Čitam popularni članak o planovima Evrope i Japana da u narednih nekoliko godina pokušaju sa transmutacijom nuklearnog otpada tako što će ga bombardovati neutronima. Tako će taj otpad postati nestabilniji pa će se onda spontano raspasti na mnogo manje štetne sastoje za „samo" 500 umesto uobičajenih više ili mnogo hiljada godina.
Članak mi budi dve grube grupe asocijacija:
- Na katalizatore ne samo fizičkih i hemijskih nego i društvenih procesa.
- Preko prefiksa „trans" na transcedentno - ovom prilikom želja da se jedno te isto prosto, ali skupo zakopavanje nuklearnog otpada učini još skupljim da bi budućnost bila čistija. Budućnost od koje nemamo neposredne koristi mi, deca, unuci, prijatelj, komšije, društvo sa kojim živimo, nego budućnost koja je toliko daleko da će ovo mastilo koje kapa iz pera ogromne većine nas odavno da izbeli, nestane u civilizacijskoj reci. Optimista bi rekao da smo transcendirali (sprsko-hrvatski?! šta mi je ovo trebalo!) sebične materijalne interese. A cinik bi mogao da kaže da to samo država traći ili izvlači sopstvenu marketinšku korist iz para poreskih obveznika.
Katalizatori su proste, ili na raspolaganju, substance, okruženja ili procesi koji pomažu brže i sveobuhvatnije odvijanje nekog drugog procesa. U hemiji, npr, katalizator je supstanca, u malim količinama, koja se ne menja, ali snižava energetske barijere potrebne da bi se proces koji nam je od značaja desio.
Društveni katalizatori su nešto slično, slobodno zaključujem, i ovom prilikom su mi više interesantni.
Jedan od prvih, pobebno interesantnih primera, pa ne treba ni ići mnogo dalje, je gde se dve gupe ljudi, dva pojedinca, ili kombinacija, zavade pa se nad njima ima neka efektivna vlast koja, onda, ima ozbiljnu vrednost.
Dok je zavaditi druge jeftino. Ovde se nešto ni ne radi o nekim velikim energetskim barijerama, ljudi su skoro pa samozapljivi, spontano se svađaju i sve što katalizator treba da uradi je da proces dovede do nivoa koji onima koji ohrabruju druge na svađanje donosi korist.
Manipulacija nečijom sujetom je, isto tako, interesantan primer. Pa sebičnošću, zavišću, željama i ostalim.
Interesantno je kako ni ono iskreno duboko, jako osećanje puno zadovoljstva posle nečega dobrog, veličanstvenog, koje smo uradili ili sa drugima ili sami, ne može da spreči eksploziju tog kotla u kojem smo samo privremeno zaključali mane i gde su one onda samo nastavile da ključaju.
Pa je interesantno da kad „ubijemo" jednu manu često kao da je nismo ubili, nego se ona pred opasnošću samo podelila na mnogo malih mana koje nas onda u toj džungli od transmutacionih puteva samo gurkaju u pomalo pogrešnu stranu, tako da to jedva primetimo, ne primetimo ili ne marimo, dok na kraju, opet, potpuno ne zastranimo.
Kad bi, samo, mi sebe umeli s nečim da bombardujemo pa da poluraspad đubreta u nama spadne na „samo" par decenija :-)