljske kugle. Niko iz porodice mu nije bio ni na sahrani, niti ikada na grobu. Ni ja, sticajem okolnosti. Možda zato - nemam nikakav odnos prema MESTU na kojem neko počiva, iako mogu da razumem potrebu da se upravo na tom mestu bude sećanja i traži mir. Zapravo, kad odem na neko groblje, to je eto baš zato - zato što su mnoga groblja tako mirna, a neka i lepa (čak i kad su zapuštena). Tu čovek zaista može da se sabere, da prodiše, gurne balast svakodnevice u stranu i seti se živih veza i sa mrtvima.

Iz moje obrnute perspektive (koja bi da bude, iako trapava i paradoksalna, ipak uteha) beskrajno je mnogo neznanih junaka, kao i neznanih mesta na kojima počivaju žrtve. Ključ tvoje priče je ubistvo - da ga nije bilo, baka bi bila dostojno sahranjena. Ključ moje je jedna od bezbroj "običnih" (neratnih, ograničenih) porodičnih tragedija, čija posledica je i taj jedan grob u Kaliforniji, pored kojeg prolaze neznani šetači umesto članova porodice, baš kao što ja ponekad prošetam nekim evropskim grobljem pored grobova nepoznatih.

PRVO što mi je zapalo za oko bili su tvoji tagovi. Budućnost, roditeljstvo, život - neopisivo mi se dopalo kao ram u koji si smestio ovakvu priču, to joj oduzima na sunovratu. I ja tu stajem, kao pravi "klasik" koji zastaje pred ponorom... (ovo je već Bjenjkovski, sama nisam toliko dosetljiva )
brandname brandname 01:26 11.09.2010

"Pokazaću ti strah u pregršti praha"

Autore, nadao sam se vedrijim temama, nekom žovijalnom putopisu o ostrvu Bela, npr. - ali hajde da pokušam nešto da priložim i ovoj "tegobnoj zemaljskoj prozi":
"Stari su Grci imali jedan poštovanja dostojan običaj: onima koji su izgoreli, koje su progutali vulkanski krateri, koje je zatrpala lava, onima koje su rastrgle divlje zveri ili proždrli morski psi, onima koje su razneli lešinari u pustinji, gradili su u njihovoj otadžbini takozvane kenotafe, prazne grobnice - jer telo je vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište."
Danilo Kiš: "Grobnica..."
krkar krkar 02:11 11.09.2010

Re: "Pokazaću ti strah u pregršti praha"

brandname
Autore, nadao sam se vedrijim temama, nekom žovijalnom putopisu o ostrvu Bela, npr.

"Stari su Grci imali jedan poštovanja dostojan običaj:


Nisam nešto žovijalan ovih dana, jednostavno je to tako. A ovo sam morao da napišem, odavno je osećaj u meni a sad mi došlo da napišem.

Iz sopstvenog (posmatračkog) iskustva mogu da potvrdim koliko je važan grob kao simbol okončanja patnje. Makar i prazan. I koliko to nema nikakve veze sa verom, još manje sa nacijom... Prepoznavao sam potpuno iste osećaje rodbine nepokopanih, poglede onih koji nisu imali priliku da vide materijalni dokaz kraja na nekoliko kontonenata. Bez obzira na odnos prema zagrobnom, na običaje vezane za posećivanje ili neposećivanje grobova. Sam taj čin je važan.

Mornari su nekada bili poseban slučaj, čini mi se da njihovoj rodbini telo nije bilo toliko važno jer su skončavali u moru koje je i njihove porodice okruživalo i koje su znali.

Glede svega ovoga potpuno razumem,pre svega ljudski ali i politički, vojnički... značaj koji Izraelci pridaju sahranjivanju svakog svog poginulog vojnika. Razmene 600 zarobljenika za jednu vreću kostiju - i niko ne smatra da su u ičemu pogrešili, naprotiv.
Doctor Wu Doctor Wu 08:38 11.09.2010

Re: "Pokazaću ti strah u pregršti praha"

Iz sopstvenog (posmatračkog) iskustva mogu da potvrdim koliko je važan grob kao simbol okončanja patnje. Makar i prazan. I koliko to nema nikakve veze sa verom, još manje sa nacijom... Prepoznavao sam potpuno iste osećaje rodbine nepokopanih, poglede onih koji nisu imali priliku da vide materijalni dokaz kraja na nekoliko kontonenata. Bez obzira na odnos prema zagrobnom, na običaje vezane za posećivanje ili neposećivanje grobova. Sam taj čin je važan.

Izvinjavam se, ali nije li upravo ovo mali, ali nepogresiv primer onoga sto Karl Popper naziva jednim od osnova 'closed' drustava- 'submission to magical forces'? I nije li odnos pojedinaca prema groblju, grobovima posredni pokazatelj njihovih autoritarnih karaktera (ritualno, praznoverno, ono sto Englezi zovu 'blind thinking'). Mogla bi fina antropoloska studija da se napravi na temu.
loader loader 03:09 11.09.2010

... :(

da
kukusigameni kukusigameni 09:09 11.09.2010

Uh!

Kada bismo se svakog jutra budili sa spoznajom da cemo jednog dana umreti, sigurno bismo bili bolji ljudi. Grobovi su tu da nas na to podsecaju, da smo konacni i da smo samo (malo li je?) ljudi.
Pozdrav i preporuka!
antioksidant antioksidant 09:14 11.09.2010

Re: Uh!

Kada bismo se svakog jutra budili sa spoznajom da cemo jednog dana umreti, sigurno bismo bili bolji ljudi. Grobovi su tu da nas na to podsecaju, da smo konacni i da smo samo (malo li je?) ljudi.

uf!
kukusigameni kukusigameni 09:24 11.09.2010

Re: Uh!

Puf!
antioksidant antioksidant 09:33 11.09.2010

Re: Uh!

kukusigameni
Puf!
izvini na kratkom komentaru, nisam mislio nista lose. samo ne slazem se sa neophodnoscu svakodnevne svesti o sopstvenoj smrtnosti da bi se bio... covek. to pre dozivljavam kao ogranicenje. ali da ne bude trol.
margos margos 09:53 11.09.2010

Re: Uh!

Što bi rekao Maksa(83), ništa nije uvek, i sve je ponekad... Tako i to podsećanje o svačijoj smrtnosti jeste dobar 'okidač' za mnoge - za bolji odnos prema drugima, ali bi nekima od nas, svakako, bio 'okidač' za još gora ponašanja.

krkar krkar 10:09 11.09.2010

Re: Uh!

margos
Što bi rekao Maksa(83), ništa nije uvek, i sve je ponekad... Tako i to podsećanje o svačijoj smrtnosti jeste dobar 'okidač' za mnoge - za bolji odnos prema drugima, ali bi nekima od nas, svakako, bio 'okidač' za još gora ponašanja.



Jedan od pokretačkih poriva svakakvih ponašanje je - sebičluk.

Tu sebičnost, emotivnu a ne materijalna, najlakše primećujemo kod staraca i sve se čudimo al' su se promenili.

Gledam primer toga u poslednje vreme u svom okruženju. Sestrin svekar, 80+, vidno zanemoćao. Bio je u svoje vreme žestoki progresivac, ateista sa dna kace, ali kako mu se približava vreme odlaska nešto baš i nije siguran da ide u ono ništa u koje je godinama verovao. A šta ako nije ništa nego ipak ima nešto? Tako da je počeo da suptilno nagoveštava kako bi on da pregovara sa popom o uslovima da ga ovaj bar miropomaže a možda čak i opoje (kršten je još kao nesvesno dete u nenarodnom režimu)
mlekac mlekac 22:17 11.09.2010

Re: Uh!

krkar
margos
Što bi rekao Maksa(83), ništa nije uvek, i sve je ponekad... Tako i to podsećanje o svačijoj smrtnosti jeste dobar 'okidač' za mnoge - za bolji odnos prema drugima, ali bi nekima od nas, svakako, bio 'okidač' za još gora ponašanja.



Jedan od pokretačkih poriva svakakvih ponašanje je - sebičluk.

Tu sebičnost, emotivnu a ne materijalna, najlakše primećujemo kod staraca i sve se čudimo al' su se promenili.

Gledam primer toga u poslednje vreme u svom okruženju. Sestrin svekar, 80+, vidno zanemoćao. Bio je u svoje vreme žestoki progresivac, ateista sa dna kace, ali kako mu se približava vreme odlaska nešto baš i nije siguran da ide u ono ništa u koje je godinama verovao. A šta ako nije ništa nego ipak ima nešto? Tako da je počeo da suptilno nagoveštava kako bi on da pregovara sa popom o uslovima da ga ovaj bar miropomaže a možda čak i opoje (kršten je još kao nesvesno dete u nenarodnom režimu)



Ni prvi ni poslednji! Kad ukapiraju da su pred kapijom mnogi se, odjednom, prisete da bi, mozda, mogli da se bace na pregovore!
angie01 angie01 10:55 11.09.2010

..samo malo drugachije,

otac moje bake Nemice, je doveden u Vojvodinu da bi kao tehnolog za pivo unapredio proizvodnju u toj industriji i on se tako sa porodicom naselio na ove prostore.

dalja pricha je koplikovana i puna raznih obrta-u glavnom on je stradao ne vezano za rat-ako je to uopshte bitno, ostavivishi za sobom gomilu maloletne dece i zenu domacicu-koji su se posle te tragedije, samo svojim radom izvukli iz nezavidnog polozaja.

pradeda je bio sahranjen na Nemachkom groblju u gradu, koje je mnogo godina posle rata bilo preorano, ( kao i neshto kasnije Jevrejsko),(parcele mahom bile podeljene tadashnjim izbeglicama-starosedeoci su morali isto da kupe-od kojih su mnogi na tom tlu zidali kuce od cigala od upravo razrushenih grobnica), i kosti prebachene u zajednichku grobnicu na drugo mesto-vecina rodbine je bila proterana ili streljana, pa nije imao ko da se buni.

moja baka je josh uvek zivela u gradu, (udala se za Srbina, pa je tako ostala), i ne zelevshi da joj pomeraju ocheve kosti, narochito na takav nachin, trazila je da ih ostave tamo gde su i pokopane.

sada moj pradeda pochiva ispod parkignga novoizgradjene zgrade.
krkar krkar 11:28 11.09.2010

Re: ..samo malo drugachije,


Nemačka groblja u Vojvodini su posebna sramota, i ona preorana i ona nepreorana nego samo polupana i zakorovljena.

Prošle godine u lunanju vojvodinom naletim na takvo nemačko groblje i crkvu u Ratkovu (Parabutsch). Nije ni preorano ni betonirano jer je na kraju sela, samo stoji razvaljeno i zaraslo. Toliko mi se zgadilo da sam počeo da snimam situaciju u junoj Bačkoj, tamo gde je najbolje stanje tamo je samo propalo, polurazrušeno i napušteno. A to je retko gde, većinom devastirano, razvučen građevinski materijal...

Kontaktirao sam razne nemačke organizacije, Donauschwaben itd, svi hoće da daju pare ali niko ne zna ko bi hteo time da se bavi, ne znam ni ja, ni jedna NVO nije zainteresovana, Zavod za zaštitu spomenika takođe (ni republički ni pokrajinski)...

Tako da ako neko zna ko bi hteo da se bavi dovođenjem bar tih preostalih nemačkih crkava i groblja u pristojno stanje javite mi se.
yugaya yugaya 19:46 11.09.2010

Re: ..groblja u Vojvodini

posebna sramota,i ona preorana i ona nepreorana nego samo polupana i zakorovljena.


U selu je pre rata zivela brojna jevrejska zajednica, Nemci su ih sve u transporte potrpali, da bi nekoliko godina kasnije bili zrtve nesto malo humanije cistke jer su bili samo proterani, a ne u logore smrti poslati.

Jevrejskog groblja u selu nema. Nema ni ploce.

Nisam ni znala da je postojalo sve dok jedno vece u rodbini nisam slusala kako seljani prepricavaju zgode iz mladosti o tome da su se kostima gadjali dok su sportski centar zidali.

Nakon toga nikada vise nisam otisla na bazen.

krkar krkar 20:10 11.09.2010

Re: ..groblja u Vojvodini

Nisam ni znala da je postojalo sve dok jedno vece u rodbini nisam slusala kako seljani prepricavaju zgode iz mladosti o tome da su se kostima gadjali dok su sportski centar zidali.


Ih, tuđe kosti!
mlekac mlekac 22:23 11.09.2010

Re: ..samo malo drugachije,

krkar

Nemačka groblja u Vojvodini su posebna sramota, i ona preorana i ona nepreorana nego samo polupana i zakorovljena.

Prošle godine u lunanju vojvodinom naletim na takvo nemačko groblje i crkvu u Ratkovu (Parabutsch). Nije ni preorano ni betonirano jer je na kraju sela, samo stoji razvaljeno i zaraslo. Toliko mi se zgadilo da sam počeo da snimam situaciju u junoj Bačkoj, tamo gde je najbolje stanje tamo je samo propalo, polurazrušeno i napušteno. A to je retko gde, većinom devastirano, razvučen građevinski materijal...

Kontaktirao sam razne nemačke organizacije, Donauschwaben itd, svi hoće da daju pare ali niko ne zna ko bi hteo time da se bavi, ne znam ni ja, ni jedna NVO nije zainteresovana, Zavod za zaštitu spomenika takođe (ni republički ni pokrajinski)...

Tako da ako neko zna ko bi hteo da se bavi dovođenjem bar tih preostalih nemačkih crkava i groblja u pristojno stanje javite mi se.


Nisi morao da se secakas daleko - dovoljno je da odes do Bezanijskog groblja. Kad se onom stazom od ulaza uputis pravo, pa uhvatis poslednje skretanje levo, doci ces do dela gde se novo groblje granici sa necim sto je, sudeci po raspalim spomenicima ostatak nemackog groblja. Nazalost, ovo sam, s uzasom, posmatrala pre dve godine, tako da ne smem da ti garantujem da ga u medjuvremenu nisu prekopali posto je Novi Beograd sve veci, a mesta na groblju nema dovoljno...

Sto rekla jedna kad su joj sahranjivali muza:
"Kuku mene, crni R...! Koga li si mucenika isterao da se ti tu opruzis?"

Ivana Knežević Ivana Knežević 16:19 11.09.2010

Postujte zivot

U dokumentarnom filmu 'Forever'koji je Heddy Honigman snimila na pariskom groblju Pere Lachaise, koji se zaista moze opisati (i opisan je) sa dva izraza - dirljiv i nezaboravan - mozda se najjasnije vidi veza izmedju zivih i mrtvih a u mirnoj oazi daleko od ratova i posasti. Neodvojiva je ta veza.
Ne dirajte u zivot. Ni u mrtve.
To se mora nauciti.

Prica Vam je duboko emotivna, na nacin koji svakoga dotice.
yugaya yugaya 19:29 11.09.2010

tu šaku zemlje.

Ima ih puno, previse, i svaka i svacija kost razbacana tu gde smo mi nama je na savesti.

Moji neoplakani kao da otkad su i oni sto su ih izgubili pokojni nasli u meni pogodno mesto da se od zaborava sklone.
Slili se kao Pekicevi Simeoni i cekaju .




jasnaz jasnaz 20:15 11.09.2010

tragovi koji su (nam

potrebni.



..... kao i zapisi, vredni kao ovaj!


Aleksandar Vasović Aleksandar Vasović 13:45 13.09.2010

kosti

Kosti jednog dede-strica su negde oko Arada (oborili ga Madjari kad je poleteo da bombarduje Ploesti tokom aprilskog rata), njegovome ocu se ne zna grob jer su ga nekud odveli partizani 1944 (bio istaknuti cetnik), sina (od ovog cetnika) su ubili Nemci. Treceg dedu odvele Svabe (bio komunista) i ne zna se ni gde je zavrsio. Cetvrtog takodje odvele Svabe (skupljali taoce) i za njega se zna gde je zavrsio (na Jajincima). Petog ubili cetnici u Brusu, pa su ga nasli tek posle rata... Za sestog se zna samo da je dosla neka vojska, odvela ga i cvrc... Sve zajedno 30-ak sirocadi u cetiri kuce.
Vlasta92 Vlasta92 14:01 13.09.2010

Ne mogu da zaboravim

kada nam je u emisiji gostovala žena iz Hrvatske, zaboravila sam joj ime, koja je bila anažovana u jednoj od Hrvatskih udruga porodica nestalih.
Nekon nekoliko verbalnih napada gledaoca ona je objasnila zašto je došla (ne doslovce):
Ja sam svoga sina, koji je bio mobilisan, tražila svakoga dana nekolio godina. Bila sam u svim komisijama i prisutna na otvaranjima mnogih grobnica. A onda smo jednoga dana pronašli kostur mladića koji je zajedno sa kosturom krave bio obmotan bodljikavom žicom. To je bio moj sin. Konačno sam ga pronašla i smirila se jer sam imala gde cveće da mu nosim.
Zato sam i danas ovde, da vaše i naše udruge razmene iskustva i naprave zajedničke baze podataka sa DNK i ostalim informacijama kako bi sve majke pronašle svoju decu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana