Kome god je svejedno što je Srbija ostala bez Kosova taj nema srca, ali ko god misli da će ga vratiti nema pameti. Pošto je izgubljeno ono što se nije znalo sačuvati , krajnje je vreme da se sačuva ono što još nije izgubljeno. To je moguće samo u neposrednim pregovorima Beograda i Prištine i dobro je što se oni najavljuju, a još bolje što iza njih stoji EU i UN i još bolje što je Srbija napustila politiku konfrontacije sa EU i nastupila sa onom zajedničkom rezolucijom. O štetnosti inaćenja sa Evropom pisao sam još u januaru 2008., a o EULEX- u oktobru iste godine. .).
Konačno se shvatilo da kosovsko pitanje mora da se rešava kao srpsko-albansko i evropsko,a ne rusko-američko. Prema tome treba biti optimista pa i u problemu videti priliku, a ne samo probleme u svakoj prilici.
Bez obzira šta ko mislio, sviđalo mu se ili ne, ali odluka predsednika Tadića da nađe zajednički stav sa EU je hrabra, mudra i pametna a bilo bi još pametnije da je to bilo ranije.
Dobro je što se shvatilo da bi najveći gubitak, veći čak i od gubitka Kosova, bio ako Srbija u borbi protiv nezavisnosti Kosova , žrtvuje sopstvenu nezavisnost, svoj evrposki put i svoju poziciju u regionu.
Dakle, vreme je da se nešto radi i razmišlja o budućnosti a ne da se bulazni o prošlosti i ponavljaju recepti po kojima su Srbi od 90-ih izgubili sve što su započeli s namerom da dobiju.Pamet da su svi krivi samo mi nismo, da svi nisu u pravu samo mi jesmo, da nas svi mrze a mi prvo kažemo da nikoga ne mrzimo pa onda s te pozicije svima nanu naninu,itd, pokazala se se kao najobičnija glupost na kojoj su samo neki profitirali a mnogi glave izgubili. Kao što reče uvaženi Mirko Tepavac “Ko istrajava na “uzvišenim” ciljevima ne pitajući za žrtve , njega ne treba slediti nego lečiti.”a “Kome se stalno događa nešto što mu ne odgovara, onda ili je pogrešno hteo ili nije pravo znao”.
Ohrabruje što je predsednik Tadić upravo pokazao racionalnost koja je na ovim prostorima dugo nedostajala.
Politika inaćenja i svađanja sa onima koji su «nam uzeli Kosovo» nije nikako mogla da ima za rezultat da nam ti isti vrate Kosovo i sve je više vodila do toga da se Kosovo neće moći ni deliti već samo oduzimati.
Tačno je da Kosovo sve dok se ne stavi van snage R1244 ne može biti i formalno nezavisno već protektorat. Dakle, onoće još dugo biti ograničeno nezavisno, a od Srbije je već sada potpuno nezavisno.
Mi ni u Strategiji nacionalne bezbednosti nismo uspeli da jasno definišemo naš interes tj.šta hoćemo a šta nećemo pa se na nekoliko stranica natezalo oko očuvanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije na Kosovu. U toku rasprave o Strategiji nacionalne bezbednosti napisao sam da bi «bilo efektnije da je jednostavno rečeno da je pitanje Kosova nesporni nacionalni i državni interes, a da će se ostvarivati na osnovu istorijskog sporazuma sa rukovodstvom Kosova, uz dobre usluge i posredovanje međunarodne zajednice, čime se Srbija ne odriče Kosova, ali se odriče iluzija. Nije li upravo u nacionalnom interesu pametno da se uputi signal i kosovskim Albancima i međunarodnoj zajednici o spremnosti za dijalog, uz «očekivanja da će se normalizacijom i poboljšanjem odnosa između Beograda i Prištine moći da nađe obostrano prihvatljivo rešenje, jer jednostrana ne koriste nikome. «
Umesto toga , naša politika prema Kosovu kao da se bazirala na načelu da je tuđa šteta naša korist, što nikada nije bilo znak mudrosti i snage. Umesto toga bilo bi mnogo delotvornije da naša politika ima više takta u smislu one mudre izreke koja kaže da je “Takt veština da nekome nešto dokažete, a da od njega ne napravite neprijatelja ili budalu i da sami ne ispadnete budala”
Ako želimo da pregovorima rešavamo problem Kosova , onda bi prethodno morali sami sa sobom da rasčistimo nekoliko činjenica i pitanja:
-da mi nismo pobedili NATO 1999.godine
- da je Kumanovski sporazum bio dokument koji smo potpisali kao strana koja je izgubila, uz bespogovorno i prilično posramljeno povlačenje vojske, policije, svih institucija Srbije (doduše neki su sa sobom vukli i ogromne količine opljačkane imovine) pa i velikog broja Srba sa KiM
-da se R1244 Srbiji uzima Kosovo privremeno, na neodređeno vreme
- nezavisno šta bi mi želeli, da li je realno da će se Kosovo vratiti u Srbiju na stanje kakvo je bilo barem do 1999.godine
- zemlje koje su priznale Kosovo to neće poništiti
- da smo bespotrebno izgubili 10 godina zamlačijući se sa Koštuničinom iluzijom da je "Kosovo Srbija", umesto da smo stvari pragmatično rešavali
- da Srbija može da razgovara o Kosovo sa bilo kim ali održivo rešenje može naći jedino sa rukovodstvom kosovskih Albanaca tj. Kosova.
-da li smo ubeđeni da većina Srba ili barem oni koji tako bučno ne daju Kosovo i hoće treći put, neće u EU ako im ne vrate Kosovo i po mogućnosti pripoje Srpsku, toliko želi da živi sa 2 miliona Albanaca u Srbiji,
- da li je neko uradio stvarnu analizu šta bi Srbija dobila a šta izgubila ako joj se vrati Kosovo
- da li ti veliki branioci nacionalnih interesa ponekada stave prst na čelo pa razmisle koliko je Srbija samo u XX veku platila za neuspele nacionalističke projekte
- nije li je Srbija do sada mogla da reguliše skoro sva pitanja imovine i položaja Srba tamo, umesto da je sama sebe zavaravala da se ništa nije promenilo
- koliko nas je do sada koštalo zamajavanje sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom,a zapostavljanje rešavanja osnovnih životnih pitanja građana uključujući i imovinsko-pravna države Srbije na Kosovu.
- da je jedan od vitalnih interesa Srbije da to što se zove Kosovo bude što stabilnije u svakom pogledu kako bi položaj Srba tamo bio sigurniji i kako se problemi sa tog prostora ne bi prelivali i ugrožavali Srbiju (dovoljno jer pomenuti kriminal i drogu).
-ozbiljno je pitanje da li je u interesu Srbije da sprečava Kosovo oko ulaska u međunarodne organizacije i institucije. Valjda, ako je npr. u OEBS-u, to znači još jedan mehanizam da se kontroliše poštovanje ljudskih prava.
Naravno, to ne znači, niti ko traži, nužno i priznavanje nezavisnosti Kosova, ali se mora imati u vidu da Srbija najviše može pomoći Srbima na Kosovu ukoliko ima dijalog sa Prištinom. Nadajmo se da smo i mi i kosovski Albanci shvatili da “Kosovsko pitanje mora da se rešava kao srpsko-albansko i evropsko,a ne rusko-američko.”(Mirko Tepavac)
i da se pri tome ne nalazimo i nećemo naći u situaciju koju je definisao J.Dučić rečenocom da je velika nesreća kad čovek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta može.
Mnogo prilika je propušteno i mnogo vremena izgubljeno ali se nadam da sada ni Srbija ni Kosovo ni EU neće propustiti priliku i da ćemo ne samo pronaći obostrano prihvatljiva rešenja već i ojačati našu evropsku perspektivu.