Berlinski zid se nije video sa meseca ali se mesec video podjednako dobro sa obe stane zida. Logorske dimenzije zida odvajale su Istočni Berlin od Zapadnog Berlina. Nemoguće ga je bilo preskočiti. Iz istorije saznajemo da je ovo bila kazna stanovnicima koji su morali da okaju silne grehe načinjene tokom Drugog svetskog rata. Da bismo ovo razumeli kako valja, trebalo bi da zamislimo takav zid u mestu u kome živimo, odmah pored naše zgrade, u našem dvorištu, i svoje roditelje, decu ili prijatelje koji se nalaze sa druge strane i koje ne možemo nikako da vidimo. I tako punih 28 godina.
Stanovnicima istočne i zapadne strane grada cilj je bio isti. Srušiti zid i ujediniti dve Nemačke. To se i dogodilo iako su nastali mnogi problemi u toku proseca ponovnog ujedinjenja. Ne postoji ništa lakše od rušenja betonski zida, ali spojiti dva rastavljena naroda u socijalno-ekonomskom smislu nije bilo lako. Samo za obnavljanje Berlina bilo je potrebno 12 milijardi maraka. Iako su se ujedilini pripadnici istog naroda s jedne strane su živeli Nemci koji su vremenom postali potpuno drugačiji od onih sa druge strane zida.
Zid i danas postoji na pojedinim mestima. Nekima je on u funkciji turističke atrakcije. Nekima služi kao armirana opomena. Opomena da postoje i zamišljeni zidovi, beskrajno visoki. Njih smo izgradili između nas. Takvi zidovi se teško ruše jer su izgrađeni na temeljima imaginarne mržnje. Tek kada budemo na pravi način shvatili ovaj sudbonosni događaj iz nemačke istorije moći ćemo da uzmemo čekić u ruke.