ne znam koliko meseci posle petog oktobra, imala sam tada dve radnje sa plemenitim metalima, nije mi izlazila iz glave jedna rundekova pesma... pevao je nešto o tome kako on nije sluga i kako neće na koljena, nikad od sada....tada je osećaj da nije više bitan pojedinac, nije bitan mali posao nego samo veliki, nije važan čovek nego lanac i tako dalje, bilo novo osećanje. možda je pojedinac kreten, ali taj kreten od pojedinca je bio nekako važan, podrazumevalo se da je važan. da je važna jedna radnja, jedna trafika, jedan život, jedna priča, a ne šoping mol, ne korporacija koja između ostalog ima i lanac trafika, ne masa i ne hiljadu i jedna ista priča koja se ponavlja na svakom koraku... ili je to samo bilo moje poimanje sveta dok sam bila mlada i dok nisam znala da taj jedan čovek, njegov posao i ono što se samo njega tiče nema nikakvu vrednost za svet. sve dok taj jedan ne postane sa još mnogo istih nekakva kritična masa, a ni tada. nije bitan sve dok ga neko ne organizuje, dok ga ne upregne da bude deo nekakve vojske, dok ga ne regrutuje u već neke rediove i takvog, regrutovanog i ugrađenog da bude cigla u zidu pošalje već negde, poput topovskog mesa, glinenog goluba ili već nečeg sličnog - da se bori ali opet za neki viši i opštiji cilj, koji nije njegov i koji nije da on, pojedinac prosperira, da njemu, bednom pojedincu bude bolje. možda sve to nema veze sa poretkom čiji smo postali deo pošto smo se oslobodili tiranije opet jednog pojedinca, da bismo dobili tiraniju nekakvog bezbojnog sistema, možda je tako oduvek bilo samo ja nisam znala, možda bih to, da čovek nije važan, shvatila i bez petooktobarskog buđenja, samo je trebalo da napunim dovoljno godina....ne znam.
povratak u "devedesete" doživela sam na severu kosova i pisala o tome kako je to strašno.. sada mislim da nije tako strašno, ljudi se samoorganizuju tamo gde nema sistema, a naknadno se nađe neko da poveže jedno bezakonje sa patriotizmom i tako sroza - bezakonje. šalim se, tako sroza svaku ideju o snalaženju čoveka ili grupe ljudi koji su sticajem okolnosti van sistema, ali ne toliko svojom voljom koliko nemogućnošću uklapanja u jedan sistem koji je loš, nametnut, nasilan, kakav je sistem koji priština i svet nameću srbima sa kosova. dakle, nije svaki izlazak iz sistema, ili neulazak u njega nužno kriminalan, sa rđavim namerama i bez ikakvog smisla osim onog najbizarnijeg - da se zaradi na nevolji. to dođe posle.
ono što se dešava srbima na severu, zapravo se desilo građanima srbije posle petog oktobra. ne doslovno, ali bez velikih suštinskih razlika. neki sistem, ne njihov i ne njima namenjem, poput kalupa na silu nametnutog, gotov, serisjki proizveden, postao je okvir u kojem su počeli da žive, ne snalazeći se. kako vreme odmiče, sve su manje voljni da se pretvaraju da im nametnuti kalup odgovara, da veruju u svoj napredak u okviru tog kalupa zbog koga deluju kao ljudi čije su polomljene kosti krvo srasle i sve se češće čuju reči koje bi mogle da stanu u neke od parola takozvanih ultradesničarskih grupa, koje svakodnevno slušamo, o čemu čitamo verovatno nesvesni da to što oni govore najviše odgovara onome što velika većina ljudi u srbiji misli. ne zato što su nacisti, ta velika većina, nego zato što su krivo srastali, zato što su zbog ratova koji su trajali do pre samo deset godina imali osećanje nekakve nacionalne bitnosti, samobitnosti kao predstavnika neke tamo male nacije koja "tera po svom", imali su osećanje slobode usled bezakonja i samoogrganizacije koja im je bila dopuštena, a onda su se probudili početkom nekog novog veka i sve im je postalo nepoznato. sede uglavnom nezaposleni i po kućama bistre velike nacionalne priče, svi su im krivi. demokratija, tadić, evropa i amerika, šiptari i pederi, krediti koje ne mogu da vrate, oplakuju miloševića i navijaju da mladić nikada ne bude uhapšen... zluradi, ogorčeni, očajni, beznadežni. neko ih je dva puta prevario za ovo kratko vreme.
kada sam se vratila sa kosova trebalo je da prođe nekoliko meseci da bih razumela ono što mi se tamo poprilično gadilo. ne znam da li sam razumela ali znam da sam pokušala. i znam da sada možda bolje shvatam šta se dešava u glavama onih ljudi koji tako glasno osuđuju paradu ponosa, identifikujući je sa nedostupnim uzrocima svog propadanja. po prirodi stvari, bila bih za tu paradu. kao što sam bila za to da albanci zidaju svoje povratničke kuće na severu, jer je to normalno, ako je išta normalno posle onoga što se dole dešavalo. ali ne mogu da budem za to, jer je sve ovo ostalo toliko loše da ta parada koja bi trebalo da je vesela i da je karneval, zaista liči na hir grupice od petstotinjak ljudi nad onom nesrećnom i krivo sraslom većinom koja nije pametnija, naprotiv. samo je očajnija ili čak isto toliko očajna koliko i ova grupica, sa tom razlikom što je grupica trenutno podržana od strane vlasti, a sutra više neće biti, jer isto kao i ona večina - nije važna. a neće biti ni onoj sledećoj vlastii.... tek njoj neće...