Autor: Rodoljub Šabić
Da li postoji mogućnost da ste zaraženi HIV-om? Da li koristite intravenske droge? Da li ste bolovali od hepatitisa B i C? Da li u porodici imate obolele od Krojcfeld Jakobsove bolesti (bolest ludih krava)? Ili da li ste imali seksualne odnose sa osobom koja je HIV pozitivna? Da li upražnjavate analne seksualne odnose i da li ste ih imali proteklih 6 meseci?
Većina normalnih ljudi na ovakva i slična pitanja odgovara samo kad baš želi ili mora, a odgovore na njih doživljava kao veoma delikatne podatke i, s pravom, od drugih očekuje da se prema njima odnose na odgovarajući način. Zato, sasvim logično, i Zakon o zaštiti podataka o ličnosti podatke o zdravstvenom stanju i seksualnom životu svrstava u „naročito osetljive podatke" čija se obrada posebno tretira i obezbeđuje posebnim merama zaštite.
Nedavno sprovedeni nadzor od strane inspektora Poverenika za (informacije) i zaštitu podataka o ličnosti u Institutu za transfuziju krvi Srbije je, međutim, još jednom potvrdio nešto što na žalost preti da postane karakteristika „procesa usklađivanja našeg pravnog poretka sa standardima EU" - veliki, zabrinjavajući raskorak između normativnog i stvarnog.
Po Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti podaci o zdravstvenom stanju i seksualnom životu, kao naročito osetljivi podaci, morali bi se čuvati, arhivirati na poseban način, utvrđen posebnom uredbom Vlade Srbije. A mogli bi se obrađivati samo na osnovu izričite, formalne, pismene saglasnosti vlasnika podataka. A po Zakonu o transfuziološkoj delatnosti davaocima podataka bi prethodno moralo biti uručeno obaveštenje o mogućim posledicama davanja krvi, a podaci od njih bi bili uzimani u skladu sa odgovarajućim upitnikom. Sadržinu upozorenja i upitnika utvrđuje ministar zdravlja. Međutim, iako je još pre godinu i po dana istekao rok u kome je Vlada trebala da donese uredbu, a nedavno i rok u kome je i ministar trebao da utvrdi sadržinu obaveštenja i upitnika, nije učinjeno ni jedno ni drugo. U praksi, od davaoca krvi nije uzimana nikakva formalna saglasnost a na posledice davanja krvi su upozoravani i podaci od njih su uzimani na osnovu dokumenata odnosno upitnika koje nije utvrdio ministar nego ih je „utvrdila doktrina".
Ali, od ovih „formalnih" problema svakako su zanimljiviji oni konkretni. Kako stvari stoje, sa zaštitom i arhiviranjem neautomatizovane zbirke upitnika koje popunjavaju davaoci krvi? Je li, čak i u odsustvu Vladine uredbe „o posebnim merama zaštite" prihvatljivo da se ti upitnici na prijemnom odeljenju čuvaju u drvenom ormanu bez posebne zaštitne brave, a u arhivu iza običnih drvenih vrata na potpuno otvorenim policama. U oba slučaja bez alarma, bez video nadzora i bez evidencije o tome ko, kad i zaštp je pristupao tim podacima. Nije prihvatljivo, razume se, i zbog toga je Poverenik morao Institutu uputiti odgovarajuće upozorenje.
Rukovodioci i zaposleni u Institutu bili su kooperativni i u toku postupka i nakon upozorenja preduzeli su korake radi otklanjanja nekih od uočenih nedostataka. Ustrojena je evidencija pristupa upitnicima koji popunjavaju davaoci krvi, od davaoca se saglasnost uzima u zakonu predviđenoj formi, preduzete su mere za instaliranje video nadzora...
Međutim, otklanjanje svih nedostataka nije u okviru mogućnosti Instituta. To se, pre svega, odnosi na donošenje podzakonskih akata, čije nepostojanje ima za posledicu to da se obrada podataka o ličnosti u Institutu, ali i u svim drugim ustanovama koje se bave transfuziološkom delatnošću, ne vrši u skladu sa zakonom. Ovaj nedostatak se ne sme tolerisati i zaista je krajnje vreme da ga nadležni, Vlada i ministar otklone.
Poseban problem je to što zbog nedostatka finansijskih sredstava Institut ne može da obezbedi uvođenje i primenu nekih od naloženih, rekao bih, elementarnih, fizičko-tehničkih sredstava zaštite. Mogu da kupe mali metalni orman za prijemno odelenje, ali ne mogu da kupe nekoliko ili više ormana za arhivu. Tužno, ali realno. Zato sam apelovao na ministra da Institutu pomogne u iznalaženju tih sredstava, odnosno polazeći od logične pretpostavke da je stanje u drugim medicinskim ustanovama slično, da iznađe način da svima pomogne u uvođenju i primeni bar minimalnih standarda zaštite podataka o ličnosti.
Kakav će biti ishod ovog apela, tek ćemo videti. U svakom slučaju biće u skladu sa onom već oveštalom "kapljicom mudrosti" - "Ko hoće nešto da uradi nađe način, ko neće nađe opravdanje."