«Ne mogu da čestitam vukovarsku pobedu, koju tako euforično slavi ratnom propagandom opijena Srbija. Ne mogu jer neću da se ogrešim o žrtve, o hiljade mrtvih, a ni o neprelazni bol i nesreću preživelih Vukovarčana....On (Vukovar) je Hirošima srpskog i hrvatskog bezumlja...Svi u ovoj državi, a Srbi i Hrvati naročito, preživljavaju dane najveće sramote i pada»
Vuk Drašković
Moram da priznam da sam ove reči Vuka Draškovića, iz decembra 1991., tek skoro prvi put pročitao. Lično, moram da priznam, prepoznajem se u delu o opijenim 1991. Nema opravdanja u tome što sam tada čekao da se neki članovi porodice vrate iz tog užasa u koji su otišli potpuno ubeđeni da idu da brane Jugoslaviju. Shvatio sam kakav je užas napravljen tek kada sam prvi put otišao tamo.
Da li se smatram odgovornim za to? Da, kao i za mnoge druge stvari koje su učinjene u moje ime, tada i sada zamenjeno kolektivnim «identitetom». Uostalom bez priznanja sopstvene odgovornosti svakoga od nas nema kraja košmaru. Znam da će mnogi negirati svoju odgovornost. Ali smatram da je najbolje priznati je pred drugima, pred ogeledalom, sveštenikom ili, najefikasnije, pred samim sobom. Pre nego što čovek, koga je izabrala većina glasača u ovoj zemlji, to uradi pred spomenikom u Ovčari nadam se da je to uradio pred sobom. Ali, ne bih da pričam o njemu i njegovoj poseti. Preturam po mojim fotografijama i sećam se Vukovara.
Prvi put sam u Vukovar došao nekoliko godina posle završetka užasa u samom gradu.Nekoliko kilometara od grada, u jednom pravcu, ljudi su i dalje ginuli, u drugom su se obučavali za užase Bosne i praznli vinarije i sekli one šume uz put.
Sam grad me je šokirao. Demoliran toliko da se nije moglo govoriti o ožiljcima na gradu. Grad je bio ožiljak. Nije bilo neoštećenog zida. Na zgradama u kojima su živeli ljudi zjapile su rupe. Po ulicama još su bili delovi zgrada, na većini mesta ulice su bile samo neke staze asfalta i betona izrovanog granatama.
Ljudi su bili drugi drugi šok. Čak su i žene koje su prodavale voće i povrće bile naoružane. Ljudi sa raznim «cevima» su se šetali ili negde žurili. Oružje su nosili kao što su negde drugde ljudi nosili novine pod miškom. Dobronamerniji bi upozorili došljaka, nadobudnog ali preplašenog novinara, da pazi gde hoda. Mine su još bile neočišćene. Bilo ih je svuda. Kao đubreta u nekim delovima Beograda.
Hotel Dunav bio je do pola izgoreo. Funkcionisala su prva dva sprata. Ostalo je bilo samo crni zbir zidova. Ipak, osim kafe i susreta sa ponekim novinarom koji je došao od negde tamo nije bilo ničega.
Ako neko može da zamisli grad preko koga je prejahao ratni užas i pomerio se dalje, to je to. Lokalci su povremeno plašili , nadobudne ali preplašene, novinare pričama da je grad u dometu «njihove» artiljerije i da je front samo pet kilometara dalje. Bio sam i na tom frontu. Imao sam utisak da je bliže.
Kasnije sam dosta često odlazi o u Vukovar i gledao kako se delimično obnavlja. Zbog nedostatka mesta u hotelu, spavao sam u kući kod porodice kojoj se ne sećam prezimena (Kažu da pametan piše, nisam bio pametan).
Mora da je ulica bila lepa, pre ludila. Tada je tek svaka treća bila naseljena i relativno cela. Konkretno ova u koj sam boravio bila je prilično izbušena. Čak i krevet na kome sam spavao bio je izrešetan. Domaćini su mi pričali da je nesreća te ulice ta da skoro sve kuće gledaju na kasarnu na koju je i iz koje je pucano. Da izvinete , kada sednete na WC šolju kroz prozor imate divan pogled na kasarnu. Domaćini su rekli i da nije baš preporučljivo da se ide u baštu iza kuće. Tamo je nađeno desetak nagaznih mina. Ima sigurno još.
Na početku ulice na zidu jedne spaljene kuće «nacionalni entuzijasta» napisao je «Ulica Voje Šešelja». Baš tako nekako i mogu zamisliti njegovu ulicu.
Dva ugostiteljska objekta ostaju u sećanju.
«Tri vrške» beše kafana na obali. Dobra somovina i interesantni likovi. Kada se ponapijaju, svašta se moglo čuti. O stvarima i lokalitetima koji često i dan danas mogu da se nađu u novinama. Ne mogu reći da verujem u sve te priče, ali ... zvučale su tada a i sada prilično realno. Svakakvih gadosti smo se nagledali da bi nam nešto bilo nemoguće.
«Tri ruže» je bio više klub koji je podsećao na one ilegalne iz filmova. U jednoj od ulica paralelnih sa grobljem. Bez gradskih svetala i svetala koje obeležavaju mesto, teško je bilo doći do njega. Noću je trebalo biti oprezan. Svako skretanje sa asfalta moglo je biti fatalno. Mine je retko ko čistio prvih godina posle rata. Unutra je takođe bilo raznog sveta. Međunarodni posmatrači, novinari, lokalni funkcioneri, vojnici kojima je dosadna noć na frontu, tek sada policiji interesantni likovi iz Srbije.
Kasnije kako se približavala «Žetva mira» i reintegracija 1996. tako se i grad obnavljao.
U kafanama i na ulicama sve je manje bilo otvoreno naoružanih ljudi, sve je više bilo vojnika koji su govorili neke druge jezike, na «granici» su brkate ljude iz «Milicije Krajine» zamenili brkati ljudi iz, mislim, Pakistana, na poslednjem (onom spaljenom) spratu dopisništvo HRT iz Osijeka napravilo je priručni studio, srpski političar/psihijatar nije narod vodio u rat, već je razgovarao o miru, mine posejane svuda sporo su smanjivale brojno stanje, otvorena je pijaca na nekadašnjoj liniji fronta...
Volim Vukovar. Stidim se onoga što je tamo napravljeno 1991. Iako i dalje ne znam zbog čega. Voleo bih da mi neki genije objasni šta je to značilo vojno, strateški ili kako god. Bez obzira na odgovor, neću se manje stideti.