Ovaj tekst je napisan u dahu pre nekog vremena. Može i da posluži kao scenario za epizodu Twilight Zone. Čitate na sopstvenu odgovornost :)
Prolog: „-Ne treba se bojati ljudi.
-Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onoga što je neljudsko u njima.“
Ivo Andrić – Znakovi pored puta
Pre svega želim da sapoštim da je svaka reč dole napisanog teksta istinita. “Pesnička” sloboda, metafore i poređenja su i dalje tu samo da zabibere priču i daju Vam dojam o atmosferi. Takodje želim da naglasim da je ovo socijalna autorasprava – nema nikakvih insinuacija o politici, rasnim, verskim ili bilo kakvim drugim podelama.
A da, svaka sličnost sa likovima iz vašeg života je apsolutno nemoguća. Ovo se viđa samo jednom.
Glavni akteri moje sage o povratku sa mora jednim od naših autoprevoznika (naglašavanje ove rečenice treba da bude na našim autoprevoznicima) su:
· Gospođa Smrt – Pravi predstavnik svoje populacije smernih i na sve spremnih žena od oko 55 godina, obučena u crno od glave do pete. Mogli bi da je nazovete i pater familijas ako vam je tako drago – ima sklonosti da postane godfather svoje porodice ako to već nije. Bezizrazajnog lica, oštra muška frizura, bez povećeg broja zuba u glavi, sa stomakom na kojem bi joj pozavideli i mnogi pripadnici pivske kulture. Zna se poimence sa oba vozaca.
· Gospodin Smrt – Takodje u 55-tim. Krvavog pogleda, izgubljenog jos davno. Po stomaku se vidi da bi mogao da bude par sa gospođom Smrt. Obučen u prljavo khaki, gegajućeg hoda. U alkoholisanom stanju ceo put – nikako mi nije jasno kako čovek moze da bude pijan 12 sati. Naspram svega, njegova glavna karakteristika je bila da nikakav soj insekata ga ne bi ni dotakao – čovek je ostavljao mirisni trag urina, alkohola i znoja za sobom. Bukvalno.
· Vozači – komada 2 – čiste epizode koje drže konce svega u svojim rukama.
· Nedužni okolni sugrađani u zadatoj situaciji – suakteri u celovečernjoj predstavi koji su bili na istim mukama kao i ja. Nadam se da su svi bezbedno stigli kućama.
Kako je početak svake priče bitan, i ovaj je bio. Pri ulasku u autobus na stanici gospođa ispred mene je pitala da li ce hlađenje tokom puta biti adekvatno. Naime njenoj saputnici može da bude loše ako je zagušljivo. Jedan od vozača joj je “sa uverenjem Dafina Banke” saopštio da klima radi tako dobro da ćemo da se posmrzavamo tokom noći. Već tada sam mogao da slutim.
Raspored sedenja – zarad lakšeg praćenja radnje bitno je da znate ko gde sedi.
crno – g-dja Smrt sivo – g-din Smrt
crveno – jedna gospodja sa dvoje male dece (zlatni klinci)
ljubičasto – trojka društvo od 20 godina u proseku
žuto – mučeničko mesto, bilo okupirano sa dvoje ljudi tokom vožnje
plavo – ja
narandžasto – devojka koja je opušteno prespavala ceo put
Od stanice na moru do Podgorice sve je više-manje bilo u redu. Mesta za sedenje nisu bila popunjena i mogli smo da se raskomotimo. Mada smo unapred znali da je autobus rasprodat (što je takodje u redu). Tačno pred Autobusku stanicu, kao po nepisanom pravilu, vozači su stali na jednoj raskrsnici. Otvaranje boxova, ubacivanje makar 8 torbi (toliko sam uspeo da prebrojim), što manjih što većih. Crnih. I grande entry gospodje Smrt. I SAMO NJE. Aaaa, vidim ja da je znam. To je ista ona koja je, kada sam kretao na put za more, ušla u moj bus sa istih X torbi (tada me to nije toliko zanimalo). I na isti nacin su je istovarili – van autobuske stanice. Zna imena obojice vozača kao sto je znala imena i one prve dvojice kada smo dolazili. Nema plaćanja stanične usluge i 50-to dinarki za torbe. Pomislih – to je to, magija naših gastarbajtera u dosluhu sa našim autoprevoznicima. Evo ga, počinje. Normalno u sam autobus je unela jos 4 (i slovima cetiri) cegera. Jedan je imao samo čipsove i koka kole!!! Kao da idemo na igmanski marš!!! Pošto nije imala gde da stavi sve torbe, prostor izmedju mene i nje (pogledati sliku) je bio blokiran. Plus kanta za đubre.
Na stanici u Podgorici (3 minuta kasnije) ulazi g-din Smrt. Dugo je trajao njegov ulazak po crvenoj pisti autobusa. Ne zbog rituala već zbog pijanstva. Našao je svoje mesto i smestio se uz bolne grimase svih koje je prošao na tom putu. Nije mi mnogo trebalo da saznam zašto. Vonj (ne postoji bolji izraz) koji je ostavljao je terao na instinktivni nagon povraćanja.
Momak broj 1 koji je sedeo do njega (žuto) nekim čudom nije osetio ništa kada je g-din Smrt ušao. Seo je do njega i par minuta kasnije pomerio svoje sedište ka prolazu i spustio ga ka meni, okrenuo se za 90o u levo i spustio glavu među ruke. U tom položaju je ostao do Berana. Srećom (o hvala ti Marfi što si me toga poštedeo) famozna klima je radila taman toliko i u tom pravcu da se vonj g-dina Smrt širio na drugu stranu. Sreća za nas – mislim – jednom i da Marfi bude na našoj strani. A o smrzavanju pod suncem klime nije bilo ni šanse. Jedva pa se osećala. Kladim se da je vozač radio u Dafininoj Banci.
Krenuli smo. O kako smo samo krenuli. Samo do Berana se desila cela Nušićeva Autobiografija.
Ubrzo pošto smo izašli iz Podgorice, g-dja Smrt je izvukla jedan grande čips i pojela ga celog. Žmureci. Troškice su padale svuda po njoj, ali to njoj nije smetalo da spava i jede u isto vreme. Makar je tako izgledalo. Japanska ušteda vremena.
G-din Smrt je samo vonjao. A on nije ni morao ništa drugo da radi. Mada se u jednom trenutku oglasio jednim nestvarnim zvukom – to je, pretpostavljam, bio udisaj vazduha kroz nos, usta i uši u istom trenutku. I nastavio snom pravednika.
Tada počinje prvo čudo g-đe Smrt. Nešto tako nikada nisam video ranije. G-dja Smrt je spavala i lebdela. I LEBDELA. Dakle, slika je sledeća… Ona sa svojih 95 kila i 1m 60cm je lebdela nad prolazom tako što su joj desna ruka, noga i cela glava bile u vazduhu a njena pozamašna telesina se odupirala padu uz pomoc rukohvata koji se usekao u stomak toliko da se više nije video. Strašno je bilo gledati njen položaj u svakoj desnoj krivini. Naginjala se toliko ka meni da nisam bio siguran da li će stvarno da se samo presamiti preko rukohvata i i padne na glavu među svoje cegere (ne zaboravite da je pod na tom mestu bio preplavljen sa 4 cegera i kantom za đubre). Bio sam u iskušenju da li da sve snimim kamerom mobilnog i da pošaljem na American Funniest Home Videos. Ovo bi bila prva nagrada u najavi. No ipak, iskustvo gastarbajtera-švercera je prevladalo. Ili to ili godine ulaganja u sopstvenu pozadinu. Gospođa se nije pomerila sa mesta. Ako se to moglo nazvati uspehom.
U svemu tome vozači-epizodisti su bili dovoljno uviđajni da nam puste neki film zabave radi. Špica ide, ton ide… Grand Produkcija – nešto izmedju Kursadžija i Audicije, tragi-komedija o svim našim bivšim narodima i narodnostima i njihovoj interakciji smeštena u live studio sa live publikom. Uspeli su da me ne zasmeju ni jednom. Mada sam jednu rečenicu zapamtio: “Da nisam normalan davno bih poludeo!” Mislio sam da ta rečenica tačno oslikava moju situaciju koliko god paradoksalna bila.
U bezuspešnim pokušajima da zaspim naslanjam glavu na sedište i primećujem da mi nešto smeta. Jedan od momaka od pozadi se opušteno naslonio na moje sedište i spava sve u 16. Ostalo mi je jos negde oko 0,4 m3 životnog prostora. Moraću pliće da dišem.
Gospodina Smrt smo osećali samo kada se pomerao. Tada je uspevao da svojim vonjem nadjača i dašak mrdajuceg vazduha koji je dolazio od klime. G-đa Smrt, kako joj i samo ime kaže, je i dalje uspevala da izbegne zakon gravitacije. Bože, samo da stanemo uskoro, mislio sam.
Posle određenog vremena smo stigli u Berane. Kao po naređenju, g-din Smrt se probudio i glasno svima zainteresovanima obajvio:”Berane!” Da ne poveruješ. Izašli smo napolje posle 5-to minutne borbe sa cegerima na zasluženu cigaretu. Kad ja tamo, a ono medjutim…
Napolju nas je dočekala, … pa slika koja stvarno priliči nastavku ove sage. Izlazim napolje ne gledajući nikoga i palim prvu cigaretu. Dižem glavu da izbacim dim i čujem zvuk terorskog urlika. To je bilo nešto izmedju rike lavova i … pa ustvari ne znam kako ovo bolje da opišem… čovek je na 30 metara od nas, uz ogradu nekog jadnika koji živi pored autobuske stanice, povraćao iz sve snage. Ali se čuo kao da mu skidaju kožu sa leđa!!! I to ne jednom, dva puta pa se kao sredio… Osam (8 i rimskim brojevima VIII) puta zaredom po jedno 3 sekunde u proseku!!! I čuo se kao da je odmah tu do nas. Imao je prijatelja u zločinu koji je mirno stajao pored njega čekajuci da se cela stvar završi. Zaglušujuca buka njegovog povraćanja me je ostavila skamenjenog. Sa normalnima sam razmenjivao poglede čuđenja, a ostali su se pravili da je to sasvim normalna situacija. Dve devojke su se glasno smejale na svaki njegov urlik.
Prođe i to nekako, pa sam nastavio da pušim razmišljajući se o pogonu neverovatnoće iz Autostoperskog vodiča kroz galaksiju. Pitao sam se ko ga je uključio i kad. Kad evo ga opet.
G-đa Smrt je izašla na pauzu sa svima nama. Pošto je to trebala da bude kraća pauza od 15 min niko se nije previše udaljavao od busa. Četiri cigarete i 35 minuta kasnije i dalje su se čekali vozači-epizodisti da zavrpe sa obrokom u kafani na stanici. G-đa Smrt se vraćala ko zna odakle i ušla na srednja vrata u autobus. Očekivano je bilo da nastavi ka zadnjem delu autobusa i da sedne, ali ne… Kako se popela na prolaz stade na sekund i pogleda na pod. I tada drugo čudo G-đe Smrt. Transformacija u Zinedina Zidana. Da, da, dame i gospodo, u Zinedina Zidana!
Jedan od Marfijevih zakona kaže:”Ako nešto nekome ispadne, niko neće da ga podigne, ali ce zato svako da ga šutne.” Tačno ispred nogu g-đe Smrt se našla nektarina koja je nekome ispala na pod prolaza. Ja nisam sportski novinar ali ću probati ovo da opišem sto je bolje moguće – veštim prebacivanjem nektarine sa noge na nogu, g-đa Smrt je iz par kratkih pasova i izbacivanja plastične kese iz igre koja se takođe nalazila na podu, našla u gol šansi i kratkim i reskim udarcem postigla gol – izbacila je nektarinu kroz srednja vrata busa. Isto je probala i sa plastikom nekog keksa (tipa napolitanki), ali je samo pogodila stativu – kesa je u nedostatku kritične mase pala na prvi stepenik busa i tu ostala. G-đa Smrt se zadovoljna golom i asistencijom za nekog drugog, verovatno punog srca jer je uradila dobro delo za danas, vratila na svoje mesto.
Ostao sam otvorenih usta i blago zbunjenog pogleda. Uzeo sam kesu sa stepenika i bacio je u obližnju kantu za đubre. Rešio sam da odem do toaleta i malo se umijem. Ne viđa se takvo fudbalsko umeće svaki dan. Taman i da vidim dokle su vozači-epizodisti stigli sa jelom.
Ušao sam unutra i video g-dina Smrt kako jede 5 ćevapa u lepinji sedeći za srednjim stolom u kafani. Nešto su bili ćevapi, nešto njegovi prsti. Plašio sam se da ne pojede koji prst i da ne primeti. Prvi krug stolova oko njega je bio ispražnjen. Ostali putnici namernici su sedeli po ćoskovima ili pored otvorenih prozora.
Vratio sam se iz toaleta do busa i ušao unutra na srednja vrata i video… Prosutu kantu u prednjem delu autobusa punu flašica koka kole, pojedenih banana i raznih drugih otpadaka. Ustvari bila je polu puna ili polu prazna – kako god Vam više drago. Pola je bilo u prevrnutoj kanti a pola po podu busa. Aaaa, rekoh sam sebi… odatle nektarina… a bogami ni ovi u prednjem delu busa nisu ni u šta boljem polozaju od nas.
Uskoro smo krenuli iz Berana. Momak broj 1 (pogledati tekst gore - žuti) je samovoljno odlučio da napusti svoje mesto čvrsto ubedjen da stoji do kuće. A nismo ni iz Crne Gore izašli… Pošto je došlo do određenih premetačina po busu on je seo na drugo mesto, a na njegovo mesto je došao neki ubogi nesrećnik – mladić koji je bio srećan što je uhvatio neki prevoz iz Berana za dalje. Nije bas dugo bio srećan… Za par minuta je zauzeo istu pozu i isto odstojanje kao i mladic broj 1.
I tako se naše putovanje nastavilo… Ali ja više neću o tome… mislim da je red da kažem i nešto ozbiljno…
Imam samo dva pitanja, kako upućena sebi tako upućena i Vama:
Mogao bih da završim opet sa osmehom. Mogao bih da kažem da Daglas Adams sedi gore negde na nebu i da je te večeri rešio da se našali sa nama pritiskajući dugme pogona neverovatnoće do besomučnosti.
Mogao bih, ali necu.
Zavrsiću citatom iz filma Boondock Saints (ko nije gledao film treba da ga gleda):
Monsignor: And I am reminded, on this holy day, of the sad story of Kitty Genovese. As you all may remember, a long time ago, almost thirty years ago, this poor soul cried out for help time and time again, but no person answered her calls. Though many saw, no one so much as called the police. They all just watched as Kitty was being stabbed to death in broad daylight. They watched as her assailant walked away. Now, we must all fear evil men. But there is another kind of evil which we must fear most, and that is the indifference of good men.
Connor: [as the brothers exit the church] I do believe the monsignor's finally got the point.
Murphy: Aye.
Epilog: Dok sam se sa stanice vraćao kući prošao sam centrom grada. Na obližnjem zidu me je nešto podsetilo na g-dina Smrt. Dubok, rezak smrad zapišanog zida….