Život

Tri

Ivana Knežević RSS / 18.09.2010. u 16:04

Silvia, Rachel i Emily su mala porodica iz Brazila. Došle su iz Sao Paola, siromašne, neobrazovane, da se ovde oprobaju sa boljim životom. Ako je pitanje sreće, ona bi ih našla i na adresi u Sao Paolu iako je verujem lako izgubiti se u gradu takve veličine ako si sreća i neko bi je možda oteo na putu do njih, ali Silvia je bila pobožna katolkinja nemačkog porekla i ona se uzdala u veću moć od sreće.


„Silvia je mrtva, Silvia je mrtva," mrmljala sam zamagljenih očiju St. Clair ulicom koja je vodila na zapad. Odvela sam dete u školu i u povratku srela malu Emily, drugaricu koja je kasnila. „Gde ti je baka ovog jutra," zaustavila sam je, začuđena da hoda sama. Umrla je, rekla je mala Emily, tužna ali odraslog lica, kao da zna da priče kao njihova neizbežno dođu do ove tačke. Nisam ništa rekla, samo sam se okrenula i krenula niz ulicu. Kad je postalo neizdrživo prešla sam na drugu stranu i otvorila metalnu kapiju privatne škole, ušla unutra, i sela na kamenu klupu u praznom  atrijumu. Časovi su počeli i ovaj deo zgrade je kao crkva. Silvia je mrtva sam ovde mogla da šapućem bez gradske buke da me nadglasa i visoki zidovi su jasno čuli. Legla sam na klupu i gledala u izvijeni svod. Teška od teškog jada, kao kamen na kamenu ležala sam tu dugo.

Brazil je do mene dolazio u filmskim i muzičkim fragmentima tokom godina, i još ubedljivije, pamtim dve priče dveju vrlo različitih žena - te priče su bile pune boja kao i filmske slike ali bilo je u njihovim glasovima jednog naročitog tona strahopoštovanja, kao da u Brazilu ljudsko biće nema izbora već padne na kolena pred izmešanim pigmentima prirode, ljudske i one veće, koje se tamo utapaju sa istorijom i maštom u fantastičnim efektima koje mi sa našim okvirima dvobojnih svakodnevica ne možemo ni da zamislimo - a te dve žene sam srela bila samo dva puta, pa je sve izgledalo još fantastičnije. Usled svega toga, dok nisam srela ovaj trio Brazilki u svakodnevici, Brazil je bio romantičan. Sa njima je romantika iščilela, i kako nije ostalo mnogo mesta na svetu gde se ona može seliti, verujem da romantika sada opstaje jedino na mestima bez adrese.

Silvia je bila visoka i tanka, pravih leđa, čistila je kuće bogatim familijama i dobro kuvala. Sretala sam je često pri odlasku u školu, ili kod povratka, i popričale bi na zajedničkoj deonici puta. Uvek je nosila kese i kad sam se jednom ponudila da joj pomognem, u tih nekoliko blokova koliko smo hodale zajedno, sadržaj kese mi je iskrivio leđa od težine, ali ne i njoj. Odvela sam svoje dete kod njih na seansu igranja nekoliko puta, prespavala je tamo na razvučenom kauču pred televizorom gde su se dve devojčice smejale i došaptavale do kasno u noć. Emily je imala 6 godina kad su došle, sa tamnosmeđom pletenicom debljom od  tramvajskih šina, pravih leđa kao i njena baka i krupnih plavih očiju. Rachel je bila između njih, u procepu, i retko je kada bila kod kuće. Puno je radila i zalagala se, i mrzila je da bude u sredini. Jake građe, tršave plave kose, i širokog lica sa tragovima nekadašnjih akni, nije ličila ni na svoju majku ni na svoju ćerku. Emily se poverila mom detetu da misli da je usvojena, jer je baka tuče a mama izbegava. Silvia se poverila meni da je Rachel upoznala nekog mršavog mladića iz Bangladeša dok su čekali u redu u imigracionom ofisu, i mlađi je od nje, ljubomoran i slomio joj je ruku a jednom je došao na njihova vrata usred noći, lupao, pretio i ona ne zna da li sme da zove policiju jer će ih to možda dovesti u nepriliku dok čekaju da se njihov slučaj reši i dobiju papire. U hodniku stana, na zidu stoji mala fotografija njene prijateljice u bundi, koja se ubila nedavno nakon što je ostavio muž. Uzdiše - ljubav i strast, te brazilske kletve ih prate svuda, nije to očekivala. Na polici u dnevnoj sobi stajala je fotografija Brazilca, Emily-nog oca. Izgleda onako kako Brazilci izgledaju u mašti i na boljim posterima. Radi u pošti, ali mogao bi da igra fudbal celi dan na plaži. Ne daju mu imigracione vlasti da dođe i poseti svoju devojčicu, tako govori Silvia maloj Emily a ona onda sve to ispriča svojim drugaricama, tužna i neutešna.

Godina za godinom otkucava, ona raste i dobija već malo bubuljice i sama, a slučaj tri žene još uvek čeka pred imigracionim sudom Kanade. Zakažu termin pa ga pomere, opet zakažu i opet nešto ne funkcioniše među papirima u papirnim dimenzijama administracije. Nedavno su jednu brazilsku porodicu odbili i specijalne jedinice debelo nafatiranih policajaca u pancirnim odelima su došle po decu u školu i roditelje na poslu da ih pokupe i isporuče na aerodromu za deportaciju. U njihovoj kući se jedva disalo od straha nakon tog incidenta.

Rachel je uporna i ambiciozna, napreduje u firmi. Emily je u specijalnom razredu jer kažu u školi da zaostaje za drugom decom. Silvia se često moli po celu noć u crkvi na Dundas West-u u društvu odanih vernica i računa da će ovog puta dobiti datum i razrešenje. Poslednjeg puta kad su promenili dobila je infarkt. Ali preko leta je kupila sezonsku propusnicu i vodila Emily svakog dana kad je bila slobodna u Canada's Wonderland. Putuju autobusom sat vremena u jednom pravcu, ponesu ručak i peškire i provedu tamo celi dan dok Rachel spava ili radi. Povele su i moju devojčicu par puta. „Važno je za decu da se igraju i uživaju u raspustu,"govori Silvia kad se oprostimo na vratima. I onda se zakikoće: „I meni bude lepo tamo."

Prodrmala me je ruka i prenula iz sna. „Mama, sat zvoni već deset minuta," govori mi klinka, zbunjena što se ne budim. Gledam je dezorijentisano, u grlu još uvek otkucava „Silvia je mrtva, Silvia je mrtva...," kamen u grudima još uvek stoji nerazbijen ali dišem duboko i dan je pun svetla, i odgurnuću nakupljeni jad samo da se pridignem. Zagrlila sam je, promrmljala da sam nešto ružno sanjala. Mislila o tome da pozovem Silviju, vidim kako je, ali sam do kraja dana zaboravila.

Nakon osam godina slučaj ženske porodice iz Brazila još nije rešen. Silvia je imala još jedan infarkt, dobila je i tumor na mozgu i ne može da radi; Rachel radi danonoćno; Emily se ne druži više često sa mojom klinkom.

 



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Sofroniye Sofroniye 16:11 18.09.2010

...

Ipak je trazenje azila u Kanadi mnogo jednostavnije i brze nego u drugim delovima sveta. Da nije tako ne bi onaj brodic plovio za Vankuver nego za Sidnej ili recimo Sijetl. Nije mi jasno na osnovu price o cemu se radi ali cenim da su usle na turisticku vizu i trazile promenu statusa, ili azil ili humani razlozi ili sta god. Taj proces uopste nije jednostavan, slucajeva verovatno ima mnogo a ni konzervativci ni liberali nisu bas odresili kesu u budzetu za resavanje tih slucajeva. U svakom slucaju, ta sluzba jeste jako spora al' sa druge strane imaju zaista mnogo slucajeva.
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:25 18.09.2010

Re: ...

Nisam ih nikad pitala o detaljima, ima jako puno ljudi koji to rade na slican nacin. Na neki nacin su dosle, i dok se sve to resava one imaju prava na zdravstveno osiguranje i da rade, dete ide u skolu...

Ovo je pokusaj belezenja fragmenata tudjih prica, bez osude drzavne administracije ili tudjih izbora. Iako sam, priznajem, nakon pritiska 'objavi' pomislila da nisam ubedjena u eticnost pricanja njihove price. Ne verujem ni da bi se mojoj klinki dopalo da sam je ispricala. Izbori i spoticanja.
kukusigameni kukusigameni 16:47 18.09.2010

Utisak

Utisak je da bi od ovih likova (ukljucujuci i tebe) mogla da nastane neka jaca brazilska serija.
PS. Briga za drugog, solidarnost i osecajnost su danas retke vrline. Evo malo cveca za nekog ko je takav.
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:10 18.09.2010

Re: Utisak

kukusigameni
Utisak je da bi od ovih likova (ukljucujuci i tebe) mogla da nastane neka jaca brazilska serija.


Ne bih se toga setila sama

Hvala za cvetic.
docsumann docsumann 18:30 18.09.2010

TAKO JE TO


malo je dobrih
dobrih i hrabrih, još manje
a brzih, hrabrih i dobrih
ima jedva toliko
da ako poznaješ nekog od njh
možeš sebe smatrati izabranim


Ivana Knežević Ivana Knežević 18:55 18.09.2010

Re: TAKO JE TO

Ne znam sta da kazem, doc. U pravu si.
Ima finog pozitivnog zvuka u tvom prikazu.
Treba reci. Treba ih pokazati. Upoznati nekog takvog, jos bolje. Od nekoga treba uciti, zar ne.
docsumann docsumann 19:56 18.09.2010

Re: TAKO JE TO

Treba reci. Treba ih pokazati. Upoznati nekog takvog, jos bolje. Od nekoga treba uciti, zar ne.


Upravo to. A dovoljno je i samo da su dobri. To je već zaista puno.

Ovi zadnji (i dobri i hrabri i brzi), u današnj doba, već poprimaju mitsku dimenziju superheroja.



Ups, umalo da opet zaboravim za priču
Ivana Knežević Ivana Knežević 20:06 18.09.2010

Re: TAKO JE TO

docsumann
Ovi zadnji (i dobri i hrabri i brzi), u današnj doba, već poprimaju mitsku dimenziju superheroja.


Uopste nisam sklona mitovima. Iako imam osecaj ponekad (cesto) da ce mi dva mocna drveta izrasti iz ruku i njima cu sve rascistiti.
Sta bes uradi i zvanicno miroljubivim tipovima.

Ali sve dok ih ima, tih koji imaju sve sto si nabrojao, ili samo deo, i srce im potraje... vazni su.

Hvala za cvetic i za ovo malo magije
mirelarado mirelarado 22:07 18.09.2010

Re: TAKO JE TO

docsumann
A dovoljno je i samo da su dobri. To je već zaista puno.


И тако је ретко.
Зато је и Иванина прича о трима Бразилкама права драгоценост.


Ivana Knežević Ivana Knežević 22:38 18.09.2010

Re: TAKO JE TO

mirela,
mikele9 mikele9 18:45 18.09.2010

Silvija

Administracija je administracija a srce, duša, snovi i život su na dijametralno drugoj strani.
Hvala Ivana
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:02 18.09.2010

Re: Silvija

Hvala na citanju, mikele.

Ovo

mikele9
Administracija je administracija a srce, duša, snovi i život su na dijametralno drugoj strani.


je blisko svima nama. Price danas lako premoste svet, dolaze sa svih strana, ljudi se prepoznaju gde ne bi ocekivali, a opet... srce, dusa, snovi i zivoti prolaze, kao sto su uvek i kao sto ce.
Belezenje nije neka revolucionarna aktivnost, ali toga ionako nema vise nigde. Valjda ipak treba beleziti.

Mozda ce mala Emily kad poraste napraviti dramu od njihove price, a mozda je ovo sve sto ce se o njoj ikada cuti.
mikele9 mikele9 19:34 18.09.2010

Re: Silvija

Hvala na citanju, mikele.

Idi bre Ivana, volim i čitam tvoje tekstove
Belezenje nije neka revolucionarna aktivnost, ali toga ionako nema vise nigde. Valjda ipak treba beleziti.

Treba, treba! I ja to radim na svoj način. Prosto ne želim da neki ljudi, neke situacije... padnu u zaborav
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:52 18.09.2010

Re: Silvija



I jos jedno za ovo

mikele9
Treba, treba!


muaddib92 muaddib92 21:28 18.09.2010

Тужно

Чини ми се.. учини се, понекад, да о романтици пишу само лажови
verujem da romantika sada opstaje jedino na mestima bez adrese.

..укључујем и себе у такве
Edit: .. у лажове

Ivana Knežević Ivana Knežević 21:55 18.09.2010

Re: Тужно

muaddib92
Чини ми се.. учини се, понекад, да о романтици пишу само лажови


Upravo to, muaddibe
Nije u pitanju to da se ona ne moze naci, vec da je oni izmisljaju.
Neoprostivo.

muaddib92
..укључујем и себе у такве Edit: .. у лажове


Neoprostivo, kazem
muaddib92 muaddib92 22:46 18.09.2010

Re: Тужно

..твоју причу о Силвији знам од раније - тужна је прича, и тешка, отуда оно горе о романтици на коју се нема право:

And when fortune overturned the pride
of the Trojans, who dared everything, so that
both the king and his kingdom were destroyed,
Poor wretched captured Hecuba,
after she saw her Polyxena dead
and found her Polydorus on the beach,
was driven mad by sorrow
and began barking like a dog...

а онда се и Хамлет, згранут сузама глумца, запита:
''..шта је Хекуба њему/или он Хекуби/да плаче за њом?
Судбине жена, мајки, свих Силвија, заслужују у најмању некога да помене да су у једном тренутку постојале.
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:54 18.09.2010

Re: Тужно

muaddib92
Судбине жена, мајки, свих Силвија, заслужују у најмању некога да помене да су у једном тренутку постојале.


Uh. Dokrajcio si me.
Ovo ti je neoprostivo, da znas.
muaddib92 muaddib92 15:16 19.09.2010

Re: Тужно

Well,
ја добих најмање 3х unfogiven а неки горе добише 2х херц
Шалу на страну, све Силвије су оне Хекубе које си ти оплакала а да ниси морала
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:57 19.09.2010

Re: Тужно







Ne placem samo ja.



I ovo: tvoj komentar iznad, sa Hekubom i Silvijom, zasluzuje da stoji sam za sebe, negde da se vidi, kao billboard, puno billboard-a.

muaddib92 muaddib92 20:57 19.09.2010

Re: Тужно

WOW, уфф ... it's full of hearts Па хвала :
Ево ти у знак захвалности једне друге Силвије, знаћеш већ о којој се ради


Ivana Knežević Ivana Knežević 22:10 19.09.2010

Re: Тужно

Hvala i tebi
razmisljam razmisljam 22:17 18.09.2010

Људске судбине

се обмотавају око нас као пузавице. Некада нас гуше и даве својим изданцима и чине нас неспокојним, а некада се расвцветају и замиришу употпуњујући и обогаћујући на тај начин и наш живот.
У сваком случају, добро је док смо плодно тло за њихов раст. Из тога не може произаћи ништа лоше, бар ми се чини :)
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:44 18.09.2010

Re: Људске судбине

Mnogo prica, razmisljam. Nekad ih je previse. Oduvek ih je bilo previse od tih teskih. Pa ni divovi ne bi mogli da ponesu neke od ovih prica.

Prodjemo tako jedni kraj drugih, sagledamo zivote, nase, njihove, i nastavimo dalje, ne puno drugaciji verovatno, ali tezi, sigurno puno tezi.
razmisljam razmisljam 23:43 18.09.2010

Re: Људске судбине

Не знам, Ивана...
Просто, било би страшно када бисмо пролазили покрај туђих живота тек успут се окрзнувши о многе од њих, већином сасвим случајно и без намере, а да нас баш ништа не дотакне. Са моје тачке гледишта, то би било поражавајуће по нашу људскост.
Овако, дивови постоје само у бајкама, бајке постоје да би ( по некад ) било срећних крајева, а ми носимо бремена наше и туђих судбина на раменима, повијамо се под њима, али барем знамо да постојимо...
Уопште, колико нас мењају ти сусрети у мимоилажењу ? Колико ми утичемо на оне које срећемо ? Компликована питања са мнооого запетљаним одговорима.
Ivana Knežević Ivana Knežević 05:21 19.09.2010

Re: Људске судбине

Sve nas menja i sve utice na nas. Ponekad smo svesni, ponekad nismo. I dobro je i lose.
Sa izuzetkom sociopatije, ne verujem da je moguce prolaziti i ne obracati paznju, ali svako prozivljava susrete na svoj nacin.
Svi mi zivimo u komplikovanim konstrukcijama da bi se zastitili, neki ljudi gledaju i ne vide. Neki ljudi su otvoreni, neki zatvoreni, i tako dalje.

Vazno je dodirnuti druge ljude, ali i dodira ima svakakvih. Pronaci svoj balans u svemu tome je zaista veliki izazov. I neprekidni. Sto znaci da ce nas nekad nesto bas rasturiti, a naici ce i nesto da nas podigne.
Obicne zivote zivimo, draga razmisljam, i svaki je drugaciji.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana