„Mama, da li smo mi siromašne?"
Sedi na krevetu snuždenog lica, gleda u mene sa mešavinom panike, nade i očajanja.
Ja stojim na suprotnom kraju sobe, sred neočekivanog minskog polja koje je isplivalo iz mulja, i liči pomalo na nered njene sobe sa razbacanim stvarima po podu.
Zvanične statistike prošle godine su tvrdile da su za život dvočlanoj porodici u ovom gradu potrebna godišnja primanja od $42,000. To nije mala plata. Neretko je za tu platu neophodna univerzitetska diploma. Ja zarađujem više i uglavnom pokrivam troškove. To se ovde često zove 'working poor', ali nisam sigurna oko etikete. Ima puno ljudi koji zarađuju puno manje, možda se odnosi na njih i mi spadamo u srećnike. Ima puno ljudi koji zarađuju puno više. U odnosu na njih nismo tako srećne. Ne skidam pogled sa njenog lica. Ovde je potreban jednostavan odgovor - samo jedan moguć.
„Nismo," odgovaram posle duže pauze. Glasno je uzdahnula od olakšanja. Ona ne zna da već godinama zvona zvone nad tragičnim završetkom nečega što se sa puno elana zove srednja klasa, a služi kao prop u svakoj foto prilici, služi i kao izolacija za uspešno ublažavanje frikcije između ekstrema druge dve klase, služi kao politička ping-pong loptica, što je idealni sport u političkim krugovima, bacati okolo loptice bez težine, takoreći imaterijalne, i služi i na drugim mestima - gde god je potrebno služenje. Ljudi sa svojom decom, kućnim ljubimcima, dugovima, i lepim uspomenama, se dele isključivo na bogate i siromašne. To verovatno zna, iako se ja trudim da je održim u neznanju.
Ono što je konkretno dovelo do moje interogacije su druge mame tj. njihovi načini podizanja ženske dece. One koje vode svoje devojčice u shopping bar jednom nedeljno, a neke su još redovnije: tri puta nedeljno. Ako je nemoguće naći ih drugačije, prošetaj do Holt's-a, i tamo u nekom od departmana naći će se i mama i ćerka. Klinka je imala mali breakdown baš te večeri, koja nije izgledala puno drugačija od drugih večeri, i ja nisam bila spremna - zašto ona ne ide u shopping bar jednom nedeljno, zar ja ne razumem koliko je to teško kad sva druga deca idu?
Objasnila sam da sve i da zarađujem pet puta više, mi ne bi išle jednom nedeljno u shopping, niti bi ona išla bez mene sa drugaricama pošto ja ne volim. To nije bila dobra strategija.
Objasnila sam i da je to pogrešno, jer orobi decu pre nego što išta znaju i ukrade im želje i snove, što je fundamentalno bogatstvo jednog ljudskog duha. Nije me čula.
Pokazala sam na odeću u prepunim fiokama, i onu po podu, i da niko u našem domaćinstvu ne zna tačno šta tu sve živi, od toliko stvari. To uopšte nije dobro prošlo.
Objasnila sam da se osećaj za vrednosti, kao i onaj za meru, razvija i vrlo je ranjiv, a ovakvo ponašanje ga ubija dok je još zelen, tek tanka grančica u začetku. Gledala me je ćutke iz dubine tužnih očiju.
Nisam objasnila ključali bes na žene koje umesto mene podižu moje dete a da ih ja nisam pozvala. Nisam objasnila ni da mi je jasan jedan od razloga iza tog ponašanja, za koji ih ne krivim ali ga svejedno ne prihvatam - budući opstanak njihovih kćeri u budućem svetu isključivo bogatih i siromašnih umnogome zavisi od toga kako će se udati i razvijanje osećaja privilegije u ženama dolazi od učenja i usavršavanja navika koje uz privilegovanu klasu idu, uključujući veštine shopping-a probranih artikala i probranih brendova u probranim lokacijama.
Pričala sam dugo, ali sam već negde na pola odustala i posmatrala iznad naših glava sudare malih maglina, koje su pretpostavljam bile moje reči, zarobljene u ovoj sobi, u ovom razgovoru, kao i nas dve u svojim nastojanjima da budemo nešto što nam je izmicalo.
„Ja nemam para za takve rizične izlete u masovno ludilo, ljubavi. Takvo ponašanje je pogrešno i vodi ka lošim stvarima," završila sam pogurena i poražena. „Kasno je, spremi se za spavanje."
Vrlo brzo nakon nje, odvukla sam se i sama u krevet. Napušta me sve, razmišljala sam zagledana u plafon, napušta me razum, napušta me snaga, napušta me i srce.
Probudila sam se u 4. Ležala otvorenih očiju.
„I hate you," rekla sam noći iznad mene.
„I hate you," rekla sam jastuku.
„I hate you," rekla sam celom svetu.
Do 7 imala sam plan.
Priča za dobro jutro
Probudila sam je. Ušuškana leži, sanjiva, pitomo se smeši i kaže: „Dobro jutro, mama."
Smestila sam se na ivicu kreveta, napravila mi je mesta.
„Da li sam ti nekad pričala o Gloriji?"
Odmahuje glavom, pitomost njene naravi i okrugli obrazi njenih godina topli naspram sivog jutra.
„Znaš kako neka deca imaju invisible friends?"
Klima potvrdno.
„Nije to." Između rečenica dozvoljavam samo jedan otkucaj ritma.
„Jel' znaš šta je alter-ego?"
Opet odmahuje glavom, ćutljiva, radoznalost se tek budi.
„To su neke komplikacije na već komplikovanu temu, ali 'alter' znači druga a 'ego' znači ja, pa kad ih složiš dobiješ 'druga ja'."
Sluša, glava i dalje udobno pritiska jastuk.
„Jednom davno, kad sam bila student, videla sam u jednom butiku - mislim da je bio u Đure Jakšića, znaš tamo, kod Knez Mihajlove? (klima potvrdno, smeši se) - jednu lepu haljinu. Apsolutno najlepšu koju sam ikada videla. Dolazila sam redovno pred taj izlog da joj se divim. Nisam nikada ušla da je probam. Cena je bila izložena uz haljinu; sve i da sam radila, ne verujem da bih imala dovoljno para da je kupim. Ali dolazila sam redovno. I brinula da ako je neko kupi ona će otići iz tog izloga i... - a haljina mi se činila sve lepšom."
Gleda me sažaljivo, razume.
„Stajala sam opet na istom mestu jednog predvečerja, kad je odnekud naišla Glorija. Stala je pored mene i obe smo gledale u haljinu. Prošlo je neko vreme pre nego što se oglasila.
„Nećeš, nadam se, da izvučeš iz džepa kutiju šibica pa da te ujutro nađu zatrpanu ispod starih novina."
Rekla je to običnim glasom, tj. običnim za jednu Gloriju. Ja sam pogledala ka nebu - to i danas radim, uočila si - pa u vrhove svojih cipela, zatim u nju. „Glorija,..." krenula sam, u pokušaju da objasnim, nađem opravdanje, izvučem neki dostojanstveni deal.
„Znam, znam," rekla je, obgrlila me i odvukla odatle."
Uzdahnula sam na tom mestu, da uhvatim dah. Još uvek sam bila na početku a treba se spremiti za posao i školu. Ona sluša, zainteresovana, širok osmeh na licu.
„Danas ne mogu da se setim uopšte kako je ta haljina izgledala. Ali pamtim sebe pred izlogom, i da je Glorija došla."
Smeši se, tople oči sijaju, dobro je raspoložena.
„Znaš kako u poslednje vreme nemam smisla za humor, niti se puno smejem?"
Uozbiljila se, potvrđuje glavom.
„Ovo nam je prvi put da smo mama, znaš, i njoj i meni, i nije lako. Uopšte nije lako. Ja brinem o pogrešnim koracima, ona brine zašto ne preskočimo sve..." odmahujem glavom, ona pažljivo sluša.
„Ali sve je počelo davno pre toga, samo ja nisam razumela dok nisam došla ovde. Znaš da sam ja rođena u jednoj zemlji koje više nema?" Klima potvrdno. „E pa u toj zemlji gde sam se rodila, bilo je tada srećno vreme da se rodiš. Ne znam kako je bilo roditeljima, jer roditeljima nigde i nikad nije lako, ali bilo je dobro biti dete u zemlji koje više nema. I tamo, kao i svuda, bilo je lepih priča, bilo je tužnih priča. Ja sama imala sam i lepih i tužnih priča, međutim imala sam i nešto drugo, nešto neprocenjivo."
Gleda me zbunjeno.
„Nije bilo ni samo do zemlje, već do moje mame. Ali mislim da su to zajedno uradile. A ona mi je kasnije ostavila Gloriju.." Zaćutala sam, malo izgubila zalet, prevelika je tema, iako dete sluša.
„Vidiš, ne postoji ništa gore u ljudskoj prirodi od zavisti. Iza svakog zla - a puno je zala na svetu - ako zagrebeš dovoljno duboko, naći ćeš uvek isti izvor: zavist. I ljubomora i zavist su emocije koje svako ima, kao što ima i ljubav, strah, radost, ali ni od jedne druge nije stvorena civilizacija, a od zavisti jeste. Od svega na raspolaganju, od svega što čini ljude, sledili su najgoru."
Ništa ne razume.
„Sećaš se parkirališta za jahte koje smo letos videle?"
Smeši se opet.
„Ona najmanja je verovatno koštala pet miliona. Bar još toliko da se održava. Dobar broj ljudi se na različite načine ispatio da bi vlasnik stekao tu svoju jahtu od pet miliona, i ljuljao se na toplim talasima mora skupa sa njom. Ali odmah kraj njega parkirana je jahta koja košta pedeset miliona. Jahta od pet kraj jahte od pedeset izgleda kao orahova ljuska, ponosni vlasnik skvrčen u ne više od četvrt oraha. A i od one veće postoji veća. "
Smešno joj je, seća se razgovora.
„Na dalekom Balkanu, gde sam ja odrasla kao u pećini nekoj toploj, sa bubama, crvima, strašnim zverima i svime što vreba na decu, niko me nikada nije mučio pitanjima ni netraženim odgovorima koliko košta njihova kuća, koliko imaju automobila i koje su vrste - svi idu na četiri točka i imaju motor - u kojim radnjama kupuju odeću, koliko često idu u shopping (jer bi svi pomislili da im nešto fali), koga poznaju, i tako 24/7. Nisam bila gladna, kad sam malo poodrasla otišla sam na nudističku plažu, i to mi je bilo dosta, a ponekad sam volela da idem bosa, volim i sada. Ako je neko imao lepu majicu, nisam bila tužna zašto je ja nemam. Ne mogu da se setim danas ni majice ni ko je uopšte nosio, a ni sopstvenih majica se ne sećam. Jedna stvar koju pamtim, pričala sam ti, su one crvene cipelice koje sam jako volela i iznosila ih dok se nisu raspale. Tome služe stvari."
Gleda me i odobrava.
„Ja sada znam da sam bila jako srećna. Volela bih da mogu da ti dam nešto od toga, na primer sagradim visoki zid i zaštitim te iza njega. Ali ovo je tvoja zemlja, i tvoj život. Ta deca kojima mame kupuju stvari neprekidno, ko zna kakvi su njihovi životi, i životi njihovih mama, koji strahovi i brige ih bude noću, ko ih voli i čemu se nadaju, šta pamte iz detinjstva, jer - takvi su svačiji životi. Ne od krpa, već od stvarnih emocija i iskustava. Budi zahvalna za dobra prijateljstva, i ne zavidi lošim primerima. Ni dobrim primerima. Iza svakog lica su dugački misteriozni putevi kojima samo oni putuju. Glorija i ja dajemo sve od sebe, ali moraćeš i sama. Otrov zavisti kad se useli u ljude pojede ih iznutra, i nikad se više ne oporave. Nema leka. Zbog zavisti ljudi mrze jedni druge - muškarci muškarce, žene druge žene, muškarci žene... - i svi živimo u mržnji. Sve pohlepe, diskriminacije, rasizmi, fašizmi, nacionalizmi različitih boja, mizoginija, politički i ekonomski sistemi uredno usistematizovani u svojim šarenim kostimima predvode paradu - sav taj otrovni korov nikao na zavisti će ubiti ono najlepše što svako od svih ovih milijardi ljudi na svetu nosi u sebi. I tome nije lako odupreti se. Stoga, kad osetiš ljubomoru ili zavist, zastani, okreni se, pođi u novom pravcu, pronađi tiho mesto i popričaj sa sobom, sa Glorijom ili sa mnom. Okupaj se u nekoj providnoj vodi, zastani usput i divi se nekoj lepoti. Ovo je tvoj život, baby, ne daj nikome da ga prlja, skrnavi i gazi. Čuvaj se."
Tu sam je poljubila uz 'Ustajanje!' ustala i sama i otrčala u dnevnu sobu jer nije bilo vremena za gubljenje, ionako smo zakasnile i u školu i na posao, ali ovo je bio moj trenutak da dobijem jednu bitku i preterivanje je bilo najmanje što se moglo učiniti u tako vanrednim uslovima. Pustila sam Van Morrisona, zastala na trenutak - gde mi je Patti Smith - pa kad se nisam setila otišla na youtube, i sve sam odvrnula na najglasnije. Kad se klinka pojavila u dnevnoj sobi Glorija i ja smo skakale i smejale se, i jutro više nije bilo sivo, a vrlo verovatno više i nije bilo jutro.
„Oh, mama," rekla je, i zagrlila me.