Rodjen sam u malom, ziveo u vecem, a sada sam opet nastanjen u omanjem gradu. Zato i ne cudi osecaj u grudima koji ponekad zakuca u ritmu sirokih ulica, glamuroznih zgrada i uzurbane reke ljudi na ulici. Moj prvi susret sa Kuala Lumpurom (u daljem tekstu KL) mi nije ostao u secanju bas dobro jer sam tek izasao iz aviona skroz zbunjen i osamucen od visednevnog leta, tako da sam jedva cekao da ugrabim neku novu priliku da ga upoznam malo bolje. I docekao sam je.
Tog jutra je alarm na telefonu poranio koji sat. Nije mi smetalo jer sam znao da me ceka satanak prvo sa klijentom a potom i KL-om. Dok kroz krmeljive oci upijam prve jutarnje zrake sunca koji se stidljivo ali odlucno uvlace u sobu teturam se do kupatila udarajuci u svaki cosak koji postoji, a bogami ih ima dosta s'obzirom na kratku relaciju. Ni nadolazece modrice mi ne smetaju. Polivanje hladnom vodom me malo razbudjuje i sasvim sam spreman za novu avanturu. Uz elegantnu garderobu obavezno uzimam sa sobom i dovoljnu dozu pozitivne energije koje sam se nakupio svakim udisajem u mom okruzenju. Put odavde do KL-a traje cetiri sata otprilike, u zavisnosti od guzve na putevima i pri samom ulasku u dzunglu, u ovom slucaju saobracajnu. Nakon sastanka sa klijentom i pola dana provedenom u studiju prepustam se carima Velike Jabuke Vrelog Istoka.
Ono sto prvo upada u oci je da je ovaj grad neuporedivo pristupacan za pesake za razliku od malog mi gradica u kojem obitavam. Trotara na sve strane, a cak se na dosta mesta nalaze nadstresnice koje stite od sunca dugacke po par stotina metara, tako dok se hoda uopste se nema osecaj da je iznad vrelo sunce. Prolazim pored Kineske cetvrti, mada to meni vise nije tolika atrakcija s'obzirom gde zivim vec neko vreme, ali moram priznati da je osecaj drugaciji. Prvo sto se razlikuje je da me vise niko, ali apsolutno niko ne primecuje. Nisam jedini stranac na ulici. U jednom trenutku sam pogledom trazio lokalne ljude jer sam bio okruzen belcima! Prava turisticka destinacija gde se skupljaju turisti sa svih kontinenata,a najvise iz Australije odakle neprestano dolaze veliki kruzeri. U pravoj turistickoj ludnici uspevam da nadjem smestaj i krecem u pustolovinu i istrazivanje uzavrelih ulica "Blatnjavog Usca".
Buduci da sam nastanjem u delu sveta koji obiluje prasumama, nije ni cudo da svaki grad u i oko sebe ima neke zooloske vrtove ili parkove koji su uradjeni tako da se osetim kao da ce Tarzan i Dzejn da se spuste nekom lijanom. Ali umesto Tarzana krosnje drveca okupiraju samo majmuni koji se slobodno setaju po granama. Ja, kakav sam baksuz, opet sam se nasao u slicnoj situaciji kao prvih dana na Penangu ali povucen ranijim napadom ovoga puta sam imao iskustva u samoodbrani. Dolazeci u park ptica preko ulice vidim majmuna na banderi i kao pravi lokalni Azijat izbegavam ocni kontakt ne bih li ga necim isprovocirao i u tome uspevam. I sve bi bilo u najboljem redu da iza mene nije isao jedan par iz Nemacke koji se raznezio kada je ugledao repato stvorenje i pokusao da ga dozove. Videci sta dolazi spremio sam kameru i snimio sve do poslednjeg napada koji je izgledao nekako ovako: Majmun silazi sa bandere i krece da jurisa na nas dok Nemci uplaseno dozivaju pomoc, a ja gasim kameru i krenem da se becim istim intezitetom na njega kao on na mene. Naravno ovo iskustvo sam pokupio jos onog dana pri prvom napadu majumna na moju malenkost. Posle par minuta becenja i imitiranja lava sa spica filmova majmun odustaje a Nemci mi se zahvaljuju dok ja trazim srce koje je tu negde odskakutalo pored trotoara. Nastavljam put do parka ptica i cujem kako Nemci pricaju (na nemackom naravno) izmedju sebe "bas smo imali srece sto je Mister X bio tu, inace ne bi znali sta da radimo", na sta se ja nadovezujem (takodje na Nemackom) "Ne zovem se Mister X nego Dado" sa osmehom na licu. Zastadose postidjeni i pocinju da mi se izvinjavaju sto su mi pricali iza ledja ali nisu znali da razumem njhov jezik, na sta ja odmahujem rukom da nije ni vazno bitno je da smo zivi i zdravi i nastavljamo razgovor na cistom Nemackom narednih pola sata dok mi mozak nije polako prokljucao od tolikog stranog jezika koji nisam pricao dobre dve godine. Izvinjavam im se sto moram da predjem na Engleski a oni u cudu pa da'l je moguce da nikada nisam ziveo u Nemackoj koliko se dobro sluzim njihovim jezikom, i pocese da mi se izvinjavaju sto oni sada ne znaju moj jezik. Slatko se ispricasmo, i pozdravismo a ja se dadoh u istrazivanje pticjeg i sveta leptira u jednom od najvecih takvih parkova na svetu.
Odmah pored se nalazi park leptira, koji izgleda identicno poput prethodnog parka samo je manji jer nema potrebe za tolikim prostorom. Ali je ovde osecaj drugaciji, jer ako smo na ptice kako-tako navikli u okruzenju pa cak i po zooloskim vrtovima - uci u svet leptira gde oni slobodno lete oko glave toliko slobodni da neki cak i slete na glavu dok drugi ponosno poziraju svesni svojih divnih boja na krilima, je prosto nesto sto se dozivljava na neopisiv nacin. Kao da sam se smanjio ili postao Alisa koja je upala u zeciju rupu i sve oko nje je veliko i zivo. Nema kojih leptira nema, od malih pa do nekih koje ne mogu ni na dlan da mi stanu. Prelepo je, a pogotovo utisak da sve oko mene treperi od njihovog mahanja krilima.
Ovdasnji metro je mnogo manji nego u Singapuru, tacnije vagoni su neuporedivo kraci ali je organizovano tako da nema razlike niti vise guzve negoli malo juznije. Zaista ne mogu a da ne primetim koliko metro moze da pomogne svakodnevnom prevozu obicnih ljudi, ali u isto vreme primecujem da su guzve na ulicama enormne tako da mogu samo da zamislim kolike bi bile da metro ne postoji.
Pri odlasku iz Velike Jabuke Vrelog Istoka nasao sam se na improvizovanoj autobuskoj stanici van grada koja je tu nastala zbog renoviranja glavne. Tako da sam se pri izlasku iz shuttle autobusa iz KL-a odjednom obreo u takvom metezu od ljudi, prodavaca karti za autobuske destinacije da nisam mogao da dodjem k'sebi par minuta. Ovde nije kao u Evropi da dodjes na salter i "Dobar dan, dobar dan, kartu do tamo, izvol'te i dovidjenja". Ne, ovde u ogromnom (za nase uslove najslicnije je svadbenom) satoru su sve agencije do agencije koje se utrkuju da ti prodaju njihovu kartu do gde god isao. Tako da sam ja prosetao jedan krug po satoru ne bih li video razliku u cenama i uverio se da je skoro pa i svejedno gde pazaris kartu. Ali, taj osecaj kao da pazarim na pijaci nisam nikako ocekivao i podsetio me na pricu sa Bliskog Istoka mog mi dobrog prijatelja koji mi je pricao neki slicni dozivljaj odande.
Sve je tako uzbudljivo i cudno da se zapitam da li smo svesni koliko razlicitosti na ovoj planeti postoji?