Sad da ne bi proširili područje borbe do memoranduma SANU, ja ću i dalje uporno pisati samo ovde. I inspirisati urednika za svoje uvodnike.
Ne tako davno, Žarković je već preuzeo integralan tekst sa mog bloga i citirao ga u svom uvodniku.
Ovog puta uz reči hvale i zadovoljstva, to je onomad kad sam još bila "osoba od ugleda ... i blablabla", a ne "žena s bodežom" koja se usudila da kritikuje urednikovu urednicu. Šta se to u medjuvremenu dogodilo, pa da sam od "uglednog dramskog pisca" postala drvodeljačica? Znate šta?
Izbori.
Prošlogodišnji parlamentarni izbori u Srbiji, gde sam odbila da budem neutralna i javno rekla za koga glasam. Za pariju, za izdajnike, za one koje svako može da zapiša u prolazu, za najgore od najgorih, za narkomane i dilere. Jednom rečju, ja se usudila da glasam za Čedu.
Od onda, od tog trenutka, na mene je, a medju neutralnim, otvorena sezona lova. Koji ipak možda i nisu tako neutralni. Nego samo nemaju časti da javno kažu za koga su.
Šta mi spočitava urednik u svom uvodniku? Osim što mu diram urednicu kocem, ne znam tačno šta još. Uglavnom to što čitam Politiku na netu za dž, a ne kupujem je (na Vreme sam uredno pretplaćena, ako je urednika Vremena i dalje, makar malo briga, za sopstveni list), zatim to što sam nekad i sama pisala za Vreme, na šta sam inače prilično ponosna. Na svoje tekstove, ali ne i na urednikov odnos prema meni, kada me je Emir Kustrica tužio sudu upravo zbog teksta u Vremenu u kojem sam, u jednoj rečenici insinuirala finansijsku pomoć bivše vlasti u snimanju filma Podzemlje. Zarkovic mi nikada nije ponudio nikakvu pravnu pomoć, niti redakcijskog advokata makar za konsultaciju, nikada se nije interesovao za tok mučnog procesa koji je trajao dve i po godine, niti za njegov ishod.
A ishod je zapravo krajnje bizaran.
Ja sam osudjena za klevetu, uz obrazloženje da Kusturicu jeste finansirao režim, ali on to nikada nije krio, pa je moja teza da laže kad kaže da njegov film nije snimljen državnim parama, u stvari netačna, jer on o tome ne laže, već javno priznaje. Hmmm.
Pravnu pomoć mi je besplatno pružio YUCOM, jer su smatrali da je i pisanje o Kusturici pitanje prava na javnu reč. Urednik Vremena mi verovatno i to zamera, jer je i Biljana Kovacevic Vučo žena s bodežom. Ni ona ne bira reči kada govori o urednikovoj urednici.
Ukratko, osudjena sam na sve ukupno petsto evra kazne. Ili na dva teksta u Politici. Toliko košta da moćniku kažeš istinu u lice, moj muž, koji je platio moju kaznu (nedeljnik se, svakako, nije ni ponudio), me je tom prilikom zvanično proglasio stranom plaćenicom, usput ponudivši da mi svaki put plati kaznu kad me srpsko pravosudje osudi za javnu kritiku onih nedodirljivih. Od onda sam ipak odlučila da više ne objavljujem u domaćim listovima. Doduše, sasvim sasvim retko i u stranim. Dosadili mi urednici.
Ostatak uvodnika u Vremenu nisam sigurna da mogu da prepričam. U svakom slučaju, nisam dobra maza. Previše se ritam i udaram tamo gde se ne sme. Kad bih barem, barem nominalno, bila neutralna, to bi se nekako i progutalo. Ovako, uz partijske boje Crnog Djavola srpske političke scene, male su mi šanse da ne dobijem koju po guzici. Pa me moze stici i strasna kazna, kako mi se pedagoski objasnjava, da umesto mene, za "licnost godine" uglednog nedeljnika bude proglasena urednikova urednica. Na cemu im oboma unapred cestitam.
Nakon sličnih napada na Koraksa, Mišu Vasića, Lilu Radonjic, da spomenem samo neke, nekako mi lakše pada urednikovo devetanje. Ja ću i dalje rado pisati svoj blog, koji će, nadam se inspirisati još mnogo budućih uvodnika Dragoljuba Žarkovića. Ukoliko ga ne smene i sa tog mesta.