Ona je bila plava i dosta zdrava. Tako su tad govorili. U suštini to je značilo rumena u obrazima i bujnih grudi. I plave oči je imala. Za razliku od starije sestre, mršave, nekako pognute još od mladosti, bila je očeva miljenica. Njegove plave oči je imala i nije nasledila majčine stisnute usne i njeno stalno nezadovoljstvo. Rat je naravno samo pogoršao stvari. Suviše usta, premalo para, a pare su njoj, sa stisnutim usnama, uvek bile važne. Samo da skine s vrata te devojčure. Kako nikad sina ne dobi. Za ovu plavu, debelu će lako naći muža.
Kad su joj rekli ko je, stužilo joj se. Kao od previše slatkog izjutra... Nije što je četnik. Baš nju briga za to. Nego je mator, ima skoro 40 godina, i ružan. Mnogo. Poverila se ocu, a ovaj je krišom tražio drugog. Da bude podalje, a ne suviše daleko. Da ne bude sirotinja da mu se dete ne muči.
Nije ga videla ni jednom do svadbe. Svideo joj se. Ima 19 godina, samo dve više od nje. Lep je. Gusta smeđa kosa, isto plave oči. Lice mlado, čisto. S one strane varoši. Tamo četnika nema pa se nije bojala susreta sa nesuđenim mladoženjom. Pripit je banuo na skromno slavlje, pravio se da će skinuti osigurač sa bombe, pa je otišao. Nije je više ni tražio. Izgleda da njemu nije ni bilo baš do ženidbe.
Priča slična svim pričama iz tog vremena. Prvo dete, devojčica nije preživelo tuberkolozu. Rat je još trajao. On je, kad je bio kod kuće, pričao o knjigama koje je čitao kod strica u knjižari. I o onima što je krišom od strica čitao, koje su mu bravari pozajmljivali. O budućnosti. Kad nije bio tu, nije ni znala gde je. Pa onda, ćerka, kraj rata, visok položaj. Veliki grad. Stan. Tašta ga je sa stisnutim usnama i dalje mrzela i dovodila do izbezumljenja govoreći -komunsti-grabuljisti. Da su pobedili oni drugi, psovala bi kralja. Njoj niko nije valjao.
Još jedna ćerka. On se nadao sinu. Lepo su živeli. Onda je izgleda rekao ne u pogrešnom trenutku. Nisu mu mnogo uzeli za zlo. Manji grad. Znatno niži položaj koji je obavljao sa jednakom predanošću i poštenjem. Uvek je imao više vremena, razumevanja, para, svega za druge, nego za njih, ženu i decu. Bio je strog. Krut. Tvrdoglav. Ona je pušila u inat jer je on to mrzeo.
I sin. Kuća taman završena. Velika. Rat se udaljio taman toliko da se moglo reći – pre više od deset godina. More. Televizor, čim se pojavio. Ne baš prvi. Ali odmah posle komšije koji je njegovog sina (ej, njegovog sina!) oterao kad je hteo da gleda nekakv crtani ili šta su već tad deca gledala. Deca rasla. Udavala se i ženila. Mnogo je putovao. Na slikama prijatelji odasvud. Izleti. Brojna familija. Unuci.
Ne znam kad je pošlo naopako. Svađe. Do nas su stigle promrmljane priče o njegovim ljubavnicama, o njenoj ljubavi prema lozi, o gađanju pikslom.
Razvod posle pune 33 godine u braku. Nisu više razgovarali. On je džentlmenski ostavio pola kuće njoj, pola sinu i vratio se u selo, ono s druge strane varoši. Nikad nije ušao u njenu polovinu kuće. Ona je o njemu pričala sa gorčinom. On o njoj nije ništa. Ženio se još jednom, crnkom, muškobanjastom. Ni nalik na nju. I razveo se. Vratio se u predgrađe varoši. Da bude bliže deci i unucima.
Sretali su se povremeno. Počeli da se javljaju jedno drugom. Da progovore koju reč. Unuci su im pevali – Šuška se šuška da Desa voli Duška. Jer tako su se zvali. Nisu se baš puno ljutili. On se razboleo. Ona je išla da kupuje umesto njega. Bolovao je kratko. Umro je krajem jednog leta, 21 godinu pošto su se razveli.
Ona je presedela čitavu noć u kapeli. I otplakala sve što jesu i ono što nisu zajedno preživeli. I rekla: -Da me sahranite pored njega.
Jesmo. Mir im duši, baš su bili čudan svet.
I sad.. Zašto sve ovo? Jer sam se oduvek pitala... je l’ to bila ljubav?