Silvia, Rachel i Emily su mala porodica iz Brazila. Došle su iz Sao Paola, siromašne, neobrazovane, da se ovde oprobaju sa boljim životom. Ako je pitanje sreće, ona bi ih našla i na adresi u Sao Paolu iako je verujem lako izgubiti se u gradu takve veličine ako si sreća i neko bi je možda oteo na putu do njih, ali Silvia je bila pobožna katolkinja nemačkog porekla i ona se uzdala u veću moć od sreće.
„Silvia je mrtva, Silvia je mrtva," mrmljala sam zamagljenih očiju St. Clair ulicom koja je vodila na zapad. Odvela sam dete u školu i u povratku srela malu Emily, drugaricu koja je kasnila. „Gde ti je baka ovog jutra," zaustavila sam je, začuđena da hoda sama. Umrla je, rekla je mala Emily, tužna ali odraslog lica, kao da zna da priče kao njihova neizbežno dođu do ove tačke. Nisam ništa rekla, samo sam se okrenula i krenula niz ulicu. Kad je postalo neizdrživo prešla sam na drugu stranu i otvorila metalnu kapiju privatne škole, ušla unutra, i sela na kamenu klupu u praznom atrijumu. Časovi su počeli i ovaj deo zgrade je kao crkva. Silvia je mrtva sam ovde mogla da šapućem bez gradske buke da me nadglasa i visoki zidovi su jasno čuli. Legla sam na klupu i gledala u izvijeni svod. Teška od teškog jada, kao kamen na kamenu ležala sam tu dugo.
Brazil je do mene dolazio u filmskim i muzičkim fragmentima tokom godina, i još ubedljivije, pamtim dve priče dveju vrlo različitih žena - te priče su bile pune boja kao i filmske slike ali bilo je u njihovim glasovima jednog naročitog tona strahopoštovanja, kao da u Brazilu ljudsko biće nema izbora već padne na kolena pred izmešanim pigmentima prirode, ljudske i one veće, koje se tamo utapaju sa istorijom i maštom u fantastičnim efektima koje mi sa našim okvirima dvobojnih svakodnevica ne možemo ni da zamislimo - a te dve žene sam srela bila samo dva puta, pa je sve izgledalo još fantastičnije. Usled svega toga, dok nisam srela ovaj trio Brazilki u svakodnevici, Brazil je bio romantičan. Sa njima je romantika iščilela, i kako nije ostalo mnogo mesta na svetu gde se ona može seliti, verujem da romantika sada opstaje jedino na mestima bez adrese.
Silvia je bila visoka i tanka, pravih leđa, čistila je kuće bogatim familijama i dobro kuvala. Sretala sam je često pri odlasku u školu, ili kod povratka, i popričale bi na zajedničkoj deonici puta. Uvek je nosila kese i kad sam se jednom ponudila da joj pomognem, u tih nekoliko blokova koliko smo hodale zajedno, sadržaj kese mi je iskrivio leđa od težine, ali ne i njoj. Odvela sam svoje dete kod njih na seansu igranja nekoliko puta, prespavala je tamo na razvučenom kauču pred televizorom gde su se dve devojčice smejale i došaptavale do kasno u noć. Emily je imala 6 godina kad su došle, sa tamnosmeđom pletenicom debljom od tramvajskih šina, pravih leđa kao i njena baka i krupnih plavih očiju. Rachel je bila između njih, u procepu, i retko je kada bila kod kuće. Puno je radila i zalagala se, i mrzila je da bude u sredini. Jake građe, tršave plave kose, i širokog lica sa tragovima nekadašnjih akni, nije ličila ni na svoju majku ni na svoju ćerku. Emily se poverila mom detetu da misli da je usvojena, jer je baka tuče a mama izbegava. Silvia se poverila meni da je Rachel upoznala nekog mršavog mladića iz Bangladeša dok su čekali u redu u imigracionom ofisu, i mlađi je od nje, ljubomoran i slomio joj je ruku a jednom je došao na njihova vrata usred noći, lupao, pretio i ona ne zna da li sme da zove policiju jer će ih to možda dovesti u nepriliku dok čekaju da se njihov slučaj reši i dobiju papire. U hodniku stana, na zidu stoji mala fotografija njene prijateljice u bundi, koja se ubila nedavno nakon što je ostavio muž. Uzdiše - ljubav i strast, te brazilske kletve ih prate svuda, nije to očekivala. Na polici u dnevnoj sobi stajala je fotografija Brazilca, Emily-nog oca. Izgleda onako kako Brazilci izgledaju u mašti i na boljim posterima. Radi u pošti, ali mogao bi da igra fudbal celi dan na plaži. Ne daju mu imigracione vlasti da dođe i poseti svoju devojčicu, tako govori Silvia maloj Emily a ona onda sve to ispriča svojim drugaricama, tužna i neutešna.
Godina za godinom otkucava, ona raste i dobija već malo bubuljice i sama, a slučaj tri žene još uvek čeka pred imigracionim sudom Kanade. Zakažu termin pa ga pomere, opet zakažu i opet nešto ne funkcioniše među papirima u papirnim dimenzijama administracije. Nedavno su jednu brazilsku porodicu odbili i specijalne jedinice debelo nafatiranih policajaca u pancirnim odelima su došle po decu u školu i roditelje na poslu da ih pokupe i isporuče na aerodromu za deportaciju. U njihovoj kući se jedva disalo od straha nakon tog incidenta.
Rachel je uporna i ambiciozna, napreduje u firmi. Emily je u specijalnom razredu jer kažu u školi da zaostaje za drugom decom. Silvia se često moli po celu noć u crkvi na Dundas West-u u društvu odanih vernica i računa da će ovog puta dobiti datum i razrešenje. Poslednjeg puta kad su promenili dobila je infarkt. Ali preko leta je kupila sezonsku propusnicu i vodila Emily svakog dana kad je bila slobodna u Canada's Wonderland. Putuju autobusom sat vremena u jednom pravcu, ponesu ručak i peškire i provedu tamo celi dan dok Rachel spava ili radi. Povele su i moju devojčicu par puta. „Važno je za decu da se igraju i uživaju u raspustu,"govori Silvia kad se oprostimo na vratima. I onda se zakikoće: „I meni bude lepo tamo."
Prodrmala me je ruka i prenula iz sna. „Mama, sat zvoni već deset minuta," govori mi klinka, zbunjena što se ne budim. Gledam je dezorijentisano, u grlu još uvek otkucava „Silvia je mrtva, Silvia je mrtva...," kamen u grudima još uvek stoji nerazbijen ali dišem duboko i dan je pun svetla, i odgurnuću nakupljeni jad samo da se pridignem. Zagrlila sam je, promrmljala da sam nešto ružno sanjala. Mislila o tome da pozovem Silviju, vidim kako je, ali sam do kraja dana zaboravila.
Nakon osam godina slučaj ženske porodice iz Brazila još nije rešen. Silvia je imala još jedan infarkt, dobila je i tumor na mozgu i ne može da radi; Rachel radi danonoćno; Emily se ne druži više često sa mojom klinkom.