Svanuo je jos jedan naizgled obican dan, isti kao i svi dosadasnji. Budjenje malo pre alarma, rastezanje po duseku uz paljenje racunara da prelistam vesti iz tatice mi Srbije (matica mi Hrvatska), tusiranje i odlucan korak do kancelarije kroz vrata koja razdvajaju moj deo stana od iste. Odmah mi je bilo cudno kada sam video da su Konanovi roditelji od ranog jutra vec tu, jer on obicno dodje posle 11h, a oni retko dodju u posetu na posao. Sredili su mi vizu - je prvo sto mi je proslo kroz glavu, jer svo ovo vreme sam radio kao spoljni saradnik zbog nemogucnosti agencije da mi nabavi radnu dozvolu. Kazu da je komplikovano za nove firme da zaposljavaju strance, jer drzava zahteva da zaposle prvo lokalne radnike pa tek onda strane drzavljane. Logicno zvuci - zastita domace radne snage i ekonomije. Pozivaju me u Konanovu kancelariju i shvatam da se nesto krupno desava - u vezi vize naravno, jer nikakve druge probleme agencija nema, ni sa mnom, ni sa drugim radnicima (novim dizajnerima). Razgovor pocinje njegov otac. Prica kako su svih ovih meseci pokusavali da nadju nekakav nacin da mi nabave radnu dozvolu, da su svesni mog rizika (jer sam dosao u ovu zemlju na slepo obecanje sa njihove strane o sredjenim papirima za rad), bla, bla, truc. Dok oci gledaju naizmenicno Konana, pa oca mu i majku, usi kao da cekaju recenicu "...i konacno mozemo da ti saopstimo da smo nasli resenje za tvoju vizu". Da li je bilo previse rano ili sam ja pogresno cuo ali recenica koja je izlazila iz njegovih usta je bila: "Konacno smo shvatili da ne mozemo da ti sredimo vizu i danas popodne se vracas kuci"! Mislim da sam zanemeo na par trenutaka i kao u Matrixu sam zaledio vreme posmatrajuci kapljice vlage oko Konanovog cela, pokrete dlanova njegove majke i glasno treptanje kapaka ozbiljnog oca. Mislim da je prvo sto sam izustio bilo "Ne mogu da krenem danas, dao sam ves na pranje, bice gotov tek predvece". Sada shvatam da je to toliko daleka rupa na ogromnoj svirali, ali ne znam zasto sam bas to rekao. Ni "a posao?", ili "kako danas let?", ma ni "cekajte, a dvonedeljni otkazni rok?", pa sve do "kada cu da se pozdravim sa prijateljima i organizujem pripremu roditelja na sokantne vesti?". Ono sto sam shvatio tek posle pola sata razgovora je sledece. Oni kao agencija ne mogu (nisu voljni da plate toliko novca/ne zele/nece - kako je kome volja neka protumaci) da mi obezbede radnu vizu, a posto ja zivim u stanu iza kancelarije sa mojim prestankom radnog odnosa gubim pravo i na taj prostor - sto u prevodu znaci da kada se nasa saradnja zavrsi, ja moram da se iselim. Sto i nije nista cudno ako se kaze nedelju ili par dana unapred. Ali u ovoj situaciji, kada su mi ujutro rekli da nam se danas zavrsava saradnja i da "moram" da se iselim do kraja radnog vremena, nikada se nisam nasao. Pogotovo ne u stranoj, i za mene jos nepoznatoj zemlji.
Ono sto sam uspeo da shvatim u tom razgovoru (jer se od shoka jos nisam opasuljio) je da se saradnja prekida i da oni kao prva familija koju sam ovde upoznao imaju odgovornost prema meni, i da su mi zbog toga rekli da letim isti dan nazad u zemlju. Na stranu sto sam se u trenutku osetio kao najgori abortus odbacen od njih, ali taj "zahtev" da napustim zemlju mi je od pocetka bio sumnjiv i nerazuman. Dok mi nisu objasnili to za odgovornost. Da se oni osecaju odgovorno za mene sve dok se ne vratim u moj grad odakle sam i dosao ovde. Od pocetne neverice i osecaja ruznog paceta pocinjem polako da shvatam da se oni boje za mene. Strah ih je sta sve moze da mi se desi, i nista ne zele da prepuste slucaju - otuda i na papiru zabelezeni detalji leta tog popodneva, iako mi viza traje jos 2 meseca. Kada sam malo dosao k'sebi zaustavio sam Konana sa bukiranjem leta i pitao:
- "prekidamo saradnju?"
- "da"
- "moram da napustim kancelarijski prostor danas?"
- "da"
- "onda mi dozvolite da sa moja dva preostala meseca pokusam da se sam izborim za svoje mesto pod vrelim suncem ove zemlje i da na svoj nacin pokusam da dobijem radnu dozvolu ako vi ne zelite."
Pogledase se cudno. Nisu ni razmisljali o toj opciji. U njihovim glavama je bilo bitno samo da me vrate u zemlju iz koje sam dosao zbog njih. Polako se tenzija i ljuto razocaranje u njih povlace. Pokusavam da gledam stvari sa njihove strane. Da je Konan u Srbiji, i da nisam u stanju da mu obezbedim vizu, mozda bih i ja slicno reagovao, ali ono sto sigurno ne bih uradio je to da ga izbacim iz smestaja koji mu ja obezbedjujem u jednom danu i posaljem kuci bez da cujem njegovo misljenje i zelje. Kada sam im rekao za moju zelju za ostankom u zemlji prica je krenula u skroz drugom pravcu. Svesni su da sam upoznao dosta ljudi ovde, mozda nisu bili svesni da ce ti drugi ljudi odmah pozrtvovano da mi pomognu za razliku od njih. Jer pri prvoj pomisli da to vece necu imati gde da spavam odmah sam nazvao moje Malajce i zamolio ih za privremeni smestaj na sta sam dobio odgovor da to privremeno moze da bude cak par meseci i da sam uvek dobrodosao. Kinezi se malo postidese. Neka, u neku ruku mi je bilo drago u tom trenutku. Ali samo tada. Ako sam nesto naucio od kada sam ovde je da postoji nekakva karma, i da ne treba misliti nista lose ljudima oko sebe, niti im pozeleti ista rdjavo. Sve se to nekako i u nekom obiku vrati kad tad. Evo, vec sam cuo da je agencija (zbog loseg vodjenja) pred gasenjem.
Nakon opsirnog i konstruktivnog razgovora sa Konanom i njegovima izdejstvovao sam da me finansijski obezbede za naredna dva meseca. Mislim da je to bilo fer, jer su tako nesto i oni imali na umu, samo sto je tu bila ukljucena karta za avion koju sam ja odbio i zamolio da taj iznos daju meni na ruke, pa cu ja odluciti sta i kako dalje - rob valjda nisam. Bar ne vise. Jer, nezgodno je bilo ziveti u prostorijama pored kancelarije, nemati svoju privatnost, mislim da ce svima sada biti lakse. Krecem sa pakovanjem i jos jednom selidbom. Nista mi ne smeta sada jer kako dan odmice shvatam da mi predstoje dva meseca uzivanja u prelepoj zemlji. Na meni je da odlucim da li cu uzivati, traziti posao, ili se jednostavno posle 6 meseci provedenih ovde vratiti u taticu mi Srbiju. Vazno je da sam obezbedio smestaj i da imam finansijsku podrsku u koverti.
Sacekao sam Lily da se vrati sa posla i Konanova majka me je odvezla do njih, iako je samo iza coska. Zelela je da upozna ljude kojima me prepusta. Ne mogu sebi da dozvolim da im zameram ista, ipak je ovo druga zemlja, drugaciji obicaji i pre svega druga nacija sa drugim karakterom i ponasanjima. Nakon "primopredaje" sam ispricao Lily sve sta mi se desilo i sacekali smo da Munir dodje kuci. Nakon prepricane cele situacije prvo sam morao da ih zaustavim da ne idu da se "obracunaju" sa Kinezima, toliko su se iznervirali, cak i vise od mene. Odmah su mi sredili tri intervjua za posao naredne nedelje, jedan u KL, jedan sa senatorom severne provicnije i jedan u blizini ovde. Opet sam se osetio da me neka srecna zvezda gleda. Samo kada pomislim da sam se nasao bez smestaja i posla u jednom danu - i da su mi oni izasli u susret u svakom pogledu, ne mogu a da ne budem zahvalan do neba. Primiti stranca u kucu, dati mu celu sobu sa krevetom, ormarom i prozorom (u starom stanu nisam imao ni ormar ni prozor) na koliko god mi treba - mogu samo najiskreniji i dobri ljudi koje sam ja imao srece da upoznam ovde.
Sada mi predstoji novi pocetak. Posle nenadanog i brzog zavrsetka jednog dela mog zivota ovde, sve mi se okrenulo za 180 stepeni. Sva sreca pa sam upoznao divne i iskrene ljude koji su mi izasli u susret i dalje ne znam na koji nacin da im se zahvalim, jer sve sto bih ja mogao da uradim za njih ne moze se uzvratiti osim u indenticnoj situaciji sa zamenjenim ulogama. Lezem u novi krevet sa pogledom kroz prozor na istu reku koju sam gledao iz proslog stana. Odavde deluje mnogo lepse.
...to be continued...