Život

Sebično zadovoljstvo

Ivana Knežević RSS / 02.10.2010. u 15:26

Bio jednom jedan čovek koga bogovi voleli nisu - počinje poema Amy Lowell, A Tale of Starvation, na koju naiđem jutros tražeći sebičnu dozu sebičnog zadovoljstva za raspoloženje - krajnje sebično. A vetar je napolju hladan, vazduh još hladniji, zemlja zaleđena mesecima, i moje obrve i nos se pridružile jutros tom opštem stanju, pa kad sam sela za sto i ispružila noge da ih naslonim na radijator sa druge strane, po redovnoj navici potražih nešto za sebično zadovoljstvo.
Svratim tamo - ništa, svratim i onamo - i onamo ništa. Otvorim jedan folder - malo bolje. Otvorim ‘favourite pack' pa siđem mišem niže, još niže - hmm, da probam. Ne, ni ovo, mh-mm, nije to to. I zaustavi se miš na imenu Amy Lowell. Otvori se kratka biografska priča - kakva priča! I lista poezije - kakva poezija!

Onaj nevoljeni čovek s početka se prozlio bio, mrzio i psovao je sve, sjaj sunca i sve živo, i psovao, psovao od jutra do mraka, pa opet iz početka sledećeg dana.
(Original je nešto niže, i preporučujem od sveg srca za one koji mogu da čitaju na engleskom, a ja ću ovde ukratko prepričati bajku)
Nije možda takav uvek bio, ali izdali su ga prijatelji, pobegla mu žena, uništena su mu polja, životinje pobegle ili pomrle, kokoške prestale da nose jaja... i u njemu se osušila krv i ostali su samo psovke i jed. I živi takav - nikakav.

Kopao je jednog dana, sa velikom mukom, kad ispod motike vidi da nešto sija. Udvostruči napor, i leđa bole dvostruko, i uz veliki trud izvuče staru vaznu prekrivenu rđom i zemljom. Kad na nju pade sunce, ona zasja neverovatnim spektrom, preobrazi se prosto. 

Očisti je starac od prljavštine, odnese kući ali u tom sivom domu ona ne sija. Izvadi  krpu pa oriba prozore koje je ranije ofarbao da mu ne ulazi svetlost. Zasija sunce kroz stakla i vazna opet oživi, sva blista od lepote boja i fino oblikovana.

Zaboravio je čovek da psuje, zaboravio je bio i na jed. Vaznu je svuda sa sobom nosio, i u polje i u selo, a kod kuće bi je gledao što god radio, da mu njena lepota greje dušu.

Kopao je jednog dana u bašti, vazna kraj njega, kad naiđe učitelj. Čovece pusti, ta vazna puno vredi, treba je čuvati na sigurnom a ne tako po polju, razbiće se - kaže učitelj.  Uzvrati čovek da on voli da bude sa njom, uvek i svuda, eto zato je ona tu. Ma razbićeš je - tvrdi učitelj, i ode.
Ni zamakao nije kad se čovek vrati svom poslu, ali okliznu se, pade, motika se spusti silinom velikom na vaznu - i razbi je u bezbroj sjajnih delića.

Trese se od bola i jauče bez glasa, ali ni reči ni psovke iz njega ne izlaze. Sakupi pažljivo svaki, i poslednji komadić blaga, i vrati vaznu na isto mesto, u rupu u kojoj ju je i našao. Prekrije sve opet zemljom. Vratio se svojoj kući, prekrio prozore da sunce ne ulazi, seo pred hladnim ognjištem, i tu su ga našli tri dana kasnije, mrtvog.

A Tale of Starvation by Amy Lowell

There once was a man whom the gods didn't love,
And a disagreeable man was he.
He loathed his neighbours, and his neighbours hated him,
And he cursed eternally.
He damned the sun, and he damned the stars,
And he blasted the winds in the sky.
He sent to Hell every green, growing thing,
And he raved at the birds as they fly.
His oaths were many, and his range was wide,
He swore in fancy ways;
But his meaning was plain: that no created thing
Was other than a hurt to his gaze.
He dwelt all alone, underneath a leaning hill,
And windows toward the hill there were none,
And on the other side they were white-washed thick,
To keep out every spark of the sun.
When he went to market he walked all the way
Blaspheming at the path he trod.
He cursed at those he bought of, and swore at those he sold to,
By all the names he knew of God.
For his heart was soured in his weary old hide,
And his hopes had curdled in his breast.
His friend had been untrue, and his love had thrown him over
For the chinking money-bags she liked best.
The rats had devoured the contents of his grain-bin,
The deer had trampled on his corn,
His brook had shrivelled in a summer drought,
And his sheep had died unshorn.
His hens wouldn't lay, and his cow broke loose,
And his old horse perished of a colic.
In the loft his wheat-bags were nibbled into holes
By little, glutton mice on a frolic.
So he slowly lost all he ever had,
And the blood in his body dried.
Shrunken and mean he still lived on,
And cursed that future which had lied.
One day he was digging, a spade or two,
As his aching back could lift,
When he saw something glisten at the bottom of the trench,
And to get it out he made great shift.
So he dug, and he delved, with care and pain,
And the veins in his forehead stood taut.
At the end of an hour, when every bone cracked,
He gathered up what he had sought.
A dim old vase of crusted glass,
Prismed while it lay buried deep.
Shifting reds and greens, like a pigeon's neck,
At the touch of the sun began to leap.
It was dull in the tree-shade, but glowing in the
light;
Flashing like an opal-stone,
Carved into a flagon; and the colours glanced and ran,
Where at first there had seemed to be none.
It had handles on each side to bear it up,
And a belly for the gurgling wine.
Its neck was slender, and its mouth was wide,
And its lip was curled and fine.
The old man saw it in the sun's bright stare
And the colours started up through the crust,
And he who had cursed at the yellow sun
Held the flask to it and wiped away the dust.
And he bore the flask to the brightest spot,
Where the shadow of the hill fell clear;
And he turned the flask, and he looked at the flask,
And the sun shone without his sneer.
Then he carried it home, and put it on a shelf,
But it was only grey in the gloom.
So he fetched a pail, and a bit of cloth,
And he went outside with a broom.
And he washed his windows just to let the sun
Lie upon his new-found vase;
And when evening came, he moved it down
And put it on a table near the place
Where a candle fluttered in a draught from the
door.
The old man forgot to swear,
Watching its shadow grown a mammoth size,
Dancing in the kitchen there.
He forgot to revile the sun next morning
When he found his vase afire in its light.
And he carried it out of the house that day,
And kept it close beside him until night.
And so it happened from day to day.
The old man fed his life
On the beauty of his vase, on its perfect shape.
And his soul forgot its former strife.
And the village-folk came and begged to see
The flagon which was dug from the ground.
And the old man never thought of an oath, in his joy
At showing what he had found.
One day the master of the village school
Passed him as he stooped at toil,
Hoeing for a bean-row, and at his side
Was the vase, on the turned-up soil.
„My friend," said the schoolmaster, pompous and
kind,
„That's a valuable thing you have there,
But it might get broken out of doors,
It should meet with the utmost care.
What are you doing with it out here?"
„Why, Sir," said the poor old man,
„I like to have it about, do you see?
To be with it all I can."
„You will smash it," said the schoolmaster, sternly
right,
„Mark my words and see!"
And he walked away, while the old man looked
At his treasure despondingly.
Then he smiled to himself, for it was his!
He had toiled for it, and now he cared.
Yes! loved its shape, and its subtle, swift hues,
Which his own hard work had bared.
He would carry it round with him everywhere,
As it gave him joy to do.
A fragile vase should not stand in a bean-row!
Who would dare to say so? Who?
Then his heart was rested, and his fears gave way,
And he bent to his hoe again. . . .
A clod rolled down, and his foot slipped back,
And he lurched with a cry of pain.
For the blade of the hoe crashed into glass,
And the vase fell to iridescent sherds.
The old man's body heaved with slow, dry sobs.
He did not curse, he had no words.
He gathered the fragments, one by one,
And his fingers were cut and torn.
Then he made a hole in the very place
Whence the beautiful vase had been borne.
He covered the hole, and he patted it down,
Then he hobbled to his house and shut the door.
He tore up his coat and nailed it at the windows
That no beam of light should cross the floor.
He sat down in front of the empty hearth,
And he neither ate nor drank.
In three days they found him, dead and cold,
And they said: „What a queer old crank!"

Dijagnoza

Niz događaja koji je doveo do mog razgolićenja jutros je započeo prekjuče jednom običnom manifestacijom prehlade - bolelo me je lice. Odnosno, bolela me je glava, ali ne onaj uobičajeni deo koji je obično pokriven kosom ili čelo već cela desna strana glave, uključujući lice. Kad bih pritisla na desni obraz uzvratio bi bol. Kao da sam imala nevidljivu modricu, ali iznutra. Upaljeni nervni završeci, je verovatna dijagnoza takve jedne senzacije.

Bol u licu je bio tu i juče, samo je jenjavao. Ali je zato juče bio vrlo hladan dan, uz još hladniji vetar, koji mi je ostavio crvene pečate na oba obraza. Nekrotično tkivo, je verovatna dijagnoza te neprijatnosti, samo što ova ne boli.

Zvao me je sinoć jedan prijatelj koji kad mu dođe da plače ili jauče, zove me telefonom i ja ga slušam. On obično otegne sa pričom, i kad meni dođe da zaplačem ili jauknem, ja mu kažem da ne mogu više. I tu se lepo rastanemo. Tako je bilo i sinoć. Umro mu je jedan prijatelj od raka i juče je bio na sahrani. Tema je visila nad našim glavama na suprotnim linijama telefonske veze, ali nismo u stvari pričali o smrti - o njoj nema štada se prica. Život je jedina materija koju zaista poznajemo, a i tu se ne snalazimo nešto naročito dobro.

Jutros me više ne boli obraz, crvenilo je manje, ali još nisam bila napolju. Imam armiju reči-dobrovoljaca u glavi na jednu temu, upalim kompjuter, pročitam par mail-ova, svratim na blog, nešto im server kašljuca, svratim na aldaily ali ništa mi se u stvari ne čita, otvorim par blogova sa linkovima pa ih odmah i zatvorim - svi ljudi na netu, njih bezbroj miliona, plaču za pažnjom, i to je nekim danima podnošljivo a nekim ne - odem na B92, i tamo neki ljudi puštaju muziku. To mi se sviđa ovog jutra. Odnosno, dopale su mi se dve-tri stvari iz selekcije koju sam otvorila, ali ja sam već kod prve, i najbolje, ustala i skinula se.
Lover, You Should've Come Over, i Jeff Buckley. Intimna pesma i intiman glas. Šta drugo uraditi?
Lepo jutro, je precizna dijagnoza ovog postupka.

Od jutra do jutra

Dobro je trajalo - od jutra do jutra. Umorila sam se negde oko 8 am. Tu je započeo dan a ja završila. Sa... - završila. Loš dan nije veća misterija od dobrog dana.

Danas sam bila svilena buba. Recimo. Da je neko pogađao šta sam bila danas, to ne bi pogodio. Sve se razvlačilo kao pljuvačka jedne obične svilene bube. I onda mi je rekla jedna osoba koju volim da je izgleda bolesna. Odnosno, bolesna jeste, samo još uvek ne zna koliko puno, iako ni malo nije za zanemariti, ali šta ako je puno..
I tako sam se posle 24 sata odsustvovanja vratila na temu smrti. Neko pametan bi rekao da je nisam ni napuštala, ali pamet ima svoju primenu i ovo ne bi bila jedna od njih. Moj deda je nadživeo previše ljudi, tako je zaključio već negde nakon smrti svoje žene. Kad je moja sestra od strica umrla, to je bila poslednja kap predugog života.

U filmu ‘Moonstruck', koga inače mnogo volim, pita Rose Castorini, slomljenog srca u poodmaklom srednjem dobu, muškarca-namernika zašto muškarci jure žene, i odgovara umesto njega da je to zbog straha od smrti. Ja nemam mišljenje po tom pitanju, nije mi ni važno da li je zaista tako ili nije, ali je to jedna od mnogo lepih scena koju sam zapamtila jer sam film videla bar deset puta (i svaki put slučajno; naletim na pola, četvrt, ili još manji komad  i ostavim sve što sam radila pa sednem i gledam, i lepo mi je).

Ako već moram da se pojavim sa nečim, mislim da je strah od smrti decoy. Tj. vozač valjka pređe valjkom i zaravna kompleksnu građevinu pa na njoj industrijski tipovi grade industrije sa puno, puno, ali zaista puno profita. Eto, to je neko ko se zaista boji smrti. Šteta, jer je u pitanju... - nije šteta, kome je šteta nek se odšteti.

Blisko prisustvo smrti omekša i najtvrđu vodu, eto to sam pokušavala da smislim od jutros. I onda sam čula moju klinku kako pevuši nešto. Oslušnem, kad ono - Bob Marley. Hvala, ljubavi. Niko mi neće verovati, ali rekla bih da sam upravo rođena, ovog petka, prestupnog dana u prestupnoj godini, u 8.01 pm.



Komentari (43)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ivana Knežević Ivana Knežević 15:29 02.10.2010

Dani u nedelji

To je bio jedan petak, a ono prvo cetvrtak pre toga. Danas je subota i za nas na ovoj lokaciji 13 spratova put neba kalendarski znacajan dan. Necu ga provesti uz kompjuter – klinka ima tajne planove (finansirane od strane njenog oca) a i ja imam planove i uopste je dan pun planova – i izvinjavam se unapred, svraticu kad stignem. Ostavljam ovaj medley, iako mislim da mu vise odgovara opis ’madly’.

Hvala svima na citanju.
razmisljam razmisljam 16:10 02.10.2010

Re: Dani u nedelji

Живели сви тајни планови клинке са тринаестог спрата и сви планови маме који ће је одвући од компјутера ове календарски значајне суботе.
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:06 02.10.2010

Re: Dani u nedelji

Hvala, razmisljam
Черевићан Черевићан 16:36 02.10.2010

страхови

тема смрти одбојна је посве
но присутна зарад нам страхота
ал све чешће питање ме слуди
- шта кад гласне страх се од живота
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:08 02.10.2010

Re: страхови

Nista, dragi pesniche.
Zivi se i ovako i svakako, i svako se snadje za nesto, ili za nista.
Jelena Pavlović Jelena Pavlović 17:07 02.10.2010

Sunce

Ivana, zelim vam jednu love hangover, al'odistinsku:))))
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:12 02.10.2010

Re: Sunce

Jelena Pavlović
Ivana, zelim vam jednu love hangover, al'odistinsku:))))


Ne bih se sama setila da moze i love hangover (ovu stvar ne pamtim kad sam poslednji put cula), ali kad ste to ovako ilustrovali... - nije lose, mora se priznati
blau.punkt blau.punkt 17:50 02.10.2010

sebichna osoba C

osecam se kao deo plana osobe C
koja sve podredjuje sebichnom zadovoljstvu
taj plan joj je neophodan da si omoguci sve sto zeli
sa slabim osvrtom na me myself and I
osim onoliko koliko je to nuzhno da ne izadjem iz plana
ovih dana me nema u planu
ali, javice se kad opere veliki vesh koji uvek pere na drugom mestu
nekad je to banjska voda
nekad neka ravnicaa a
nekad skokne do bonn-a
nekad se uputi na visoki sprat (zato mora da bude u kondiciji)
mada pere i kod kuce


a ako je ovih dana i godina bio tamo gde je reko
ja sam bio richard III ..
treci, u svakom sluchaju.
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:40 02.10.2010

Re: sebichna osoba C

Svakome je neophodan plan, blau.
Da se iza njega sakrije
da se njime pokrije
da pokaze drugim planovima sta sve moze
da od planova odustane...

Ponekad se zaluta i u tudje planove.
Ponekad se iz njih izadje.

O tudjim planovima sve najbolje.
Obicno ce ih zameniti nekim drugim.
O tudjim planovima moze i najgore.
I njih ce zameniti.
Chances are..
aleksanadar aleksanadar 18:24 02.10.2010

* * *

Kad god u ovom gradu ekrani zatrepere
pornografijom, vampirima naučne fantastike,
obmanjenim plaćenicima što se saginju pod bičem,
i mi moramo da idemo... jednostavno kao da koračamo
kroz smeće natopljeno kišom, kroz senzacionalističke
svireposti naših komšiluka.
Moramo da shvatimo naše živote neodvojive
od onih užeglih snova, praska metala, sramota,
i crvene begonije što opasno blista
sa prozora na šestom spratu iznajmljene zgrade,
ili dugonogih devojaka koje se igraju loptom
na srednjoškolskom igralištu.
Niko nije ni pomislio da ćemo ovde doći. Želimo da živimo
kao drveće, kao javori što bukte kroz sumporni vazduh,
ispegavljeni ožiljcima, a ipak bujno pupe
naše životinjske strasti ukorenjene u ovaj grad.

Adrienne Rich
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:50 02.10.2010

Re: * * *

Puno hvala za ovaj izbor, aleksanadare.
Nebojsa Krstic Nebojsa Krstic 10:33 03.10.2010

Re: * * *

Kad bih pritisla na desni obraz uzvratio bi bol. Kao da sam imala nevidljivu modricu, ali iznutra.

Liči na sinusitis.
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:18 03.10.2010

Re: * * *

Nebojsa Krstic
Liči na sinusitis.


Mocno zvuci. Ali pobedili smo, me myself and I.
docsumann docsumann 13:42 03.10.2010

mrtvi od smrti

Ivana Knežević Ivana Knežević 14:21 03.10.2010

Re: mrtvi od smrti

docsumann
mrtvi od smrti


Okay - let's live!
docsumann docsumann 14:23 03.10.2010

Re: mrtvi od smrti

Okay - let's live!




p.s. mada ima umjetnika koji temu smrti znaju baš dobro da eksploatišu
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:47 03.10.2010

Re: mrtvi od smrti

docsumann
mada ima umjetnika koji temu smrti znaju baš dobro da eksploatišu


Ima, i to je dobro. Ne bi bilo u redu da smrt ostane neeksploatisana.
Ali svega ima, zar ne, i to je nekad dobro, nekad lose.
Dobar deo je podlozan i promenama misljenja
docsumann docsumann 17:18 03.10.2010

panta rei

Ivana Knežević Ivana Knežević 19:28 03.10.2010

Re: panta rei

Eh, doc...
Ovaj post nije bio o smrti. Naprotiv, bio je o zivotu. Zivotu!
A smrt jeste svuda oko nas.
Ako je ovakve asocijacije izazvao... ne znam, nije trebao.
Live your life madly, ili nesto nalik.
docsumann docsumann 01:31 04.10.2010

Re: panta rei

Eh, doc...
Ovaj post nije bio o smrti. Naprotiv, bio je o zivotu. Zivotu!
A smrt jeste svuda oko nas.
Ako je ovakve asocijacije izazvao... ne znam, nije trebao.
Live your life madly, ili nesto nalik.


Hvatam se za detalje, one koji mi se učine upečatljivim bez obzira na cjelinu, a ovaj tvoj tekst ima par fleš-momenata koji protutnje kroz secnu, po sred slike ...
I da, uopšte ne doživljavam ovaj post kao post o smrti ... ovo što kačim je ... onako široko shvaćena asocojacija koja usuštini može biti bilo šta (trol?).

a boje uvijek možemo zamjeniti...ovi su krenuli da ti uberu jedan cvetić ...

Ivana Knežević Ivana Knežević 02:09 04.10.2010

Re: panta rei

docsumann
Hvatam se za detalje...


I ja, uvek. Ne zameram, samo nisam ocekivala da taj motiv izadje tako dominantno. Ali ja posmatram tekstove iz drugog ugla. A sklona sam i menjanju uglova.
I zamena boja je dobar nacin. Ovaj iznad bas lep.
Asocijacije vladaju mojim delom sveta.

Hvala!
mikele9 mikele9 17:45 03.10.2010

Smrt

Loš dan nije veća misterija od dobrog dana.
I onda mi je rekla jedna osoba koju volim da je izgleda bolesna. Odnosno, bolesna jeste, samo još uvek ne zna koliko puno, iako ni malo nije za zanemariti, ali šta ako je puno..

Misterija nam je sudbina. Manje je više a malo je puno. Početak i kraj su suština misterije. Sve do trenutka kada na scenu stupi pomiriteljica bogatih i sitomašnih i izjednači ih svojom kosom.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:33 03.10.2010

Re: Smrt

mikele9
Početak i kraj su suština misterije.


I ono izmedju, ono izmedju, a sve ce negde poceti i doci do svog kraja.
bocvena bocvena 18:00 03.10.2010

Odbijam da razmišljam

o smrti. Previše sam ih se nagledala izbliza.
Pošto me niko ništa nije pitao i ništa nisam mogla da promenim, rešila sam da se pravim da to nisu bile tačke nego zarezi.
Do sledećeg vidjenja.

Jeff Buckley je odličan soundtrack za ovaj post...
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:39 03.10.2010

Re: Odbijam da razmišljam

bocvena
o smrti.


Ja razmisljam.
Ona je svuda.
Onda zaboravim. I zivot je svuda.
Pa se opet setim.
I zaboravim.
muaddib92 muaddib92 21:06 03.10.2010

1 dan u godiini

И најгрђем (како кажу умојесело) буде понекад дато да препозна лепоту



.. а мени се нешто јавнуло да би некоме драгом ових дана могао бити рођендан. Па ако јесте, нека је

постскриптум: рачунар ми је канда оболео од стомачног грипа, али читамо ..


Ivana Knežević Ivana Knežević 21:24 03.10.2010

Re: 1 dan u godiini

Jeste, svako moze i treba da oseti lepotu. Pure celebration of life.

Speaking of celebrations

muaddib92
а мени се нешто јавнуло да би некоме драгом ових дана могао бити рођендан.


Pa jeste, bio je juce. I uprkos tome sto even the best laid plans ask to be excused sometimes, nije bio los.
Ali mislim da me dobri ljudi ovog bloga shvataju vrlo, vrlo ozbiljno, ili misle da sam bas mracan tip, ko zna, pa tako...
A mozda sam stvarno preterala - o smrti, pa o smrti... no, it's about life!

mirelarado mirelarado 22:22 03.10.2010

Re: 1 dan u godiini

Ivana Knežević
Jeste, svako moze i treba da oseti lepotu. Pure celebration of life.

Speaking of celebrations

muaddib92
а мени се нешто јавнуло да би некоме драгом ових дана могао бити рођендан.


Pa jeste, bio je juce. I uprkos tome sto even the best laid plans ask to be excused sometimes, nije bio los.


Срећан рођендан, с малим закашњењем.


no, it's about life!



Ivana Knežević Ivana Knežević 23:25 03.10.2010

Re: 1 dan u godiini

mirelarado

Срећан рођендан, с малим закашњењем.


Ne smetaju zakasnjenja. Hvala
jasnaz jasnaz 21:46 03.10.2010

Pitanje smeštaja



Neki mlad i jak čovek posmatrao je „svoj život” jednog dana. Vilo je lepo i toplo. Sva njegova snaga osvajala ga je na suncu. Udisao je svim svojim srcem; osećao je punoću svoje snage u prelivima svojih mišića i svu skrivenu silinu delanja u nehajnom položaju svog odmora. Pomišljao je, pun lake veselosti, na svoju sirovu snagu, na sposobnosti svojih ruku, svojih krsta, svoga pogleda i svoje brze moći suđenja. Bili su mu i duša i telo puni slobodnog vremena. Posmatrao je, osmehnut, svoj život, vidik, sve svoje mogućno, i celo svoje stanje trenutka kao što se gleda na suncu dobar mač čvrsto u ruci. Šta činiti sa svim tim?

Pol Valeri

Ivana Knežević Ivana Knežević 23:22 03.10.2010

Re: Pitanje smeštaja

Da, sta ciniti sa necim tako dobrim.
myredneckself myredneckself 00:43 04.10.2010

Bajka

Bio jednom jedan čovek koga bogovi voleli nisu - počinje poema Amy Lowell, A Tale of Starvation, na koju naiđem jutros tražeći sebičnu dozu sebičnog zadovoljstva za raspoloženje - krajnje sebično. A vetar je napolju hladan, vazduh još hladniji, zemlja zaleđena mesecima, i moje obrve i nos se pridružile jutros tom opštem stanju, pa kad sam sela za sto i ispružila noge da ih naslonim na radijator sa druge strane, po redovnoj navici potražih nešto za sebično zadovoljstvo....

Ivana, baš sam se zaželela bajki i uživala
A tek kad sam izguglala sve o Amy Lowell, jer je nisam znala do sada...pa, o njoj i njenom životu je stvarno vredelo pročitati i razmisliti.
Kakva ekscentrična persona! A Ezra Paund? Je li više bio kritičan zbog njene poezije, ili mu se nije sviđalo njeno lezbejstvo, osećaj za biznis... šta kažeš?
myredneckself myredneckself 00:47 04.10.2010

Re: Bajka

Ivana, sada sam primetila
Srećan ti rođendan, za lepe želje i misli nikad ne može biti kasno.
Samo da znaš da je juče bio rođendan i mom B.
Ehh...vi vage, baš ste zlatni
Ivana Knežević Ivana Knežević 01:59 04.10.2010

Re: Bajka

myredneckself
..baš sam se zaželela bajki i uživala


To je bio i moj osecaj. Nisam ni znala da mi je toliko nedostajala jedna lepa bajka.

myredneckself
... šta kažeš?


O takvim stvarima bi uvek moglo puno da se kaze. Iako su uglavnom slicne stvari u pitanju. I manifestuju se slicno.
Kad pocnes malo da trazis, ili ponekad naidjes i slucajno, nije istorija oskudevala u ekscentricnim, zanimljivim, jakim zenama (kako i bi, nisu one moderna invencija), ali su vecinom vredno prekrivene zaboravom. Nije to cudno, svako promovise i gura ono sto mu je u interesu. Ipak, vredi ih oteti zaboravu.
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:04 04.10.2010

Re: Bajka

myredneckself
Ehh...vi vage, baš ste zlatni


Ne znam da li smo (uvek), ali dobro je kad jesmo

Juce popodne se rodila i jedna majusna klinka u familiji, pa se dan bas uvecao

Hvala, darling. Uzvracam cestitke.
myredneckself myredneckself 09:02 04.10.2010

Re: Bajka

Hvala, darling. Uzvracam cestitke.

Hvala u njegovo ime, (on inače beži od bloga k'o đavo od krsta)
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:37 04.10.2010

Re: Bajka

myredneckself
on inače beži od bloga k'o đavo od krsta


Ima svoje razloge, sigurno, i treba ih postovati. Mi, vage, smo nepomerljivi kad je postovanje u pitanju
mirelarado mirelarado 15:40 04.10.2010

Re: Bajka

Ivana Knežević
myredneckself
on inače beži od bloga k'o đavo od krsta


Ima svoje razloge, sigurno, i treba ih postovati. Mi, vage, smo nepomerljivi kad je postovanje u pitanju


Потврђујем.


Ivana Knežević Ivana Knežević 17:04 04.10.2010

Re: Bajka

mirelarado

Потврђујем.



bocvena bocvena 08:57 04.10.2010

Neću ti čestitati rodjendan,

već ceo život.
(ne poznajem puno ljudi rodjenih u oktobru, ali su troje najbitnijih oktobarci: moj otac i oboje dece ...ništa nije slučajno:)
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:41 04.10.2010

Re: Neću ti čestitati rodjendan,

bocvena
već ceo život.


Znas, draga bocvena, da me nisi ranije osvojila nekim recenicama i stavovima, ovim bi me dobila za dzabe

Srecni i vama svi oktobarski rodjendani.
kobacmess kobacmess 00:52 05.10.2010

Plus

Preporuka i +

konacno text, koji nije o Paradi ili 5.X

i srecan rodjendan, ako je to poenta (predugacko da citam ovako kasno i umoran) i ja sam rodjen 2.10.
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:37 05.10.2010

Re: Plus

Poenta nije mnogo vazna, ali rodjendani jesu najbolji praznici

Srecan rodjendan

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana