Znate, šta!?! Meni je dosta i EU, i navijača, i demokratije, i parada, i fudbalske reprezentacije, i ko će s kim i ko će koga ...Dosta mi je i rezolucija, i Holandije, i ljigavih poseta, i kad će pregovori sa Kosovom, i da l’ će da uhvate begunce, i Predsednikove kategoričnosti, i opozicionih političkih sačekuša, i skupštinskih nadmudrivanja.. Dosta mi je i MMF-a, i praznih obećanja, i lažnih moći, i tajkuna, i besplatnih akcija, i ko je preko noći postao bogat, i ko je zapalio žito...
I nije me briga što se po ceo dan vozikaju automobilima, i što /ne/će poskupiti gas i grejanje, i što je došla vruća jesen, i što /ne/zavirujemo u komšijsko dvorište, i da li će inflacija biti preko 8 , i ko će dočekati vanzemaljce i pristupiti njihovoj partiji...Nije me briga, bre, za Farmu, ni Velikog (i malog) brata, ni ko je obdareniji(talentovaniji) u vriskama preko medija, ni ko će gde za Novu godinu i da l’ će uopšte da je bude...
Kada će prva penzija!?! To mene živo zanima. Poštar nikako da pozvoni. Privremeno rešenje dobih u zakonskom roku(dva meseca), a od toga za prve novce mora da se čeka još mesec-dva, e to ne piše nigde, il’ ja nisam umeo da pronadjem i pročitam. Imam ja za leba i mleko (nadje se i za crno vino), medjutim što mi niko nije skrenuo pažnju da za prvi ček (koji nosi poštar) treba čekati četiri meseca od odlaska u penziju. Dobio sam ja i otpremninu prema tablici (tri prosečne republičke bruto plate), ali ne može ni to večno da traje. A, i ja sam našao da idem u penziju kada je sve zamrznuto, kada je prosečna plata bedna, kada kriza jede samu sebe, kada se evro sve više udaljava od dinara, kada dolaze kiše na koje ne znam kako ću reagovati...
Ne sedim ja kod kuće skrštenih ruku, honorarišm u bivšoj firmi, honorar jeste mali, ali koliko para toliko muzike, na pomolu je još jedan poslić, skrpiću se... ma, i da radim džaba, bilo bi OK, jer još uvek me vuče putanja do posla, pa i iz nevezanog odperjam do centra i vratim se kući. Izgleda da još u sebi nisam raščistio, gde sam, zbog čega sam tu, šta me je snašlo, u kom pravcu plovi moj brod...Donekle mi otvore oči bivše kolege, kao imaju posla, sedi ti, sada ćemo mi, mi smo glavni, bivši prijatelji, posebno oni u i bliži vlasti, začaureni i svoj egoizma, misle sada nam ne možeš ništa( sada si niko i ništa)...
Briga me šta i ko misli! Nego, kada će prva penzija!?! Kažu, dobićeš na gomili. Ja neću gomilu, hoću po malo da trošim, tako sam navikao, da kupim pola kile mlevenog, kilo skuše, bocu vina, a ne šleper da mi dovlači – gde je tu zadovoljstvo. Nisam ja država, ja sam mali, obični čovek koji hoće da to i ostane. Radite šta hoćete, nije me briga, al’ nemojte me dirati, ne zamajavjte me sa vašim problemima, moj je problem mnogo veći, pošaljite, već jednom, tu prvu penziju ako sam je zaslužio.
Odoh ja u galeriju da dežuram i družm se da decom i njihovim likovnim radovima.