Moja gošća: dusanovaiivanovamama
Velika je čast poznavati Branka. Sticajem okolnosti znam ga od 1981.godine, obećala sam da ću doći u njegovu Slavoniju i popiti njegovo vino. Na žalost, obećanje nisam ispunila. Ko je Branko? Branko Radunković je rodjen 1941.godine kao šesto dete Ilije i Desanke Radunković. Umesto radosti tog dana je u porodici zavladala tuga. Ali ne zadugo, Branko je vrlo brzo postao miljenik porodice, jer je uz majčinu veliku ljubav, očevu podršku, naučio da se bori kroz život. Čuvao je stoku, radio je sve kućne poslove, a u školi je najviše voleo likovno. Svoju prvu izložbu maketa imao je 1961.godine u Novoj Bukovici. Izlagao je po celoj SFRJ.
Radeći godinama, sve je uložio u galeriju,u kuću u Slavoniji i humanitarni rad. Voleo je da putuje, vodio je svoje zemljake na putovanje od Krfa do Sent Andreje, od Ostroga do Žiče. Poslednja akcija u Slavoniji, bila je poseta 126 dece iz Černobilja području Podravske Slatine. Tri dana pre roka deca su morala da se vrate kućama jer je počeo rat u Bosni. Branko je postavljao izložbe u dečjim bolnicama. Nosio je svoje makete mališanima od kreveta do kreveta. Tamo je decu hranio i hrabrio, nosio ih na leđima i pevao im. Tako sve do rata u Bosni.
- A onda su laži rasute da bi se narod zavadio. One su kao perje, ne možeš ih u jastuk opet vratiti. Dom sam napustio 1991.godine, a sve što sam gradio pet decenija, moja prekrasna galerija jedinstvena u svetu, knjige utisaka, dokumentacija i biblioteka, moja kapela, sve je uništeno za noć. Put me je odneo u Kikindu, odatle u Ilok, a pre 11 godina došao sam u selo Prnjavor kod Kragujevca, gde i sada imam galeriju u kući koju su mi podigli ljudi dobre volje. Dobro čini i dobrom se nadaj - često govori Branko. Iz tog perioda ostale su sačuvane samo dve makete, Ali-pašina Džamija i manastir Žiča, jer su bile van Slavonije na izložbi u Madjarskoj.
Branko je u Prnjavoru kod Kragujevca, pronašao svoj dom, preporučujem obavezno da ga posetite kao i njegovu galeriju koju je posvetio svojim roditeljima. Branko će vam se na trenutak učiniti neobičnim, ali njegov mio glas, tople plave oči, razum koji zadivljuje, saveti koji oplemenjuju, dodju kao melem na dušu svakom sagovorniku. Njegova supruga Jovanka, tiha i plemenita žena dočekaće vas sa njihovim medom, vodom iz bunara koja je uvek hladna, poslužiće vas rakijom, baš onakvom kakvu je i pravio u Slavoniji, vinom, crnim, najboljim, sigurno, verujte mi na reč dok ne probate, a poželećete ponovo da dodjete. Ljudi kakav je Branko stvarno čine čuda.
Maja ove godine Branko je proslavio 50 godina rada, a opština Batočina je upriličila svečanu akademiju u njegovu čast. Od čika Branka sam dobila monografiju sa posvetom. Ništa u životu nije teško, nije nemoguće, nije neostvarljivo, dovoljno je voleti i biti voljen, jer kako kaže čika Branko: volja čini čuda.