Pitanje održavanja Parade ponosa zakazane za 10. oktobar u Beogradu još jednom pokazuje sliku vrednosne, medijske, bezbednosne i svake druge konfuzije srpskog društva danas. Ipak, za razliku od prošlogodišnjeg pokušaja kada su glavne uloge imale različite kvazipatriotske organizacije, SPC i navijačke horde ― ovaj put u fokusu pažnje našli su se reformisani radikali i evropski Palma. Sama činjenica da pomenuta gospoda imaju potrebu da progovore na ovu temu predstavlja napredak ― ipak, ostavimo li po strani anegdotske momente, ono što prvo upada u oči su razmere tabua koji u ovom društvu postoje kad su u pitanju prava osoba koje se na bilo koji način razlikuju od većine.
Nepatvorena nelagoda evropskog Palme, zabasalog u škakljivu poziciju da uopšte mora da priča na temu prava GLBT osoba, ne bi bila problem kad bi predstavljala izolovani incident. Stvari ipak stoje drugačije ― siroti Palma danas samo reprezentuje onu Srbiju kojoj su decenijama unazad za sve nedaće sa kojima se suočavala uvek bili krivi ”oni drugi”: bilo da su u pitanju pederi, lezbejke, ‛rvati, jevreji, Đinđić, Čeda, Čanak ili ovi što piju drogu… Umesto sistematičnog rada na prosvećivanju svakako većinskog dela srpskog društva ― vlast se dosetila da svoj blagonaklon odnos prema navedenim nemanima opravda pozivanjem na nebulozne floskule tipa: “Održavanje gej parade jeste jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju”. I dok imenovani Palma ovaj strašan teret sa kojim mora da se gomba premošćava rečeničkim konstrukcijama tipa: “moja deca ne smeju to da gledaju“, “neka to što rade rade u svoja četiri zida“ ― ostatak većinske Srbije prepušten je na milost i nemilost toj strašnoj Evropi u kojoj ćemo jednoga dana svi postati gejevi. Lekciju dobro poznatu čak i studentima prve godine studija psihologije ― a koja se otprilike svodi na to da se nijedan tabu ne može prevazilaziti stvaranjem/kreiranjem novog/većeg, baš kao što se ni detinji strah od baba-roge ne otklanja prizivanjem vuka ― država na čijem se čelu nalazi psiholog izgleda da nije savladala.
Ipak, valja biti pošten pa primetiti da u odnosu na prošlogodišnji pokušaj, pred ovogodišnju Paradu ponosa nismo u tolikoj meri imali slučajeve gde čak i javni servisi pod parolom prenošenja “različitih mišljenja“, svoj medijski prostor ustupaju homofobičnim ispadima, širenju mržnje i pozivima na vršenje nasilja. No, ono što je i ovaj put izostalo su jasne i nedvosmislene poruke o tome da u zemlji čiji su ministri do pre samo godinu dana zagovarali demokratiju razbijenih prozora ― još uvek u dovoljnoj meri ne postoji svest o tome da svako ima pravo da bude drugačiji. Naše društvo, javnost ali i političke nomenklature morale bi nadvosmislenije zastupati onaj prioritet koji jeste preduslov svake normalnosti jednog društva a koji se, u civilizovanim i demokratskim zemljama, zasniva na poštovanju zakona. Konkretnije, onima koji se bolje snalaze unutar pravnih formi, citiram odredbe (noćnog) Ustava Republike Srbije kojim se jamče sledeća ljudska prava: Zabranjena je svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (čl. 21); Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite (čl. 23); Ljudski život je neprikosnoven (čl. 24); Fizički i psihički integritet je nepovrediv (čl. 25); Zabranjeno je i kažnjivo svako izazivanje i podsticanje rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti (čl. 49) i Mirno okupljanje građana je slobodno (čl. 54). Ili, jednostavnije rečeno: Pristojno društvo je ono čije ustanove ne ponižavaju ljude ─ civilizovano društvo je ono čiji članovi ne ponižavaju jedni druge, da se poslužim i rečenicama izraelskog filozofa Avišaja Margalita.
Umesto zastrašivanja famoznom Evropom, morala bi se razvijati svest o tome kako ravnopravnost i zaštita manjinskih i ugroženih grupa ili pojedinaca jesu direktno povezani sa stepenom sazrevanja društva i kao takva jesu neraskidivi deo demokratskih tradicija onih zemalja koje teže razvoju. Iskustva država u kojima je proces tranzicije značajno odmakao pokazala su da pomenuta pitanja ne mogu da se rešavaju parcijalno, već isključivo sistemskom i strateškom akcijom čitavog društva ― kao što ni za sprovođenje i poštovanje zakona u zemlji koja pretenduje na to da se smatra modernom i organizovanom ne mogu biti zaduženi samo policija ili tužilaštvo… U datom kontekstu, održavanje odnosno miran tok Parade ponosa ― mnogo više nego za samu GLBT populaciju ― danas predstavlja pitanje ponosa za srpsku državu koja napokon mora pokazati kako je u stanju da svoje građanke i građane zaštiti od nasilja. I to ne zato što to od nas bilo ko traži već jedino zato što to jeste naša unutrašnja bezbednosna, demokratska i kulturološka obaveza.