Muzika| Nostalgija| Život

Odlazak u Raj Kralja Solomona

Ivan Blagojevic RSS / 11.10.2010. u 12:38

Umesto u Paradizo otišao u Raj
Umesto u Paradizo otišao u Raj
Solomon Burke je ostvario san soul kauboja da umre u "sedlu". To sedlo ovaj put je bilo dvostruko sedište (zbog njegovih 280 kilograma) u biznis klasi na liniji Los Angeles - Amsterdam. Da li je umro tokom leta ili pri sletanju - nije poznato, kao ni uzrok smrti.
Životna energija kojom je polupokretni Solomon 12. avgusta ove godine podigao na noge publiku ovogodišnjeg Nišville jazz festivala, nikako nije ukazivala na tužan kraj. U jednom trenu
Kraljevski ples
Kraljevski ples
tku je čak ustao iz svog soul prestola i zaigrao, mangupski se smešeći kameri. Nakon koncerta je strpljivo pozirao fotoreporterima i kamermanima i dvao intervjue novinarima. Njegov nastup je bio najblistaviji trenutak u celokupnoj istoriji Nišvila, ali i najteži zadatak festivala u svakom pogledu, pa i u bukvalnom: Specijalni krevet u specijalnom apartmanu pod zvezdama, napravljenom za njega iza scene, specijalni ketering i sasvim običan viljuškar „trotonac". Naime, Solomon se nasmejao i kratko klimnuo glavom na naše pitanje da li pristaje da ga na binu podignemo pomenutim viljuškarom. U dobrom raspoloženju je u svom „backstage" apartmanu primio gradonačelnika Niša i novinare, i bio beskrajno šarmantan u odgovorima. Zahvaljivao se na nagradi - statui Šabana Bajramovića, na roštilju i posnim paprikama. Kasno iza ponoći je ipak odlučio da ne prespava u Nišu, kako bi na vreme stigao na naredni koncert. Doneo sam mu Nišville country šešire i pitao neće li mu biti naporno da putuje cele noći. Zahvali se i rekao
da je njemu putovanje po Evropi luksuznim mercedesom - zadovoljstvo, za razliku od avionskih letova, aerodroma, terminala - koji mu predstavljaju veliki napor, zbog čega je leteo uglavnom samo preko „velike bare".
Bio je apsolutno u pravu. Smrt ga je sačekala upravo na aerodromu. Iz svog dvostrukog „sedla" biznis klase na amstrdamskom aerodromu „Šipol" odjahao je direktno u legendu. Poslednji živi Kralj soula dopunio je nebeski kvartet (James Brown
Koncert za istoriju
Koncert za istoriju
, Šaban Bajramović, Ike Turner), poneo osmehe i srdačnost publike Nišvila i kratko zastao pored svog velikog portreta - grafita koji je za potrebe festivala te noći oslikao Eško Kurtić. Zatim je mahnuo i odjurio u noć. Ljubav sa kojom je stvarao muziku obezbedila mu je sigurno mesto u Raju. Sinoć nije dočekao da ga pozdrave gosti čuvenog amsterdamskog kluba „Paradiso".

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mikimedic mikimedic 12:57 11.10.2010

slava

velikom umetniku.
Ivan Blagojevic Ivan Blagojevic 14:01 11.10.2010

Re: slava

...bez reči

ime_korisnicko ime_korisnicko 13:09 11.10.2010

pokoj mu dusi

Solomon Burke je te veceri pokazao da ljudski glas u toj vrsti muzike ne moze dalje...

Kao sto i ti pokazujes elementarno neznanje ne uvrstivsi u taj imaginarni hor sa rajskih proplanaka, bar, Otis Reddinga, coveka za koga je i Solomon kazao da je najveci izvođac juznjackog soula, ili Sam Cookea koji je jedan od najzasluznijih za utemeljenje soula na gospel tradiciji i pop iskustvu...
Ivan Blagojevic Ivan Blagojevic 13:34 11.10.2010

Re: pokoj mu dusi

Ako ćemo baš, osim Otisa Redinga i Sam Cookea nisam pomenuo ni Wilsona Picketa, koji je sa Solomonom i Otisom činio prvi ešalon Wexlerove "Stax" produkcije. Jednostavno, četvorka u koju sam uvrstio Solomona zaokružava skoro sve varijante soul i ritam i bluz priče.
ime_korisnicko ime_korisnicko 14:25 11.10.2010

Re: pokoj mu dusi

Ivan Blagojevic
Ako ćemo baš, osim Otisa Redinga i Sam Cookea nisam pomenuo ni Wilsona Picketa, koji je sa Solomonom i Otisom činio prvi ešalon Wexlerove "Stax" produkcije. Jednostavno, četvorka u koju sam uvrstio Solomona zaokružava skoro sve varijante soul i ritam i bluz priče.


Zato sam i napisao "bar" - naravno da je i Wilson A Man And A Half Pickettu mesto sa njima, kao i Ray Charlesu, naravno, i spisak se tu ne zavrsava...
Uostalom - onu noc sam Solomon je pobrojao najvece među njima, i to nikako nije bila kurtoazija.

Lepo da si se setio Jerry Wexlera, koji je i sam sa njima negde na tim proplancima, makar si i zaboravio da je prvo, ipak, bio Atlantic.
libkonz libkonz 08:54 12.10.2010

Re: pokoj mu dusi

bar ste imali zadovoljstvo da ga čujete pre par meseci.
ime_korisnicko ime_korisnicko 13:47 11.10.2010

umesto nekrologa



I legende imaju idole

Nekad sam se druzio s Magicnim. Neobican covek. Talentovan, pun neke cudne energije, znanja i inteligencije. Ubeđivao me je u razne stvari. Tvrdio je da je Rui Kosta bolji fudbaler od Gaiske Mendijete, da je Dejvid Krozbi vazniji autor od Dzina Klarka, a Solomon Bark najveci soul pevac svih vremena. Nisam mu verovao. Posle sam ja puko i otiso u p.m., a on je dobio veliku knjizevnu nagradu i postao car. Cujemo se ponekad telefonom.
I danas mislim da nije u pravu sto se tice Mendijete i Klarka. Novi album Solomona Barka Don't Give Up On Me, međutim, potkrepljuje njegovu tvrdnju. Postoje veliki soul pevaci. Da ih ne nabrajam. Najveci i najbolji je ipak velecasni Solomon. "Njegov glas je instrument posebne osecajnosti" - rekao je Dzeri Veksler.
"Hteo sam da album sto se zvuka tice bude smesten negde između Music From Big Pink grupe The Band i Nightlife Sem Cookea" - kaze Dzo Henri, veoma uvazavani singer-songrajter nove generacije, koji je uradio producentski posao.
Pesme su narucene od najvecih zivih rok autora: Boba Dilana, Toma Vejtsa, Vana Morisona, Elvisa Kostela, Dena Pena, Brajena Vilsona i Nika Loua. Ispostavilo se da "i legende imaju idole". Svi su prihvatili ponudu i isporucili sjajne pesme. Spisak je dopunjen zaboravljenim napevom Bril Bilding tandema Man-Vil None Of Us Are Free i numerom Flesh And Blood Dzo Henrija. Cetiri dana u studiju Sunset Sound Factory bila su dovoljna da se ovako koncipirani repertoar pretvori u izuzetan diskografski produkt.
"Kad snimite pesmu ona postaje deo vaseg zivota. Kao da usvojite dete" - rekao je nedavno Solomon Bark. Slicno je i sa onima koji slusaju njegovu muziku. To iskustvo ostaje vecito tetovirano na mozdanoj kori. Onaj ko se ne seca trenutka kada je prvi put cuo Cry To Me ili Everybody Needs Somebody To Love, nema sta da trazi u ovoj muzici. Bolje mu je da se uclani u neku politicku stranku i vidi da nesto ucari dok se moze. Ostaje, međutim, nada da ce engrami koje u "svezim mozgovima" ostave pesme sa albuma Don't Give Up On Me biti razlog za nastavak avanture.

Zikica Simic









Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana