Život

Priča za laku noć

Ivana Knežević RSS / 09.10.2010. u 14:49

„Mama, da li smo mi siromašne?"
Sedi na krevetu snuždenog lica, gleda u mene sa mešavinom panike, nade i očajanja.
Ja stojim na suprotnom kraju sobe, sred neočekivanog minskog polja koje je isplivalo iz mulja, i liči pomalo na nered njene sobe sa razbacanim stvarima po podu.

Zvanične statistike prošle godine su tvrdile da su za život dvočlanoj porodici u ovom gradu potrebna godišnja primanja od $42,000. To nije mala plata. Neretko je za tu platu neophodna univerzitetska diploma. Ja zarađujem više i uglavnom pokrivam troškove. To se ovde često zove 'working poor', ali nisam sigurna oko etikete. Ima puno ljudi koji zarađuju puno manje, možda se odnosi na njih i mi spadamo u srećnike. Ima puno ljudi koji zarađuju puno više. U odnosu na njih nismo tako srećne. Ne skidam pogled sa njenog lica. Ovde je potreban jednostavan odgovor - samo jedan moguć.

„Nismo," odgovaram posle duže pauze. Glasno je uzdahnula od olakšanja.  Ona ne zna da već godinama zvona zvone nad tragičnim završetkom nečega što se sa puno elana zove srednja klasa, a služi kao prop u svakoj foto prilici, služi i kao izolacija za uspešno ublažavanje frikcije između ekstrema druge dve klase, služi kao politička ping-pong loptica, što je idealni sport u političkim krugovima, bacati okolo loptice bez težine, takoreći imaterijalne, i služi i na drugim mestima - gde god je potrebno služenje. Ljudi sa svojom decom, kućnim ljubimcima, dugovima, i lepim uspomenama, se dele isključivo na bogate i siromašne. To verovatno zna, iako se ja trudim da je održim u neznanju.

Ono što je konkretno dovelo do moje interogacije su druge mame tj. njihovi načini podizanja ženske dece. One koje vode svoje devojčice u shopping bar jednom nedeljno, a neke su još redovnije: tri puta nedeljno. Ako je nemoguće naći ih drugačije, prošetaj do Holt's-a, i tamo u nekom od departmana naći će se i mama i ćerka. Klinka je imala mali breakdown baš te večeri, koja nije izgledala puno drugačija od drugih večeri, i ja nisam bila spremna - zašto ona ne ide u shopping bar jednom nedeljno, zar ja ne razumem koliko je to teško kad sva druga deca idu?

Objasnila sam da sve i da zarađujem pet puta više, mi ne bi išle jednom nedeljno u shopping, niti bi ona išla bez mene sa drugaricama pošto ja ne volim. To nije bila dobra strategija.

Objasnila sam i da je to pogrešno, jer orobi decu pre nego što išta znaju i ukrade im želje i snove, što je fundamentalno bogatstvo jednog ljudskog duha. Nije me čula.

Pokazala sam na odeću u prepunim fiokama, i onu po podu, i da niko u našem domaćinstvu ne zna tačno šta tu sve živi, od toliko stvari. To uopšte nije dobro prošlo.

Objasnila sam da se osećaj za vrednosti, kao i onaj za meru, razvija i vrlo je ranjiv, a ovakvo ponašanje ga ubija dok je još zelen, tek tanka grančica u začetku. Gledala me je ćutke iz dubine tužnih očiju.

Nisam objasnila ključali bes na žene koje umesto mene podižu moje dete a da ih ja nisam pozvala. Nisam objasnila ni da mi je jasan jedan od razloga iza tog ponašanja, za koji ih ne krivim ali ga svejedno ne prihvatam - budući opstanak njihovih kćeri u budućem svetu isključivo bogatih i siromašnih umnogome zavisi od toga kako će se udati i razvijanje osećaja privilegije u ženama dolazi od učenja i usavršavanja navika koje uz privilegovanu klasu idu, uključujući veštine shopping-a probranih artikala i probranih brendova u probranim lokacijama.

Pričala sam dugo, ali sam već negde na pola odustala i posmatrala iznad naših glava sudare malih maglina, koje su pretpostavljam bile moje reči, zarobljene u ovoj sobi, u ovom razgovoru, kao i nas dve u svojim nastojanjima da budemo nešto što nam je izmicalo.

„Ja nemam para za takve rizične izlete u masovno ludilo, ljubavi. Takvo ponašanje je pogrešno i vodi ka lošim stvarima," završila sam pogurena i poražena. „Kasno je, spremi se za spavanje."

Vrlo brzo nakon nje, odvukla sam se i sama u krevet. Napušta me sve, razmišljala sam zagledana u plafon, napušta me razum, napušta me snaga, napušta me i srce.

Probudila sam se u 4. Ležala otvorenih očiju.
„I hate you," rekla sam noći iznad mene.
„I hate you," rekla sam jastuku.
„I hate you," rekla sam celom svetu.
Do 7 imala sam plan.

Priča za dobro jutro

Probudila sam je. Ušuškana leži, sanjiva, pitomo se smeši i kaže: „Dobro jutro, mama."
Smestila sam se na ivicu kreveta, napravila mi je mesta.
„Da li sam ti nekad pričala o Gloriji?"
Odmahuje glavom, pitomost njene naravi i okrugli obrazi njenih godina topli naspram sivog jutra.
„Znaš kako neka deca imaju invisible friends?"
Klima potvrdno.
„Nije to." Između rečenica dozvoljavam samo jedan otkucaj ritma.
„Jel' znaš šta je alter-ego?"
Opet odmahuje glavom, ćutljiva, radoznalost se tek budi.
„To su neke komplikacije na već komplikovanu temu, ali 'alter' znači druga a 'ego' znači ja, pa kad ih složiš dobiješ 'druga ja'."
Sluša, glava i dalje udobno pritiska jastuk.
„Jednom davno, kad sam bila student, videla sam u jednom butiku - mislim da je bio u Đure Jakšića, znaš tamo, kod Knez Mihajlove? (klima potvrdno, smeši se) - jednu lepu haljinu. Apsolutno najlepšu koju sam ikada videla. Dolazila sam redovno pred taj izlog da joj se divim. Nisam nikada ušla da je probam. Cena je bila izložena uz haljinu; sve i da sam radila, ne verujem da bih imala dovoljno para da je kupim. Ali dolazila sam redovno. I brinula da ako je neko kupi ona će otići iz tog izloga i... - a haljina mi se činila sve lepšom."
Gleda me sažaljivo, razume.
„Stajala sam opet na istom mestu jednog predvečerja, kad je odnekud naišla Glorija. Stala je pored mene i obe smo gledale u haljinu. Prošlo je neko vreme pre nego što se oglasila.
„Nećeš, nadam se, da izvučeš iz džepa kutiju šibica pa da te ujutro nađu zatrpanu ispod starih novina."
Rekla je to običnim glasom, tj. običnim za jednu Gloriju. Ja sam pogledala ka nebu - to i danas radim, uočila si - pa u vrhove svojih cipela, zatim u nju. „Glorija,..." krenula sam, u pokušaju da objasnim, nađem opravdanje, izvučem neki dostojanstveni deal.
„Znam, znam," rekla je, obgrlila me i odvukla odatle."

Uzdahnula sam na tom mestu, da uhvatim dah. Još uvek sam bila na početku a treba se spremiti za posao i školu. Ona sluša, zainteresovana, širok osmeh na licu.
„Danas ne mogu da se setim uopšte kako je ta haljina izgledala. Ali pamtim sebe pred izlogom, i da je Glorija došla."
 Smeši se, tople oči sijaju, dobro je raspoložena.
„Znaš kako u poslednje vreme nemam smisla za humor, niti se puno smejem?"
Uozbiljila se, potvrđuje glavom.
„Ovo nam je prvi put da smo mama, znaš, i njoj i meni, i nije lako. Uopšte nije lako. Ja brinem o pogrešnim koracima, ona brine zašto ne preskočimo sve..." odmahujem glavom, ona pažljivo sluša.
„Ali sve je počelo davno pre toga, samo ja nisam razumela dok nisam došla ovde. Znaš da sam ja rođena u jednoj zemlji koje više nema?" Klima potvrdno. „E pa u toj zemlji gde sam se rodila, bilo je tada srećno vreme da se rodiš. Ne znam kako je bilo roditeljima, jer roditeljima nigde i nikad nije lako, ali bilo je dobro biti dete u zemlji koje više nema. I tamo, kao i svuda, bilo je lepih priča, bilo je tužnih priča. Ja sama imala sam i lepih i tužnih priča, međutim imala sam i nešto drugo, nešto neprocenjivo."
Gleda me zbunjeno.
„Nije bilo ni samo do zemlje, već do moje mame. Ali mislim da su to zajedno uradile. A ona mi je kasnije ostavila Gloriju.." Zaćutala sam, malo izgubila zalet, prevelika je tema, iako dete sluša.
„Vidiš, ne postoji ništa gore u ljudskoj prirodi od zavisti. Iza svakog zla - a puno je zala na svetu - ako zagrebeš dovoljno duboko, naći ćeš uvek isti izvor: zavist. I ljubomora i zavist su emocije koje svako ima, kao što ima i ljubav, strah, radost, ali ni od jedne druge nije stvorena civilizacija, a od zavisti jeste. Od svega na raspolaganju, od svega što čini ljude, sledili su najgoru."
Ništa ne razume.
„Sećaš se parkirališta za jahte koje smo letos videle?"
Smeši se opet.
„Ona najmanja je verovatno koštala pet miliona. Bar još toliko da se održava. Dobar broj ljudi se na različite načine ispatio da bi vlasnik stekao tu svoju jahtu od pet miliona, i ljuljao se na toplim talasima mora skupa sa njom. Ali odmah kraj njega parkirana je jahta koja košta pedeset miliona. Jahta od pet kraj jahte od pedeset izgleda kao orahova ljuska, ponosni vlasnik skvrčen u ne više od četvrt oraha. A i od one veće postoji veća. "
Smešno joj je, seća se razgovora.
„Na dalekom Balkanu, gde sam ja odrasla kao u pećini nekoj toploj, sa bubama, crvima, strašnim zverima i svime što vreba na decu, niko me nikada nije mučio pitanjima ni netraženim odgovorima koliko košta njihova kuća, koliko imaju automobila i koje su vrste - svi idu na četiri točka i imaju motor - u kojim radnjama kupuju odeću, koliko često idu u shopping (jer bi svi pomislili da im nešto fali), koga poznaju, i tako 24/7. Nisam bila gladna, kad sam malo poodrasla otišla sam na nudističku plažu, i to mi je bilo dosta, a ponekad sam volela da idem bosa, volim i sada. Ako je neko imao lepu majicu, nisam bila tužna zašto je ja nemam. Ne mogu da se setim danas ni majice ni ko je uopšte nosio, a ni sopstvenih majica se ne sećam. Jedna stvar koju pamtim, pričala sam ti, su one crvene cipelice koje sam jako volela i iznosila ih dok se nisu raspale. Tome služe stvari."
Gleda me i odobrava.
„Ja sada znam da sam bila jako srećna. Volela bih da mogu da ti dam nešto od toga, na primer sagradim visoki zid i zaštitim te iza njega. Ali ovo je tvoja zemlja, i tvoj život. Ta deca kojima mame kupuju stvari neprekidno, ko zna kakvi su njihovi životi, i životi njihovih mama, koji strahovi i brige ih bude noću, ko ih voli i čemu se nadaju, šta pamte iz detinjstva, jer - takvi su svačiji životi. Ne od krpa, već od stvarnih emocija i iskustava. Budi zahvalna za dobra prijateljstva, i ne zavidi lošim primerima. Ni dobrim primerima. Iza svakog lica su dugački misteriozni putevi kojima samo oni putuju. Glorija i ja dajemo sve od sebe, ali moraćeš i sama. Otrov zavisti kad se useli u ljude pojede ih iznutra, i nikad se više ne oporave. Nema leka. Zbog zavisti ljudi mrze jedni druge - muškarci muškarce, žene druge žene, muškarci žene... - i svi živimo u mržnji. Sve pohlepe, diskriminacije, rasizmi, fašizmi, nacionalizmi različitih boja, mizoginija, politički i ekonomski sistemi uredno usistematizovani u svojim šarenim kostimima predvode paradu - sav taj otrovni korov nikao na zavisti će ubiti ono najlepše što svako od svih ovih milijardi ljudi na svetu nosi u sebi. I tome nije lako odupreti se. Stoga, kad osetiš ljubomoru ili zavist, zastani, okreni se, pođi u novom pravcu, pronađi tiho mesto i popričaj sa sobom, sa Glorijom ili sa mnom. Okupaj se u nekoj providnoj vodi, zastani usput i divi se nekoj lepoti. Ovo je tvoj život, baby, ne daj nikome da ga prlja, skrnavi i gazi. Čuvaj se."

Tu sam je poljubila uz 'Ustajanje!' ustala i sama i otrčala u dnevnu sobu jer nije bilo vremena za gubljenje, ionako smo zakasnile i u školu i na posao, ali ovo je bio moj trenutak da dobijem jednu bitku i preterivanje je bilo najmanje što se moglo učiniti u tako vanrednim uslovima. Pustila sam Van Morrisona, zastala na trenutak - gde mi je Patti Smith - pa kad se nisam setila otišla na youtube, i sve sam odvrnula na najglasnije. Kad se klinka pojavila u dnevnoj sobi Glorija i ja smo skakale i smejale se, i jutro više nije bilo sivo, a vrlo verovatno više i nije bilo jutro.

„Oh, mama," rekla je, i zagrlila me.



Komentari (93)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dj dj 15:13 09.10.2010

ovo je bila..

moja prica za dobro jutro...

hvala, smatraj se zagrljenom jos jednom :)
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:26 09.10.2010

Re: ovo je bila..

Hvala i tebi
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 15:25 09.10.2010

:)

jako fina priča, ivana, hvala ti:)
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:28 09.10.2010

Re: :)

Hvala, Vesna.

Cekaj, cekaj, ne mogu samo da kazem hvala vise puta za redom: hvala sto ste citale/i, i sto komentarisete, i kad se meni zahvalite...malo me zbunite :)

Zelim vam lep dan. Ovde je Miholjsko leto.
mirelarado mirelarado 15:31 09.10.2010

***

Дивна прича, Ивана.

kad osetiš ljubomoru ili zavist, zastani, okreni se, pođi u novom pravcu, pronađi tiho mesto i popričaj sa sobom, sa Glorijom ili sa mnom. Okupaj se u nekoj providnoj vodi, zastani usput i divi se nekoj lepoti. Ovo je tvoj život, baby, ne daj nikome da ga prlja, skrnavi i gazi. Čuvaj se.



Ivana Knežević Ivana Knežević 16:02 09.10.2010

Re: ***

Hvala, mirela.
mirelarado mirelarado 16:36 09.10.2010

Re: ***

Zelim vam lep dan. Ovde je Miholjsko leto.





Ivana Knežević Ivana Knežević 17:52 09.10.2010

Re: ***

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 15:36 09.10.2010

moja devojcica

Ovo sam napisala 93. godine za rubriku Vreme uživanja u Vremenu, a ne bih da zaboravim(o) ni te male stvari, užasne, tipa - pa šta ćemo da jedemo, majkoviću...

U fazon sa zalihama utrčala sam glatko, poslušno, nevešto i neuvežbano. Oči mi je otvorila jedna obična šetnja sa detetom. Shvatila sam da neću sama sebi da priznam da me ustvari užasno brine šta ćemo jesti i da li je u datim okolnostima uopšte moguće dospeti do klope, kada su uobičajeni urbani načini - udješ, kupiš, spremaš - ukinuti, a alternativa, u vidu rodbine na selu ne postoji.

Kod crkve Sv. Marka ćerkica je htela da joj kupim hamburger. Moj odgovor "nemam, dušo, pare" nije je omeo da mi sto metara dalje, kod Madere, traži sladoled. Prazan novčanik nije je obeshrabrio. Kod Pravnog je pitala da li imam bar za kokice. "Nemam" - rekoh ne krijući žaljenje. "A jel to znači da smo mi sada sirotinja?" - upita me dete, sasvim na mestu. Iz cuga sam se uvalila u zamršeno objašnjavanje na temu keša (kojeg nemam) i čekova (koje imam). "Znači, banka je sirotinja" - hladnokrvno zaključi mala: "Idemo u samoposlugu".

U samoposluzi na ćošku kupile smo dve kante sladoleda i tri kilograma kukuruza kokičara (ničeg drugog nije ni bilo). Kao, kad već pišem ček, a u stvari da ukokam osećaj bede. Srećom, blizu stanujemo. Na putu do kuće, noseći kao majmun, spoznadoh da je glupo ići okolo bez cegera/kese/torbe/kolica.

Medjutim, nit je djavo dobar, nit mu majka lepa. Sladoled je, uz malu pomoć prijatelja "otišao" za jedan dan. (Otkud ti lova, pitali su me oni bez dlake na jeziku.) Zato me je kukuruz kokičar, koji još uvek traje (uglavnom zato što sam tanka sa zejtinom) - prosvetlio. Status "zalihe" može da dobije samo ono što ne slistiš odmah, već ko stipsa čuvaš za slučaj krajnje nužde, za nedajbože; zaboraviš da imaš.

Kažu da se to uči. Bojim se da sam još glupa.Čemu kriti, kada sam prošle godine ko pijani hrčak dovukla pun ruksak šunke u limenkama, već sutradan je strateški koncept rezerve načet, u bukvalnom smislu. Počelo je sa "daj da probamo, da vidimo dal valja". Završilo se sa radosnim osećajem da do daljnjeg ne moram da mozgam oko doručka. Dva rodjendana, jedan za drugim, dokusurila su stvar.

Isto mi se dešava i sa cigaretama. U trafici ih kupujem na boksove (kad daju), ne toliko da preduhitrim poskupljenje, koliko zbog zavisničke paranoje da "neću imati, pa šta ću" kad zvekne nestašica. I naravno, dok ih ne popušim, i ne setim se da bi trebalo da ih uredno dalje kupujem (dok ima), a kad nema - triput odmerim, pa otvorim tajni štek. Ne pre! Ovako, moje "zalihe" traju taman onoliko koliko i u radnji. Puknemo, otprilike, u isto vreme.

U mojoj kući nema mesta za magacin. Ostavu nemam, podrum je pun vode, a nije ni bezbedan. Prošle nedelje ukrali su mi iz njega bicikl. Poni iz osamdesete. Znam, nije neki, al mi je ipak žao. Moja deca su pametnija. Kažu, ko je video da se bicikl drži u smrdljivom podrumu? Svaki dan tegle svoje bajkove na treći sprat i parkiraju ih u dečjoj sobi.

Frižider mi je osrednji. Gde da denem zalihe? Na sred sobe? Ono, kažu biće bedno grejanje, pa se neće ukvariti. Ali, ipak? Kako da živim u ambaru? Nisam navikla i nisam miš. I, gde da držim knjige? Navikla sam da ih redjam i ostavljam svuda. Ako ne čitam, ne mogu da mislim. Ako ne mislim, ne mogu da pišem. Ako ne pišem, nije mi ni do čega. Sva sam nikakva. Kad sam nikakva, mrzi me da se bavim i lepšim stvarima, a kamoli zalihama. A bavljenje robnim rezervama bogami traži dobre vijuge, čvrste živce, brze odluke (što god ne kupiš čim vidiš, zajebo si se), strategiju, planiranje, metodologiju (može i "šac", kondiciju i naravno - lovu. Ako je do juče važilo "kupi jeftino - pojedi kad je skupo", danas bogami vredi "kupi kad ima - jedi kad nema".

Brašno, ulje, šećer i so. To je hit. Novokomponovani. Po sistemu kako ubiti sebe uz pomoć klope. Što samo znači da oni koji su nas uvalili u brašno, jesu dobro namazani, čim su nam tako dosolili. Ne vidim zašto "strateške" namirnice ne mogu biti pasulj i sušeno voće, kukuruz, turšija i suvo meso. Sasvim je "naški", zdravo je i može dugo da izdrži. Uostalom, to su nam jeli i pradedovi, pa je i etnički okey, kako god obrneš. Vrlo tradicionalno i ukusno. Pravo uživanje.

Belo brašno i ulje i onako su izmislili blentavi zapadnjaci. Džaba im bilo što su posle potrošili tone hartije naklapajući o kulturi ishrane, zdravoj klopi, kad su postali debeli i nikakvi. Pa moraju samo da se vozikaju, umesto da arče noge ko mi. Stoga me živo zanima ko to hoće da mi ovde jedemo samo krofne, rezance, šufnudle i ostala jela od testa, kad belo brašno - koje u vreći preko ramena vuče danas svaki pošteni pripadnik sindikata - ruku na srce, nije košer. Nebeski narodi nisu to zaslušili, a vala, gledano istorijski, ni jeli. Ako se vraćamo korenima i tlu, onda nek i klopa bude ortodoksna: vreća pasulja, kanta masti, suve šljive i kruške, venac luka i paprike, džak kukuruza i krompira. Pa da vidiš zdrav narod. Da poleti!

Jedino, nisam sigurna da li su kukuruz i krompir etnički podobni, obzirom da ih je dovukao Kolumbo iz Amerike? Mislim, šta ima veze što je bilo davno, tudjin ostaje tudjin, dodjoš ostaje dodjoš, makar bio i krompir. Da ne ulazim sada u to što nam je toliko dugo strana kultura okupirala domaće njive. Situacija se i onako izmenila. Ne pratim baš poljoprivredu, ali pratim cene na pijaci. Kad vidim krompir na tezgi, drmne me zlatna groznica. Toliko je skup. Ako. Pa nismo mi ni Amerikanci ni Indijanci da ga jedemo. Valja jednom za svagda rašćistiti sa tim nečistim navikama. Tudje nećemo, svoje nemamo. Pa šta?

Zato neću više da pravim nikakve zalihe klope. Makar crkla. Ko zna na kom jeziku su kvocale one dve smrznute kokoške, koliko mi dodeliše da kupim u kasapnici pre neko jutro, dok sam čekala u redu ko nekad za FEST. Ne mogu i onako sebi da oprostim sve one danske paštete, holandske sireve, američke pite i nemačke kobasice koje sam, grešna, jela kojekuda. Nikad više. Bilo ne povratilo se. Ionako sam jedino sigurna u pedigre mog psa (nemački ovčar od dobrih roditelja); imam crno na belo da je čista rasa. Ono, tolerantan je ko mešanac, dobar ko svako kuče. Ali, šara je šara. Sad i ja mogu da kažem da imam čistu rasu. U zalihi, da ne kažem rezervi.

Vidi vuka, reče mi juče neki komšija, dok sam šetala porodično ljubimče. Da je bar jagnje, al bi bilo mesa! - kao, našali se čovek, dok su mu oči caklile sasvim ozbiljno.
kick68 kick68 15:44 09.10.2010

Re: moja devojcica


Vidi vuka, reče mi juče neki komšija, dok sam šetala porodično ljubimče. Da je bar jagnje, al bi bilo mesa! - kao, našali se čovek, dok su mu oči caklile sasvim ozbiljno.
Glad je glad. Gladan hleb ne bira.

da li je u datim okolnostima uopšte moguće dospeti do klope, kada su uobičajeni urbani načini - udješ, kupiš, spremaš - ukinuti, a alternativa, u vidu rodbine na selu ne postoji.


...ne povratilo se...
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:01 09.10.2010

Re: moja devojcica

Vesna Knežević Ćosić
"Nemam"...


Ponizenja koja su nas obarala nisu nista u poredjenju sa onim sto preuzme kad postanemo roditelji. U ovom svetu, medju svim drzavama koliko ih ima i kojima broj neprekidno raste, medju prosvecenostima koje poziraju u svim prilikama... nista pred ovakvim man-made katastrofama gladi, ponizenja, straha i gubljenja oslonca. Ni kod stajanja vise ne treba poverovati da to mozemo bez problema.

Hvala sto si ovo postirala.
muaddib92 muaddib92 20:45 10.10.2010

Re: moja devojcica

“Тата, да ли смо сада богати ?“ – упитала ме је ћеркица једне вечери ’93-ће, када сам по повратку са посла на комоду одложио свежањ нових банкнота дебео бар три прста.
Желудац ми је моментално одскочио у грло и нисам ништа одговорио, нити бих умео да јој објасним како сам за ту своју полумесечну плату управо пропустио да купим уобичајених 10 јаја и 200 гр кафе, те да сутра те паре неће вредети ни кутију шибица – уобичајена слика свакога јутра биле су хрпе побацаног новца око аутобуске станице.
Рекох, нисам имао ни речи објашњења. Али схватили су сво троје мојих клинаца и без мене, хвала им на томе. Мада је најгоре када родитељ остане без текста (и без Глорије

Ivana Knežević Ivana Knežević 23:58 10.10.2010

Re: moja devojcica

Ne znam sta da kazem, mauddibe, gladovanje i takvi ekonomski krahovi... neoprostive su takve stvari. Ostavljaju duboke tragove.

Danas smo isle u kupovinu, njoj su trebale neke stvari za jesen, meni par pantalona, i nasle smo sve sto smo trazile, sto je bio fin uspeh.
Zanimljivo je bilo kako je klinka u jednoj radnji, gde smo gledale neke majice, zakljucila da joj nisu stvarno potrebne. Nisu bile lose ali joj se nisu ni narocito svidjale, i nije ni bila sigurna kako bi ih upotrebila a danas smo vec potrosile puno para. Ona ne zna kakvu dramu pravim po Internetu i protresam iz mirnog sna postene roditelje

Ali smo kasnije opet pricale o primerima ponasanja koje sam navela, i tako, svaki dan je nova borba.
Umorna sam od zvuka sopstvenog glasa.
bocvena bocvena 15:40 09.10.2010

Prvo mi se srce

steglo u pesnicu, pa mi se plakalo, pa si me ozarila.
Zato što tako dobro barataš rečima, a i zato što prepoznajem situaciju...i lekciju.
Prvu iz sopstvenog detinjstva i drugu iz novije roditeljske istorije.
Mislim da znam šta bih volela da naučim svoju decu, ali svakodnevno mi se otimaju i nepogrešivo šibaju nekim svojim putem. Oni uče dokle, a ja koliko to dokle može da se razvuče:)

Srećno nam svima bilo.
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:04 09.10.2010

Re: Prvo mi se srce

Vracam se malo kasnije.
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:52 09.10.2010

Re: Prvo mi se srce

bocvena
Srećno nam svima bilo.


Izgleda da je bas to.

Ni ja nemam problema oko osnovnih stvari kojima treba uciti decu, ali uticaji, uticaji svega oko njih...
Nije gubljenje kontrole (ili nemanje iste) ono sto me kinji, ili ne toliko, vec da je moj uticaj od svih najminorniji, a meni je od svih najvaznije da joj bude dobro. Da ce ona porasti jednog dana pa shvatiti sta sam ja to pricala zaista nije neka uteha. Do tada moze da bude prekasno.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 17:01 09.10.2010

Re: Prvo mi se srce

Zato što tako dobro barataš rečima

ne, ne!
ne može tako.

(jednostavno)

mora da se pronadje neka ozračena reč za wizarda,
a da nije ni veštica,
ni sve poznate reči za magiju vradžbina od kojih neko ume,

ali baš ume

da isprosipa misli tako:

da ti se lepe za nepca,
mame te,
podilaze.
njene reči, kao da su tvoje, a opet.... pitaš se koja sila ih sastavi takve, šljampave i divne, ledene i blage. taman se namučiš da skreneš na jednu stranu, a ona te (bez truna trunčinog sažaljenja,
baci osmehom, negde, gde je već, ko zna kad namislila.

i onda se osvrćeš,
tražiš dokaze da si tu pred sobom,
al džaba.

ukrala te je

već.
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:29 09.10.2010

Re: Prvo mi se srce

Ti si, snezana, puna poezije. I ovo bas dira.
outcast outcast 15:47 09.10.2010

Just my two cents :)

Reci cu da je prica veoma lepa. Tera na razmisljanje...

Ono sto je mene "dirnulo" je ta potreba majke da zastiti svoje dete od nepozeljnih uticaja, koje ona smatra da su razarajuci za detetovu dusu. Ja licno sam "in total agreement". Ja prezirem kupovinu kao terapiju, skoro pa bih mogla da kazem da mrzim "shopping mall" kulturu, i ne pamitim kada sam sa detetom isla u terapiju kupovinom. Mozda kada je bio mnogo mladji, mozda smo koji put kupili neku igricu da se malo utesimo kada nesto nije dobro islo...

E sada, zensko dete, to je sasvim druga prica. Pretpostavljam da je devojcica negde u petom, sestom razredu. U to vreme devojcicama je jako vazno da budu prihvacene u grupi. Znaci, njene drugarice se hvale da su kupile to i to u toj i toj radnji, i zna se koje su radnje in. Pogotovo ako je neka od tih devojcica mala smizla koja zna kako da se nametne i da bude vodja. Mozda bi trebalo da pitas cerkicu da li je neko zafrkavao zbog toga sto ona ne ide tako cesto u shopping? Meni to pre lici na neku vrstu bullying-a, nego da naprosto dete odjednom ima potrebu za kupovinom, koja i nije zivotni stil koji ti negujes.

Just my two cents
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:03 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

Ovo zahteva duzu pricu, outcast, a stvari su vrlo, vrlo komplikovane.

Moja klinka je u prvom razredu srednje skole, sto bi u Evropi bio osmi razred. Ovo nisu nove stvari, ali postaju sve intenzivnije.
Devojcice o kojima govori su njene drugarice od prvog razreda, i nema bullying-a, bar ne u standardnom smislu, ali rastu, menjaju se, u odnosu na same sebe, medju sobom, u odnosu na sve...
Oko njih su i druga deca, medju kojima su neke devojcice vrlo vokalne oko svega sto imaju, i gde ih to smesta u rangiranju po drustvenoj lestvici njihovog mikro sveta. jedna od ovih devojcica je par godina isla u drugu skolu, u kojoj se druzila sa devojcicom kojoj je usvojeni zivotni kredo - prenesen od strane njene majke i sire familije, ocito - bio da ona nikada nije obukla dvaput istu stvar. Ovoj maloj, koja je odrasla na tome da u skoli zaboravi cipele pa joj mama istog popodneva kupi nove, je tako nesto verovatno jos vise imponiralo. Zasto da ne, kad se moze, je attitude koji ovde dopire i dalje i dublje nego sto bi se ikada pomislilo. Tragicne su posledice takvog ponasanja - i nikom nista.

Moja prica u odnosu na te sarene laze nema neke narocite sanse.
I to ne znaci da je moja klinka nerazumna. Naprotiv, ona je stvarno dobro dete i jako fino uocava stvari. Prosto su pritisci takve vrste jako veliki, i kad se sa njima raste verovatno za najveci broj njih i preveliki.
mirelarado mirelarado 17:08 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

jedna od ovih devojcica je par godina isla u drugu skolu, u kojoj se druzila sa devojcicom kojoj je usvojeni zivotni kredo - prenesen od strane njene majke i sire familije, ocito - bio da ona nikada nije obukla dvaput istu stvar.


За родитеље попут ове мајке Душко Радовић има дивну поруку:

Не васпитавајте децу ако не умете. Боље је бити неваспитан него лоше васпитан.
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:34 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

mirelarado
За родитеље попут ове мајке Душко Радовић има дивну поруку:Не васпитавајте децу ако не умете. Боље је бити неваспитан него лоше васпитан.


Jos uvek pamtim kad mi je klinka ispricala tu epizodu i njenu zbunjenost, shok nad tako necim neprirodnim. (moj shok ne vredi opisivati)
'Pa ja volim moje stvari,' rekla je. Kakav je to jadan zivot kad neko ne stigne ni da se navikne na neku stvar, ni na zivot, nista, a u ime hvalisanja i razmetanja pred drugima.

Sokantno je kad vidis jedan takav primer, pa odjednom vidis tri, okrenes se - kad eno ih deset... ne moze ni shok da traje koliko mogu losi primeri da se umnozavaju.
outcast outcast 18:25 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

Ivana Knežević
i nema bullying-a, bar ne u standardnom smislu, ali rastu, menjaju se, u odnosu na same sebe, medju sobom, u odnosu na sve....


Uz opasnost da temu skrenem na bullying, moram da primetim da bullying ima puno lica i da se sprovodi na puno nacina. Na primer, u slucaju da tvoja devojcica o tome prica cisto onako da kaze sta misli o svemu tome, i ako je to ne cini da se oseca manje vrednom u drustvu tih malih damica koje nikada ne oblace istu stvar dva puta, onda je sve ok i lepo je da moze da se izrazi.

Sa druge strane, ako nju muci to sto je njen sistem vrednosti drugaciji, ali ona bi ipak da bude prihvacena, a to drustvanjce sa svojim, hajde da ih nazovem, "high class" pravilima je cini da se lose oseca, onda je to druga stvar.

Ne znam koja je situacija u pitanju. Taj uzrast oko 13-14-15-16 godina je veoma zahtevan. Desavaju se mnoge promene, a ono sto je njima najvaznije je da budu prihvaceni u grupi. Na kraju bude ono: svaka ptica svome jatu leti, i savlada se ta zivotna lekcija da ne moraju svi da nas vole niti da mi moramo da volimo sve. Prosto nadjes svoje neko mesto, ali u tom trazenju, treba imati podrsku kao sto je tvoja.

Veoma je vazno da tvoje dete razume i postuje tvoj sistem vrednosti, jer tebe voli i postuje, onda kada postoji ta vrsta harmonije, onda je sve lakse, pa i izaci na kraj sa bullies
kick68 kick68 18:37 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

Oko njih su i druga deca, medju kojima su neke devojcice vrlo vokalne oko svega sto imaju, i gde ih to smesta u rangiranju po drustvenoj lestvici njihovog mikro sveta. jedna od ovih devojcica je par godina isla u drugu skolu, u kojoj se druzila sa devojcicom kojoj je usvojeni zivotni kredo - prenesen od strane njene majke i sire familije, ocito - bio da ona nikada nije obukla dvaput istu stvar.


...shallow and loving it...
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:25 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

outcast
..bullying ima puno lica i da se sprovodi na puno nacina.


Potpuno se slazem, u stvari slazem se sa svime. Nametanje sistema vrednosti je jedan od najcescih bullying-a. Kulture i zivoti koje zivimo u njima su vrlo komplikovani jer je uticaja bezbroj iako su sve ljudske sudbine na kraju slicne.

Sve se to regulise onim nepisanim 'sta je prihvatljivo'.
Isticanje materijalnih dobara i rasipnistva je ne samo prihvatljivo vec je i merilo kvaliteta ljudi. Iza svega toga stoji - ja sam bolji od tebe.
Vrlo je krasno isticati da u drustvu svi imaju podjednaku sansu ako nisi odgovoran za tu laz. Pa ako se sansa zaista i ukaze, na kraju ispadne da je njena vrednost u tome gde ce te smestiti. Niko nece da bude na dnu ali ono bezuslovno postoji kod vertikalne mobilnosti.

Tako da i kod ovih stvari, nije da ne samo moje dete vec i druga deca ne znaju o vrednostima u humanistickom smislu, nema ni shikaniranja medju njima, sigurno ne da sam ja svesna a klinka je vrlo otvorena sa mnom, ali drustvo prihvata, ceni i uzdize bullying ili bar bully-je koji su se popeli do vrha, pa to nije neka narocito komplikovana matematika za ukapirati i kad si mali.

Kad bi ovakvi primeri ponasanja izazvali nista drugo do podsmeh i ignorisanje, brzo bi prestali. Ali nece prestati.

Da ce oni sve to nekako prevazici - nadam se. Mnogi nece, ali oni koji uspeju - bravo. Jer zaista nije lako.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:33 09.10.2010

Re: Just my two cents :)

kick68
...shallow and loving it...


Moglo bi se i tako opisati.
ljuboten ljuboten 13:01 10.10.2010

Re: Just my two cents :)

Moja prica u odnosu na te sarene laze nema neke narocite sanse.
I to ne znaci da je moja klinka nerazumna. Naprotiv, ona je stvarno dobro dete i jako fino uocava stvari. Prosto su pritisci takve vrste jako veliki, i kad se sa njima raste verovatno za najveci broj njih i preveliki.


Možda će i dospeti do najvećeg cilja, flizofskog:dok prolazi pored izloga da se divi sebi koliko ima stvari koje joj nisu potrebne, niti joj nešto znače.
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:32 10.10.2010

Re: Just my two cents :)

ljuboten
Možda će i dospeti do najvećeg cilja, flizofskog:dok prolazi pored izloga da se divi sebi koliko ima stvari koje joj nisu potrebne, niti joj nešto znače.


Ima celi zivot pred sobom da nalazi i menja filozofije, ljubotene, to je njena prica. Dobar deo ce doci samo iskustvom. U stvari, sve ce doci iskustvom i reakcijama, refleksijama na isto.
Ja se borim za dobar pocetak i da se otisne na krilima koja ce je odrzati i kroz dobro i kroz lose.
kick68 kick68 16:32 09.10.2010

budući opstanak njihovih kćeri

Nisam objasnila ni da mi je jasan jedan od razloga iza tog ponašanja, za koji ih ne krivim ali ga svejedno ne prihvatam - budući opstanak njihovih kćeri u budućem svetu isključivo bogatih i siromašnih umnogome zavisi od toga kako će se udati i razvijanje osećaja privilegije u ženama dolazi od učenja i usavršavanja navika koje uz privilegovanu klasu idu, uključujući veštine shopping-a probranih artikala i probranih brendova u probranim lokacijama.

Za buduci opstanak njihovih kceri neretko je vazno da znaju koji artikal i brend prikriva koji nedostatak: nedostatak pameti, duha, ukusa, karaktera, interesovanja...kako za svaki od njih odabrati pravu kamuflazu i svoju cerku predstaviti potencijalnim mladozenjama kao ``quality person``.

To je tek vestina koja zahteva specijalnu obuku. Svesne su one svojih nedostataka... i svesne su da je mnogo vaznije i teze biti a ne imati .

One ne umeju da budu, da se izgrade, nisu sposobne za to... A vide da Vi jeste... i sigirno se vidi da je Vase dete, dete majke koja jeste... i to Vam nece oprostiti. Zato Vas uznemiravaju njihove prazne kceri... zele da Vas svedu na njihovu meru... ne dajte se...
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:15 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

kick68
Svesne su one svojih nedostataka... i svesne su da je mnogo vaznije i teze biti a ne imati...


To su dobra deca, kick, nisu ni te majke nikakvi zlotvori. Obrazovane su, pametne, i vole svoju decu... sigurno da imaju svojih mana, imam ih i ja.
I one znaju, kao i ja, da je i vaznije i teze biti od imati, ali
u ovom svetu imati je doslo namesto biti. (i ne samo ovom)
Kad imas mozes i da budes. Obrnuto ide daleko teze.
I tako dalje.
Ja nikada ne krivim zene, ne krivim ni muskarce, jer svi smo krivi i svi smo zrtve. Iako ima onih sa daleko vecom krivicom, to stoji, a ima i puno gorih zrtava od nas. Gadan, gadan krug.
mariopan mariopan 18:09 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

Letos sam na plaži jednog ostrva u Grčkoj upoznala Rozu.

Roza je iz Etiopije, ima 26 godina i ne voli svoju crnu kožu, ne želi da pocrni još više. Zato me ponekad zamoli da joj namažem leđa kremom sa najvećim zaštitnim faktorom...ali samo ako na plaži nije madam K. i mister L. od koga se ona toliko boji da ne sme da pogleda u njegovom pravcu.
Samo zakoluta bademastim očima i kaže mi tiho "kada ode mister L.... ne sada, sada gleda"
Zaprepašćena sam ali je slušam i sama gledam gde je mister L. i onda joj namažem leđa.

Roza čuva decu madam K. i mister L. - dve devojčice od 5 godina, koje je tuku, pljuju, psuju, grebu, čupaju i od kojih danima nosi masnice po telu. Madam K. se pravi da ne vidi, okrene glavu. Deo toga sam i sama videla na plaži - potpuno divlje, van kontrole, otvarale su tuđe tašne, nesesere, lomile tuđe naočare za sunce, uništavale igračke druge dece, gazile po tuđim stvarima i bežale po plaži. Za to je obavezno grđena Roza.

Tu je i restoran u kome smo svi jeli. Madam K. naruči samo za decu. Ponešto iz njihovih porcija pojede i mama, naravno samo ako njene kćeri nisu pljuvale u hranu - ako jesu, a redovno su to radile smejući se naglas - to dobije Roza. Roza nema mesto za stolom, ona stoji sa strane i čeka da deca završe obrok, onda to što ostane pojede stojeći ali tek koji zalogaj, jer deca već trče prema plaži a ona mora za njima. Nezamislivo? Meni je bilo muka sve vreme.

Jednom odemo svi na ručak u restoran, pokupili decu ali ne i Rozu, ona je ostala na plaži da čuva sve naše stvari. Pitam a ručak za Rozu? Da li ćemo da ga ponesemo? "Ah, Roza?"...odmahne rukom njena "madam" K. Roza je nebitna. Gledam kako konobari kupe poluprazne ovale i odnose nenačete bifteke i ladno spakujem jedan u torbu - za Rozu. Ne znam šta su mislili o meni, možda da smo mi u Srbiji toliko gladni pa mi treba još, ali nisam se ni pravdala. Roza je to krišom pojela, jer deca sve što vide da ona jede odmah traže i bacaju ili na drugi način uništvaju. Tako su je videli sa bombonom u ustima, naterali je da im kaže odakle joj bombona i dotrčali do mene, izvrnuli sve što sam imala u tašni i pograbili ostale bombone...nikoga ništa nisu pitale. Bombone im se nisu dopale, to nisu karamele ? Užas. Sve su ispljunule i otrčale dalje, bitno je da ih ne dobije Roza.

Nosila sam na plažu bombone iz Srbije, ponete u ludoj nadi da ću baciti duvan, tvrde, voćne, i to sam krišom doturala Rozi.
Bila je oduševljena ukusom. Kaže, to je ukus Afrike. Lice joj se ozari kada kaže "Afrika". Kada dođe kući u Afriku sve će da pojede. Ne kaže šta - sve.
Mister i madam su hotelijeri, imaju kuću sa devet soba, sve to sprema Roza. I čuva decu. dve šmizle bliznakinje.
U njihovom hotelu sa pet zvezdica proveli smo dva dana, (bili smo gosti), i gledam kako te dve iste dvojčice slatko guguču tati sedeći na njegovoj ležaljci pored bazena. Jedu malim zalogajima, pristojno, brišu usta salvetom, slatko odgovaraju na pitanja odraslih, nećkaju se koji sladoled žele - preslatka deca -sušta suprotnost onome što svakodnevno gledamo na plaži.
Znači već su sve naučile?
Šteta, strašna šteta za tu decu...ali to se popraviti više ne može, bar tako mislim. A imaju samo 5 godina.
Slikala sam se sa Rozom. Rekla sam joj da je lepa i strašno se iznenadila i obradovala tom komplimentu. Zaboravila je već da je mlada i lepa, toliko joj je život postao mračan u toj kući punoj nezamislivog bogatstva.
Za Rozu
I tebi Ivana hvala na ovoj divnoj priči iz života. Teško je biti roditelj, teško i lepo.

Ivana Knežević Ivana Knežević 18:18 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

Kakva prica, mariopan.
Tragicna, vulgarna slika realnosti, i nije retka.
Ja se osecam prilicno porazena redovno, i ne samo kao roditelj.
Ovakve price kao ova kojoj si bila svedok...
Svet za Rozu, jedan puno, puno bolji, molim. Ali ovde, i sada.
mariopan mariopan 18:26 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

Ivana Knežević
Kakva prica, mariopan.
Tragicna, vulgarna slika realnosti, i nije retka.
Ja se osecam prilicno porazena redovno, i ne samo kao roditelj.
Ovakve price kao ova kojoj si bila svedok...
Svet za Rozu, jedan puno, puno bolji, molim. Ali ovde, i sada.

Još tamo na plaži sam želela da napišem ceo blog o Rozi.
Taj svet ima svoje bolno naličje, bolno i za samu decu iako ona to još ne znaju, znaće jednog dana ali je šteta za decu već načinjena, šteta što tako rastu.
Kada dete od 5 godina zapovedničkim tonom naredi služavki da njene nove stvari koje je donela iz celodnevne kupovine sa majkom bez pogovora odnese u njenu sobu i stavi "tu i tu" ...ako ne staviš teško tebi ( šta god to značilo) ... tako završava rečenicu i majka je sa odobravanjem sluša?
Jadni oni , mada su bogati ne zna se, ali jadni su.
Više volim moje siromašno detinjstvo nego da me neko tako osakati čim se rodim.
Pozdrav i tebi
kick68 kick68 18:46 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

dve devojčice od 5 godina, koje je tuku, pljuju, psuju, grebu, čupaju i od kojih danima nosi masnice po telu. Madam K. se pravi da ne vidi, okrene glavu. Deo toga sam i sama videla na plaži - potpuno divlje, van kontrole,

i gledam kako te dve iste dvojčice slatko guguču tati sedeći na njegovoj ležaljci pored bazena. Jedu malim zalogajima, pristojno, brišu usta salvetom, slatko odgovaraju na pitanja odraslih, nećkaju se koji sladoled žele - preslatka deca -sušta suprotnost onome što svakodnevno gledamo na plaži.


...degenerate and loving it...
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:31 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

Ne znam da li je prekasno za tu decu. Nadam se da nije. Ali malo je verovatno da ce dobiti sansu da izrastu u nesto dobro ako su time okruzene i na taj nacin uchene. To je nauceno ponasanje. Ja nikada nisam sasvim kupila Gospodara Muva. Sa svim razlikama i karakterima sa kojima ulazimo u svet, kako ce se razlike i karakteri ispoljiti tokom zivota skoro uvek dolazi kroz nauceno ponasanje.

Medjutim, mucenje i ponizavanje kojima su siromasni ljudi izlozeni ostaje neiskupiva sramota ljudskih zajednica.

Jukie Jukie 20:28 09.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

mariopan
Tako su je videli sa bombonom u ustima, naterali je da im kaže odakle joj bombona i dotrčali do mene, izvrnuli sve što sam imala u tašni i pograbili ostale bombone...nikoga ništa nisu pitale.

Da su meni to uradili, Roza bi im sakupljala zubiće sa patosa
mariopan mariopan 09:09 10.10.2010

Re: budući opstanak njihovih kćeri

Jukie
mariopan
Tako su je videli sa bombonom u ustima, naterali je da im kaže odakle joj bombona i dotrčali do mene, izvrnuli sve što sam imala u tašni i pograbili ostale bombone...nikoga ništa nisu pitale.

Da su meni to uradili, Roza bi im sakupljala zubiće sa patosa

Meni je neprekidno dolazila želja da umlatim majku
Dejan Ninkovic Dejan Ninkovic 16:52 09.10.2010

THNX

bas ali bas lepo...hvala vam
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:16 09.10.2010

Re: THNX

Hvala na citanju i komentaru, Dejane.
angie01 angie01 16:53 09.10.2010

tamo provlachenje kartice

sluzi za reciklazu svih frustracija i drushtvo je tako postavljeno-potroshachki!

ja bih, iako se slazem sa pojntom priche, bila malo obazrivija u jednoj tachki, gde moje dete treba da ima mesto u toj sredini i ne bude friki jer se ne uklapa, nekim malim, povremenim ustupkom, dok ne poraste dovoljno, da njena sushtina nadvlada oklnosti.

ps-moj podstanar se zove Hancika-jer sam ja Glorija!:)))
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:23 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

angie01
ja bih, iako se slazem sa pojntom priche, bila malo obazrivija u jednoj tachki, gde moje dete treba da ima mesto u toj sredini i ne bude friki jer se ne uklapa, nekim malim, povremenim ustupkom, dok ne poraste dovoljno, da njena sushtina nadvlada oklnosti.


Slazem se sa takvim pristupom - vazno je pobediti - jedino sto moji ustupci, postupci i svi drugi pokusaji izgledaju vrlo bedni u poredjenju sa statistikom: svake nedelje u shopping, svaki drugi dan, svaki minut, svaka zelja ispunjena, svaka... previse lazi, i ja tu zaista nemam neke sanse. A kao i svaki smrtnik, mzrim da gubim na svom terenu, especially in the most important game above all games.

Pozdravi za Hanciku. Glorias rule!
jesen92 jesen92 20:33 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

a bih, iako se slazem sa pojntom priche, bila malo obazrivija u jednoj tachki, gde moje dete treba da ima mesto u toj sredini i ne bude friki jer se ne uklapa, nekim malim, povremenim ustupkom, dok ne poraste dovoljno, da njena sushtina nadvlada oklnosti.

..slozila bih se sa ovim i dodala jos nesto...To sa decom je klizav teren i tesko je naci pravu meru...svako dete je razlicito pa se ne mogu ista pravila primenjivati na svu decu...Mislim da deci treba pruziti sve sto se moze a iskustvo ( iz nekog blizeg okruzenja) mi je pokazalo da su mnoga deca kojima je uskracivano ono sto se objektivno moze kasnije pokazala odredjene frustracije ispoljene kao zavist, nesigurnost, nesposobnost da se raduju tudjem uspehu i sl...
Ivana Knežević Ivana Knežević 20:51 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

jesen92
To sa decom je klizav teren i tesko je naci pravu meru...


Jeste tako. Dosta je nejasno od cega ili koga mera polazi. Od drustva u kome porodice zive? I od drustva i od porodice? Ta dva organizma cesto nisu u harmoniji.

jesen92
deci treba pruziti sve sto se moze..


Sve sto se moze je jako, jako klizav teren. Za nekoga ce to biti letovanja i zimovanja, za nekoga tretman ljudi kao Roza. Praviti izbore u zivotu dolazi od toga da poznajes razliku, i primenjujes, pa tamo gde mozes ne cinis zlo, a i gde nije lako pokusas da ucinis dobro. To su vrlo kompleksni procesi koji se neprekidno uce, i puno zahtevaju od ljudi. Bar u uslovima nasih zivota.
Sacuvati decu i istovremeno ih podici u nezavisne i pristojne ljude je izuzetno tesko.
jesen92 jesen92 21:22 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

Za nekoga ce to biti letovanja i zimovanja, za nekoga tretman ljudi kao Roza.

...Draga Ivana , moj mozak ne radi tako da pod "pruzanje" podrazumevam davanje mogucnosti da se bilo ko maltretira....

Jeste tako. Dosta je nejasno od cega ili koga mera polazi. Od drustva u kome porodice zive? I od drustva i od porodice? Ta dva organizma cesto nisu u harmoniji.
..Naravno...Moj komentar se nije odnosio na extreme tj bogate i siromasne...vec na pripadnike takozvane srednje klase(takozvane posto je danas to rastegljiv pojam)...Na primer,u nasim uslovima, ja bih uvek pre kupila detetu zeljenu igracku nego sebi neki dronjak...
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:17 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

jesen92
..moj mozak ne radi tako da pod "pruzanje" podrazumevam davanje mogucnosti da se bilo ko maltretira....


Bez brige, jeseni, nisam tako ni razumela, ali cinjenica je da svako za svoje ponasanje i izbore nadje opravdanja. Sagledati do koje mere to ide je prilicno surovo budjenje.

Ja sam uvek pazljiva kod osudjivanja ponasanja drugih ljudi, ili je tako kod vecine ponasanja, ali se istovremeno uzasavam pred tolikim nedostatkom mere, postovanja.. I dok mogu da idem daleko u razumevanju tudjih izbora, kad sam stavljena da nemam izbora prakticno kod odgoja svog deteta, to mi jako, jako tesko pada.

Deci je potrebno puno pruzanja, i mi se svi trudimo. Ovo sto ti pominjes i nije neko odricanje
jesen92 jesen92 22:27 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

Deci je potrebno puno pruzanja, i mi se svi trudimo. Ovo sto ti pominjes i nije neko odricanje

..pa nije, mislila sam na sitnice koje zivot znace... a poznajem roditelje koji drze tirade kad treba da kupe sladoled...
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:40 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

jesen92
..mislila sam na sitnice koje zivot znace...


Zaista znace. Ja nisam jos naisla na bolje stvari od osmeha, lepe reci, zagrljaja, ili samo drzanja za ruke.

jesen92
a poznajem roditelje koji drze tirade kad treba da kupe sladoled...


Ono cega se retko ko seti, u mnogim prilikama, je da mnogi ljudi - mozda i vecina - prosto ne umeju.
jesen92 jesen92 22:54 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

Ono cega se retko ko seti, u mnogim prilikama, je da mnogi ljudi - mozda i vecina - prosto ne umeju.
..a kad ne umeju da uzivaju i da se raduju sa sopstvenom decom onda to postaje mnogo opasno za decu...
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:27 09.10.2010

Re: tamo provlachenje kartice

jesen92
..a kad ne umeju da uzivaju i da se raduju sa sopstvenom decom onda to postaje mnogo opasno za decu...


Slazem se.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:00 09.10.2010

:-)

Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.

Bob Rock

angie01 angie01 17:02 09.10.2010

Re: :-)




Bob Rock


jedini pravi guru!
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:26 09.10.2010

Re: :-)

srdjan.pajic
Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.


Pokraj takvih istina, Srdjane, moje sitne filozofije ukazuju da ne razumem osnovne stvari. Samo cinim stetu.
antioksidant antioksidant 17:28 09.10.2010

Re: :-)

jamari jamari 17:20 09.10.2010

cipele...

Moj san su bile cipele u "Rišeljeu", radnja za šivenje venčanica, u Zemunu... Bele, a kao od kristala...obožavala sam ih. Molila sam da mi kupe, da predvide koji ću ja to broj cipela nositi kada porastem i svaki put zastajala pred izlogom, a tek sam kretala u osnovnu školu. Nikada nisam sanjala da se udam, nije me uopšte zanimalo da imam svadbu (čak sam mrzela te skupove), ali cipele...

"Rišeljea" više nema, ja sam srećna u vanbračnoj vezi. Želim dobre farmerke. Njihov kvalitet i izgled neće odrediti cena, nego činjenica da sam teškim trudom skinula oko 7 kg

Divan tekst
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:41 09.10.2010

Re: cipele...

jamari
Moj san su bile cipele u "Rišeljeu", radnja za šivenje venčanica, u Zemunu... Bele, a kao od kristala...obožavala sam ih. Molila sam da mi kupe, da predvide koji ću ja to broj cipela nositi kada porastem i svaki put zastajala pred izlogom, a tek sam kretala u osnovnu školu. Nikada nisam sanjala da se udam, nije me uopšte zanimalo da imam svadbu (čak sam mrzela te skupove), ali cipele...


Volela bih da mislim da je to nesto sto zovemo dodir lepote. Ne mora uvek da bude nesto velicanstveno, cak se desi svuda, i dobro je kad je tako. Ostavi nesto lepo iza sebe. U nama.

Cestitke na rezultatu tako teskog truda

p.s. Ni ja nisam nikad sanjala da se udam. Da budem avanturista, o tome sam sanjala.
mlekac mlekac 04:07 10.10.2010

Re: cipele...

Ivana Knežević
jamari
Moj san su bile cipele u "Rišeljeu", radnja za šivenje venčanica, u Zemunu... Bele, a kao od kristala...obožavala sam ih. Molila sam da mi kupe, da predvide koji ću ja to broj cipela nositi kada porastem i svaki put zastajala pred izlogom, a tek sam kretala u osnovnu školu. Nikada nisam sanjala da se udam, nije me uopšte zanimalo da imam svadbu (čak sam mrzela te skupove), ali cipele...


Volela bih da mislim da je to nesto sto zovemo dodir lepote. Ne mora uvek da bude nesto velicanstveno, cak se desi svuda, i dobro je kad je tako. Ostavi nesto lepo iza sebe. U nama.

Cestitke na rezultatu tako teskog truda

p.s. Ni ja nisam nikad sanjala da se udam. Da budem avanturista, o tome sam sanjala.


A ja sam stajala pred jednom haljinom u Zmaj Jovinoj - a sto rece Ivana, da me ubijes, ne mogu da se setim kako je izgledala...

Samo znam da mi se mnogo dopadala. Bila je savrseno sasivena.

Mada, kad vratim film, moja generacija je jos uvek imala tu losu naviku da upotrebljava ono sokocalo zvano Singerica i dovoljno vestine da smo umele da 'skinemo' sve najnovije modele koje bi ugledale na stranicama casopisa.

Jos se secam kad se Marina Perazic prvi put pojavila u helankama na nekom fesitvalu, tamo negde 84-85. Koliko sutradan, vec su se po gradu pojavile mlade dame u helankama napravljenim od babinih zimskih carapa. Jednostavno su otfikarena stopala i carape porubljene oko gleznja...

Prave helanke su stigle iz Trsta vec sledeceg vikenda
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:26 10.10.2010

Re: cipele...

mlekac

Jos se secam kad se Marina Perazic prvi put pojavila u helankama na nekom fesitvalu, tamo negde 84-85. Koliko sutradan, vec su se po gradu pojavile mlade dame u helankama napravljenim od babinih zimskih carapa. Jednostavno su otfikarena stopala i carape porubljene oko gleznja...
Prave helanke su stigle iz Trsta vec sledeceg vikenda


Ovo stvarno lepo razbudi, mlekac
Zivela kreativna ludost.
antioksidant antioksidant 17:23 09.10.2010

ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

:)


Jesus died for somebody's sins but not mine
.................
My sins my own
They belong to me, me


Ivana Knežević Ivana Knežević 17:44 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price



Rekla bih da moramo svi da se potrudimo i sa svom decom.
Ovde jedna prica ne pomaze. Ali dobri primeri pokriju dobar deo price :)
antioksidant antioksidant 17:46 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

Rekla bih da moramo svi da se potrudimo i sa svom decom.

ma trudim(o) se ali se uvek osecam kao da mi treba pomoc
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:58 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

antioksidant
ma trudim(o) se ali se uvek osecam kao da mi treba pomoc


To je upravo to, ao. Zaista se trudimo, od sveg srca. I nije dovoljno.
ecce-florian ecce-florian 17:59 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

ali se uvek osecam kao da mi treba pomoc

kaži
antioksidant antioksidant 18:12 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

kaži

:)
hvala floriane
natasavb natasavb 22:33 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

Ivana Knežević


Rekla bih da moramo svi da se potrudimo i sa svom decom.
Ovde jedna prica ne pomaze. Ali dobri primeri pokriju dobar deo price :)


Pomaze, pomaze.
Samo kad bi se tvoja i moja klinka nekako drugacije sinhronizovale, pa da ja imam i tvoju pricu kad se zapetljam sa nekim odgovorima.

Ja tebi zauzvrat mogu da ponudim samo muziku. :)
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:43 09.10.2010

Re: ti da dodjes i mojoj deci da pricas price

natasavb

.. pa da ja imam i tvoju pricu kad se zapetljam sa nekim odgovorima.


Ja nisam uvek dobra sa pricom. Nekad sam bas tragicna. Ali i mali uspesi se racunaju, nadam se. I verujem ti

Hvala na uzvracanju.
yugaya yugaya 18:21 09.10.2010

mama da li smo mi siromasni?

Prosli smo to isto pitanje ...zezali sad vec davno veliku u skoli da je siromasna jer jedina u nizim razredima nema mobilni telefon - moji odgovori nisu tako lepi kao tvoji( ne nismo siromasni, osim kada se vratimo sa letovanja i ponekad oko prvog, samo imas roditelje koji su nazadni i smatraju da ti nije potreban)

Dobila ga je za deseti rodjendan kao kompromis sa ostatkom sveta...odnela dvaput u skolu da pokaze i posle zvrjao na stolu mesecima.

... ali... ipak mislim... da vredi sve to, da ce one da porastu bas kako valja - sasvim svoje i (fingers crossed) pomalo moje, imune na takva sranja.



Ivana Knežević Ivana Knežević 19:36 09.10.2010

Re: mama da li smo mi siromasni?

I ja koristim humor, iako mi ne uspeva uvek. I do grla sam u kompromisima.
Standardno, kao i svi roditelji.

yugaya
ali... ipak mislim... da vredi sve to, da ce one da porastu bas kako valja - sasvim svoje i (fingers crossed) pomalo moje, imune na takva sranja.


Fingers crossed za svu nasu decu.
mikele9 mikele9 21:45 09.10.2010

Sirotinjo i bogu si teška

„Mama, da li smo mi siromašne?"

Ceo život moja porodica i ja idemo ivicom siromaštva, uz povremene (najčešće iznenadne i neočekivane) blistave kratkotrajne periode, vrlo mi je bliska tema
Mada se upravo setih odgovora mog sina kad je imao tri godine, na pitanje šta bi voleo da bude kad poraste? Njegov odgovor je bio BAJA PATAK! Dete bilo vizionar ali na žalost ne ostvari mu se želja
A baš smo mogli da živimo na visokoj nozi
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:19 09.10.2010

Re: Sirotinjo i bogu si teška

mikele9
A baš smo mogli da živimo na visokoj nozi


Mozda se i to bolje razume kad se proba

Deca vrlo lepo iznenadjuju svojim odgovorima i razmisljanjima i u vrlo ranom dobu.
Черевићан Черевићан 22:26 09.10.2010

грешимли

прича ми пасира
тема ритам има
игрорек Иванин
читам лежи свима

деца мали људи
наше узданице
временом покажу
своје право лице

нервоза нам стога
уме се појавити . .
изгледа да децу
најлакше је правити
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:46 09.10.2010

Re: грешимли

Черевићан
.изгледа да децу
најлакше је правити


Pa oko toga, nadam se, niko nije bio u dilemi, dragi pesniche.
Mozda da se ukine ta i takva lakoca.
Ukidaju ovde svakakve povlastice gradjanstvu.
Kad bi se zaista potrudili, mozda bi bili bolji i kao roditelji. Ko zna.

docsumann docsumann 08:14 10.10.2010

Re: грешимли

.изгледа да децу
најлакше је правити


ja znam kako se prave djeca - u povjerenju kaže djevojčica svojoj drugarici.
ja znam kako se ne prave - odgovori drugarica.

Ivana, tvoje priče inspirišu ... hvala.



Ivana Knežević Ivana Knežević 14:38 10.10.2010

Re: грешимли

docsumann
..priče inspirišu


Svako zrno se racuna, sve ostavlja traga.
Dobro je da je tako, doc.
Milan Novković Milan Novković 01:34 10.10.2010

Model based reality

....Objasnila sam da sve i da zarađujem pet puta više, mi ne bi išle jednom nedeljno u shopping, niti bi ona išla bez mene sa drugaricama pošto ja ne volim. To nije bila dobra strategija.

Objasnila sam i da je to pogrešno, jer orobi decu pre nego što išta znaju i ukrade im želje i snove, što je fundamentalno bogatstvo jednog ljudskog duha. Nije me čula.

Pokazala sam na odeću u prepunim fiokama, i onu po podu, i da niko u našem domaćinstvu ne zna tačno šta tu sve živi, od toliko stvari. To uopšte nije dobro prošlo.

Objasnila sam da se osećaj za vrednosti, kao i onaj za meru, razvija i vrlo je ranjiv, a ovakvo ponašanje ga ubija dok je još zelen, tek tanka grančica u začetku. Gledala me je ćutke iz dubine tužnih očiju....

Ivana, ja prilažem blago disonantan i provokativan komentar. Samo, ja se prepoznajem u tvojim rečima pa koliko komentarišem tebi toliko komentarišem i samom sebi. Kao da analiziram neku moguću kombinaciju koju u svom nekom šahu ponekad i odigram, hteo to ili ne.

Kako nam deca propuzaju mi počinjemo da ih ohrabrujemo da neke odluke sami donose. Ne gurkamo ih svako malo da bi puzali trajektorijma za koje mi mislimo da su najbolje, iako im dajemo savete.

Tako deca efikasnije kreiraju delove njihove realnosti gde je teško reći koliko mi ostali možemo da im pomognemo - svoje subjektivno uvezuju u delove objektivnog koji su njima od značaja na njima individualan način.

Pa onda co-creiraju delove sa svima nama, odraslima, ali isto tako i ostalim starosnim grupama, posebno vršnjacima.

Koliko treba moderirati taj proces u svetu koji se brzo menja? Ne previše, ja mislim, tj ne agresivno.

Ovo za zavist - skoro da mi dođeš kao soul sister - ja "identičan" narativ koristim povrh pojma sebičnosti. Sebičnost, zavist, tu su, slično klupko, nije ni bitno.

To nije lako izlečiti i u životu toga najviše moramo da izlečimo sami. "Agresija" drugih nam više pomera boljku iz jedne sfere u drugu, kao da se boljka igra žmurke sa nama.

Deca će od nas da kopiraju i dosta dobrog i dosta lošeg. Ako smo "pomereni" kako treba sve je na mestu kako treba. Moja strategija: ja im dajem lovu za šoping sa drugaricama. Zatim ih jasno i eksplicitno, iako utopljeno u opštu diskusiju, hvalim kad urade ili nauče nešto dobro.

Oni to vole tako da nam i ostali saveti dobijaju na težini.

Sa lošijim potezima i strategijama oprezno, polako, uvijeno, friendly, strpljivo, bez smaranja. I onda to, uglavnom, legne gde i kako treba. Klinci su jezivo pametni, intelektualno, emotivno i socijalno, svašta ima oko njih, svi mi imamo svoje fioke organizovane na specifičan način i na kraju, kroz dobar "trening", i dobro i loše oko nas idu u, otprilike, fioke koje su im namenjene.

Naravno, ovo mi je strategija danas, a sutra ću je možda promeniti
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:30 10.10.2010

Re: Model based reality

Nisam uocila disonancu, Milane, mora da je bas blaga

I ja dajem lovu i klinka ide u shopping sa drugaricama, idemo ponekad i nas dve. Ustedi i od svog dzeparca, i bas se fino iznenadi kako se nakupi - ovde je, recimo, finansijska infantilnost kod zena zastrasujuca i ozbiljan problem, ne za one koji na njoj profitiraju, sto su skoro svi, vec za njih same, njihove porodice i svuda gde je to vazno.
Zivotne lekcije, kao i svako znanje, zahtevaju vreme da se prozive, procesuju, staloze... u hiperaktivnom rooming-u kulture i ekonomije, gde se ne zna koja se vise od njih prostituise, efekti ne mogu da prodju vise pod onim poeticnim 'comfortably numb' - ovo se zove tupost. Deca su premorena, iscrpljena porukama, nametima, potraznjom i mustranjem svih 'briznih' oko njih.

Imam ozbiljan problem kad to sto radim nije dovoljno, po merilima koja ne zasluzuju da se zovu merom ni u najsirem smislu, kad merila odredjuju drugi, i - ono najvaznije - kad se moje roditeljisanje svodi na popravljanje stete, sa vrlo limitiranim dometom. A ovo poslednje je dobar deo ako ne i najveci posao u karijeri roditelja. I didn't sign up for that. Iako mi se nista ne prasta na naivnost, kao sto se nikada i ne prasta.

Ne ustezem se da pohvalim, pa to radim i sa drugim ljudima. Sa njom delim i radost i one druge emocije, iako se ne ponosim svojim padovima. Otvorena je sa mnom, i dolazi mi i sa radostima i sa strahovima, dilemama, porazima, na meni vezba karakter, izbacuje anksioznost, krivi me da ne razumem i kaze svojim drugaricama da sam joj najbolji prijatelj... i sve to ponekad u rasponu od jednog sata. Od cega god da su me napravili, ne verujem da je iko imao ovakve katastrofe i turbulencije na umu, i ja odrzavam glavu iznad vode kako znam i umem - nekad i potonem, pa se odbijem od dna sa poslednjim mehurom vazduha.

Svi smo mi prvi put roditelji, cak i kod vise dece, a i ovaj svet je sasvim nov, ma kako truli vec vekovima.

Naterao si me na neke misli... ja sam imala samo godinu dana vise kad je moja mama umrla. Do tada sam vec imala ono najbolje sto je mogla da mi da - sada znam jer je posle vise nije bilo, znaci sve se desilo pre toga. Moj odnos sa ocem je vec bio u ozbiljnoj krizi.
Ona zivi ne samo svoj jedinstveni zivot, vec i puno drugaciji od mog, i sa drugim roditeljima. Ima dve kuce otkad je bila jako mala. Odrasta uz neuroze jednog drustva, plus one svojih roditelja. Sta ce ona od svega toga smestiti u svoje fioke, i sta vec jeste, mogu samo da nagadjam, i bolje je ostaviti to po strani.

Sa svime oko dece treba oprezno, ali dok to dobar broj roditelja primenjuje, drustvo se ne usteze.
Verujem da je jedan od najvecih poraza koji sam dozivela u zivotu bilo saznanje da decu podize drustvo tj. kultura u kojoj rastu. Oni to rade sa puno varijacija, ali svaki je brutalno bezobziran. Ja za to nisam bila spremna. Verovatno je i to jedna od onih neoprostivih naivnosti.

Ja sam svesna da u nekim stvarima nisam dobra, u nekima sam bas losa (a ima i onih verovatno kojih uopste nisam svesna) ali one u kojima jesam dobra, ako to ne uspem da joj dam, onda je sve ovo promaseno. A svet je pun ljudi koji nisu nikada odrasli, nikada nisu ni otvorili svoje pakovanje potencijala, nikada nisu prevazisli svoj mali pakao koji ih je zarobio dok su bili deca. Sa tom realnoscu koja vreba, i ucenama kojima si izlozen kao roditelj, koje u svojoj sustini vredjaju inteligenciju i jednog nosoroga... - I hate it. Plain and simple.


trener92 trener92 03:57 10.10.2010

*Umeće malih koraka

Ne molim te, Gospode, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu.
Nauči me umeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdvajanju vremena.
Obdari me osetljivošću da odredim šta je veoma, a šta manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i meru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primetim svetlost i vrhunce, da nađem vremena za lepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko.
Pomozi mi da dobro delujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći.
Obdari me treznom spoznajom da su teškoće, neuspesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i sazrevamo.
Podseti me da srce često zamućuje razum.
U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore.
Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana.
Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo.
Daj mi da budem dorastao tom najlepšem, najzahtevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čoveka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život.
Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umeću malih koraka."

Antoan de Sent-Egziperi

Iako sam želeo, da postavim jednu lepu bajku,
čitajući ovu priču, ipak mi se ovo učinilo najprikladnije ( da budem iskren, samo je izgovor, da vam ostavim dve pesme, za lepo jutro)

Ivana Knežević Ivana Knežević 16:15 10.10.2010

Re: *Umeće malih koraka

Neobicno je kako nam uvek iznova treba da cujemo ono sto znamo.
Nije ni u znanju toliko, koliko u potvrdi da su drugi prosli putevima na kojima se nauce te stvari, iste stvari. Potvrdi nas, probudi nadu, a nekim danima je to sve sto treba.

Hvala, treneru, i za reci i za muziku.
radulence radulence 04:51 10.10.2010

.


i naidje tako
nekad
ponekad
neki ovakav tekst.

koji dirne negde
na neko mesto duboko.

i neshto bih rado rekao.
napisao.
ispisao.

ali ne znam shta.
ostanem tako bez rechi.
bez misli.
bez ideje.

porazen.

i kao otac jedne cerke
koju po prirodi stvari
ne mogu da potpuno
i uvek shtitim od zivota,
iz nekog razloga
u ovoj pesmi
u ovoj slici
nalazim jedno drugo znachenje
koje nisam video ranije.

Ivana Knežević Ivana Knežević 16:25 10.10.2010

Re: .

rade, procitala sam sinoc tvoje reci, danas jos nekoliko puta; danas sam cula i muziku.
Reklo se sve sto se ima reci.
Ivana Knežević Ivana Knežević 08:00 10.10.2010

Kasno je ovde

Hvala puno na komentarima koji su stigli veceras/jutros, procitacu ih opet kako treba kasnije danas, poslusati muziku, i odgovoriti - sada prvo malo sna.
Laku noc i dobro jutro svima
miloradkakmar miloradkakmar 10:11 10.10.2010

Mene /nas/

je Šjor, nasatvnik fizičkog u osnovnoj školi, učio Šorc i majica mogu biti zakrpljeni, ali moraju biti čisti i ispeglani.
Ja sam svojoj deci '90-ih govorio Lakše se priviknuti na mnogo, nego na malo.

„Oh, mama," rekla je, i zagrlila me.
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:30 10.10.2010

Re: Mene /nas/

miloradkakmar
je Šjor, nasatvnik fizičkog u osnovnoj školi, učio Šorc i majica mogu biti zakrpljeni, ali moraju biti čisti i ispeglani.


Mislim da smo svi ucili takve stvari. Ja ih bar ponavljam danas a ko zna odakle dolaze, iako nismo nesto mnogo zabrinute oko peglanja

Ovo su sigurno zapamtili

miloradkakmar
Lakše se priviknuti na mnogo, nego na malo.

docsumann docsumann 16:57 10.10.2010

Re: Mene /nas/

Mene /nas/ je Šjor, nasatvnik fizičkog u osnovnoj školi, učio Šorc i majica mogu biti zakrpljeni, ali moraju biti čisti i ispeglani


Danas, naprotiv, kao da važi ona hipnopedijska krilatica iz Hakslijevog VrlogNovogSvijeta - Bolje novo kupovati nego staro popravljati
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:59 10.10.2010

Re: Mene /nas/

docsumann
Danas, naprotiv, kao da važi ona hipnopedijska krilatica iz Hakslijevog VrlogNovogSvijeta - Bolje novo kupovati nego staro popravljati


Kako si se ovog setio... stvarno vazi.
docsumann docsumann 21:05 11.10.2010

Re: Mene /nas/

Kako si se ovog setio... stvarno vazi.


redovna dnevna doza some pomaže
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:34 12.10.2010

Re: Mene /nas/

Ovde imamo Soma cokoladnu radnju - i stvarno pomaze
jasnaz jasnaz 11:22 10.10.2010

svetla



sećam se nekih toplina uz sveću, nekih dana kada je samo ta svetlost bila moguća u kući.
uvek vredi ono pametno pravilo: zamisli se u njegovoj koži.




hvala Ivana: na zracima iskrenosti

i

hvala gordanac na ovoј причи за добројутро + (2)









myredneckself myredneckself 15:27 10.10.2010

Re: svetla

Objasnila sam i da je to pogrešno, jer orobi decu pre nego što išta znaju i ukrade im želje i snove, što je fundamentalno bogatstvo jednog ljudskog duha. Nije me čula.

Dobra je tvoja priča Ivana

Vi ste se već dobrano i pametno ispričali, a ja evo stižem tek sada, pa da kažem nešto na šta me asocira ova tvoja rečenica. O našim jedincima.

Oni su veoma maštoviti i kreativni Ivana, jer uz svu našu brigu, provode dosta vremena sami, gradeći neki svoj unutrašnji svet, likove...važno je da to ne bude neka kompenzacija za usamljenost (osećam da to kod klinke ne može biti slučaj, jer ti to ne daš).

Baš to im bude fina podloga za kreativnost i maštovitost. Kad se oni dobro, kako se to danas kaže, socijalno prilagode, druže puno sa vršnjacima, sarađuju i dele sve i u dobru, i u zlu s njima, a naša je dužnost da im u tome pomognemo, oni izrastu u prilično samosvojne i veoma kreativne osobe. Nemaju više potrebu da rade sve što rade druga deca oko njih. Govorim iz iskustva, kao starija mama jedinca.
Filigranski radovi usput se podrazumevaju, i naravno da su teški, jer su to oni najfiniji radovi. Ali znaćeš ti to sve, ubeđena sam.
Eto, osetila sam dozu poznatog straha u tvojim rečima, pa sam samo htela da te ohrabrim. Znaćeš ti to sve, ne brini.

Btw, stručnjaci u skorije vreme govore da je mnogo teže vaspitati jedince.
Eh, pa sad još da dodam - da je lako, ne bi nam to dopalo, možda bi bilo previše.
Danas je meni lako kad vidim kakav je čovek postao moj sin. Vrlo brzo ćeš osetiti dobre rezultate, jer vidim kako misliš.
Pozdrav klinki i tebi
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:34 10.10.2010

Re: svetla

jasnaz
uvek vredi ono pametno pravilo: zamisli se u njegovoj koži.


To je ujedno i jedna od jako, jako teskih stvari, ali vredi uvek pokusati, neophodno je. Ne samo sto sebe vidimo drugacije, druge ljude priblizi. A rastojanja medju nama su sve veca.

Hvala, jasna.
Procitacu gordanin tekst malo kasnije, hvala na prilogu.
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:19 10.10.2010

Re: svetla

myredneckself
Eto, osetila sam dozu poznatog straha u tvojim rečima, pa sam samo htela da te ohrabrim.


Srce si, mrns, veliko. Hvala

myredneckself
Danas je meni lako kad vidim kakav je čovek postao moj sin.


Ovo je jako lepo. Svaka cast
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:09 11.10.2010

Re: svetla

jasna, pogledala sam ovu drugu pricu za dobro jutro koju si prilozila, i hvala gordani c i tebi od srca.
Duboko dirnuta.
filantrop filantrop 19:07 11.10.2010

procitao sam komentare

mora biti da sam ja uvrnut.
mislim
ja, kad bih imao dete, kupio bi mu sve sto hoce.
pa kupim sebi sve sto hocu, sto ne bih njemu?

kad rodis dete, rodis ga izmedju ostalog i da ga izdrzavas zar ne?
pa valjda radim i zaradim izmedju ostalog da zadovoljim potrebe detetove i od zene i svoje?

a neki mi roditelji bas idu na zivce:
secam se kad sam jednom bio u srbiji i zali mi se drug puseci cigaru kako cokoladna bananica za njegovog klinca kosta 7 dinara i da je skupa!
cutao sam, ali sam se bio iznervirao


*ja sam jedince:)))
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:36 12.10.2010

Re: procitao sam komentare

Sve se uvazava, filantrope, i vazno je potruditi se pa sagledati iz raznih uglova.

Istina je da ljudi vole da se zale. I ja medju njima

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana