5.10.2000.
Nisam bila na stvaranju. Ne volim barikadnu istoriju. Tačnije: u Istoriju nisam više verovala. Sedela sam kod kuće, i gledala kako se ponašaju: vernici?
Pomalo depresivna ne)radnja, priznajem. Iako ni u depresiju ne verujem: Ako želiš da budeš dobro, uvek ima načina. Uprkos (Istoriji. Uprkos verovanju da nema uvek.
Smenjivali su se uzbudljivi prizori. U par navrata sam poželela da se pridružim, ali me je ne(vera zaustavljala. I sve vreme mi je bilo hladno. Hladno na noge. Mislim da sam tek sad, dok ovo piše, shvatila: da je promrzlost reminescencija na Коларчеву. I priključenija.
Sestra je nosila moje čizme sa krznom. Ja sam dolazila da bodrim nju i njene, osećajući se pripadnikom Nas: još uvek. I obuvena u lošu zamenu. Od Onda Tom ulicom prolazim samo kada temperatura prelazi 30..........
Reminescenira i vosak od sveće: curi po ruci naše majke dok me prati niz stepenice, pored mrtvog lifta –– dok kloparam kofer –– Na-put-za-Kanadu! Kod sestre, koja je tamo već neko vreme. Živi svoj život. I zaboravlja Naš –– Dok se Istoriji nameštaju kulise: za sledeću scenu.
5.10.2010.
Ulice su čiste.
Sunce se ponaša, uglavnom, isto.
Ljudi prolaze : : za svojim mislima. Glave povijene ka planovima u toku: SivAsto. Primećujem i ja da su nijanse iz drugih čančića. Ali, molim vas: Osnovna boja! Nije se promenila.
I dalje ne verujem u depresiju. Ako želiš da ne budeš siv, ima načina.....
Sto je postavljen svečano. Gutanje žaba ostavljeno je za kasnije.
Izvinjavam se: ovo je upalo iz glave VII romana GODINE KOJE NIKO NIJE POJEO, koji pišem neko vreme, već.
Kad mi TV slučajno upadne na RTS1 i čujem špicu Dnevnika – obuvam debele čarape i odlazim u šetnju do obližnjeg Izloga: da se uverim:
Bolje je!