Klaustrofobičan sam. I dalje ne znam šta bih sa tim, i zato to ponekad ravnodušno spominjem.
Klaustrofobičan sam. Zbog toga ne ulazim u rudnike ili u podmornice. Ne ulazim čak ni u liftove. Jednom sam se - a nisam baš neki sportista - morajući tokom kampanje da nastupim u nekoj radio emisiji uživo, peške popeo na Beograđanku.
Onomad, kada je eksplodirao Kursk, i kada su počele da stižu vesti o tome da tamo unutra još ima živih i da se čuje neko kuckanje u unutrašnjosti podmornice, bio sam zgrožen. Želeo sam im, onima unutra, iskreno i bez kajanja, smrt - odmah. I danas mislim da su nas posle lagali za naše i za svoje dobro, govoreći da preživelih nakon eksplozije ipak nije bilo.
Kada se desilo ovo zatrpavanje u Čileu i kada se posle dve i po sedmice ispostavilo da dole ima još živih, moj osećaj je bio isti. Nije to samo suicidni strah jedne po prirodi empatične osobe; idem ja i dalje: čini mi se da nije moguće da čovek, koji tako nešto preživi, ostane normalan, upotrebljiv i sebi prijatelj. Ili, da pokušam to drugačije da opišem, čini mi se da je nemoguće da u ljudskoj ljušturi posle takvog iskustva opstane osoba.
Srećom, juče i danas se ispostavilo da sam pogrešio. Jako.
Kao što sve vreme pišem... klaustrofobičan sam. Zato počinje da me hvata panika, zato dobijam poriv da se borim, zato dobijam uvide da može biti opravdano sve, i nefer i nasilje i bezobrazluk i usmereni nedostatak pravde, i govor onim jezikom koji se sasvim sigurno razume i na drugoj strani
samo da mi ponovo oko kuće ne sagrade rešetke. Samo da mi ne ukinu verovanje da postoji mogućnost izbora, onog ličnog i mogućnost napretka, ličnog i zajedničkog.
Moraćemo se boriti, znate li to? Do nečije konačne pobede, ovako ili onako. Moraćemo, jer ako toga ne bude, pobeda je njihova. Tu nema kompromisa, dogovora i polurešenja. Oni ili mi. A posle, ako pobedimo, možemo im biti dobri: dozvoliti im da nikada ne iziđu iz zemlje, da čitaju NSPM, idu na mitinge onog sa mačkama i kupuju u isključivo domaćim prodavnicama, a fudbal ih ionako ne zanima. I plus sve to bez obaveza, naravno.
Zašto teške reči ? Ovako... Za nas, znate, možda niko neće iskopati rupu do površine. Sasvim je moguće da prosto ne mogu, ili nemaju vremena, da ih nije briga za nas ili da znaju osnovnu istinu: ako taj izlaz ne načinimo mi sami, bićemo skloni da onaj poklonjeni zatrpamo.