Ima tome dva meseca i deset dana kako Marko pohađa predškolski program u školi koja nam je pod prozorom. Nauživalo se dete! Naučio pesmicaaaa... ni broja im se ne zna. A voli da recituje, na majku, ljubi ga majka. Majka recitovala Titu, on će Svetom Savi. Ne mari. Jedinu smo krizu imali kad je onomad došao iz škole tvrdeći da su učili pesmicu u kojoj tanjir kenja.
"Crni sine, ti to nisi nešto dobro shvatio!"
"Ma, jeste, kad ti kažem - tanjir kenja."
"Pa, kako ide pesmica?"
"Ne mogu da se setim kako počinje."
"Pa, ajde ono što se sećaš."
"Da me mine pusta želja, dajte meni tanjir kenja."
Tek kad smo konsultovali učiteljicu/vaspitačicu, poverovao mi je da se ovde, u stvari, sve vrti oko povrća koje njemu majka nikad u životu kuvala nije, pa stoga i ne može da zna da postoji.
I dok mi je dete dva meseca i deset dana uživalo u školici, ja sam živela s nekoliko upitnika u glavi.
Prvo mi nije bilo jasno zašto nam je u školi traženo 540,00 dinara za knjigu "Jesen/Zima", kad je jedan poziv Kreativnom centru bio dovoljan da dobijem informaciju da se direktnom nabavkom knjiga kod njih ostvaruje popust/rabat od 20%. Dvadeset i pet predškolaca puta dva odeljenja predškolaca puta 108,00 dinara jednako je 5.400,00 dinara. Gde su završile te pare?
Drugo, nije mi bilo jasno zašto je prvi dan u predškolskom doček roditelja počeo sa: "Dobardan, dobrodošli. Što se para tiče, treba 1.000,00 dinara za obnovu igračaka i 500,00 dinara da se zameni svetlo u učionici. Znam da je septembar težak mesec što se troškova tiče, tako da može do kraja oktobra."
Mislim, jasno je meni da deci trebaju igračke. Jasno je meni da deci treba svetlo. Jasno je meni i da nam je država siromašna i da u budžetu nema para ni da se u školama po Srbiji uvede grejanje ili poprave toaleti. Nemam ništa protiv ni da doniram. Ali, imam protiv toga da mi se to saopštava kao nešto što se bespogovorno očekuje od svih, i od onih koji imaju i od onih koji nemaju, a da se pri tome ni jednom jedinom rečju ne ukazuje na činjenicu da je to DONACIJA. A donaciju rečnik definiše kao dobrovoljno davanje. Valjda. Nisam baš gledala u rečnik. Ajd' da pogledam, da ne bude da pričam napamet.
Rečnik srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad 2007, str. 306:
Donacija. a) Darovanje, dobrovoljno ustupanje ili zaveštanje neke imovine ili imovinskog prava (bez naknade). b) Posed, imovina koju je neki vladar ili neki visoki dostojanstvenik darovao, zaveštao nekome.
Dobro, de, mislim se, biće roditeljski, pa ću da pitam.
Prođe septembar, dođe oktobar.
Prođe oktobar, poče novembar.
Pred sam jesenji raspust (koji, uzgred, traje 2 dana??!!??) osmelim se, te priupitam učiteljicu/vaspitačicu kad će roditeljski.
Kaže ona: "Neće biti roditeljski."
"Kako neće?" pitam ja.
"Pa šta će vam roditeljski, ja vam sve kažem o deci pojedinačno svaki dan, uvek sve možete da me pitate."
"Ma, dobro, to mi je jasno, ali šta je s drugim stvarima?"
"Kojim?"
"Pa, recimo, šta je s izborom predstavnika odeljenja za Savet roditelja? Koliko ja znam po zakonu svako odeljenje treba da imenuje jednog roditelja za savet."
"Mi smo to već imenovali."
"Kako?"
"Pa, ja sam pitala jednu mamu dal' hoće toga da se prihvati, i ona je pristala. Jeste možda hteli vi?"
"Ma, nebitno. Samo mi nije jasno kako će ona da bude moj predstavnik, kad ja ni ne znam da je izabrana? Treba nam roditeljski sastanak valjda i da nam kažete ko je izabran. Ali, ako neće biti sastanka, onda hajde da pitam i ostalo šta imam. Šta je s 20% rabata za knjigu?"
"Za tu razliku u parama smo kupili druge knjige Kreativnog centra."
"U redu, nemam ništa protiv. Ali red je da nam se to kaže. Ako ljudima uskratite te informacije, ostavljate prostor za teorije zavere. Ja dva meseca imam upitnik u glavi šta je bilo s tim parama. Trebalo je da nam to kažete."
Završimo razgovor. Odem kući. Čitam zakon. Kaže zakon, način izbora predstavnika odeljenja za Savet roditelja definiše se Statutom škole.
Odem na vebsajt Škole.
Nema Statuta.
Otkucam email:
"Postovani,
Obracam vam se sa zahtevom da mi dostavite kopiju Statuta Osnovne skole "XXXXXX". Najlepse bih vas zamolila da mi ga dostavite u elektronskoj formi, na ovu email adresu. Ukoliko to nije moguce, molim vas da me emailom obavestite kada mogu preuzeti kopiju u skoli.
Unapred vam se zahvaljujem.
Srdacan pozdrav,
Branka Stamenkovic"
Beše to u prošlu sredu.
Dođe raspust, prođe raspust (četvrtak i petak).
Dođe ponedeljak. Odogovora nema, ali zato učiteljica/vaspitačica objavi: "Roditeljski sastanak je u sredu u 6 popodne."
To jest - danas.
I bi roditeljski sastanak.
Sedosmo mi roditelji u školske klupe.
Sedoše učiteljica/vaspitačica, pedagog, psiholog i direktorka škole za katedru.
Auuuuuu, mislim se, ovo delegacija ko onomad kad smo išli kod ministra u audijenciju, samo što nas tad bilo više - da držimo jedni drugima strah. Ovo sad ima da bude njih četri na mene jednu. Od roditelja ne očekujem da će iko i da pisne. Ama, ja moram da kažem šta sam namerila da kažem, takva sam se naopaka i lajava rodila - šta ću.
Prvo odam učiteljici/vaspitačici priznanje koje zaslužuje. Moje dete prema njoj oseća ljubav, poverenje i poštovanje. A za to što ga je naučila da mi ne upada više u reč, već da digne dva prsta kad hoće nešto da kaže, rekla sam - spomenik ću da joj sazidam!
Ondak pređem na knjigu, pa preko donacija dođem do Saveta roditelja, iskoristivši priliku da priupitam zašto nikad nisam dobila kopiju Statuta koju sam emailom tražila, i zašto taj Statut, uostalom, nije na internetu kad već škola ima svoj vebsajt? Htedoh još da priupitam i zašto satovi ni na jednom od tri sprata škole ne rade, jasno mi je da škola nema para, da su problemi veliki, ali što je problem popraviti satove... ama ne stigoh...
Ustade direktorka.
Ote mi reč.
"Što se knjiga tiče, 'Proleće/Leto' nabavite sami."
Auuuuu, mislim se, ovo mu dođe ona vaspitna metoda kažnjavanja celog odeljenja zbog jednog nestašnog učenika... Sad će roditelji da me mrze što sam ikad išta i zinula da kažem. Ali, šta ću. Ne mogu drugačije. Naopaka sam se i lajava rodila. Roditelji, praštajte ako možete. Ako ne možete - onda me trpite, šta da vam kažem.
"Što se tiče predstavnika za Savet roditelja, ja ni ne znam ko je vaš predstavnik, jel' tu mama?"
"Jeste, ja sam", javlja se mama.
"Da li se svi prisutni slažete da ona bude predstavnik?"
"Ma nema niko ništa protiv da ona bude predstavnik", kažem ja, "ja samo hoću transparentnost u radu, ovo nije privatna škola već javna ustanova. Zanima me procedura izbora."
"Nećete dobiti proceduru."
"Ali, ona je definisana Statutom."
"Nećete dobiti Statut."
"Kako neću, po zakonu imam pravo da dobijem Statut."
"Ne znam koji ste vi zakon čitali, niti koje veze imate, zovite vi slobodno Dačića ako hoćete..."
"??????"
"...vi ste i za upis deteta potezali ministarstvo i Gordanu Cvetković kao vezu..."
"Gordana Cvetković je načelnica Školske uprave. Po vama, zvati ministarstvo i Školsku upravu znači potegnuti vezu?"
"...ali samo da znate da je vaše dete ovde upisano samo zahvaljujući mojoj dobroj volji, a to može da se promeni..."
"Jel vi to meni pretite?"
"Ne. Samo vas upozoravam."
U tom trenutku postajem svesna da su se ostali roditelji skamenili. Shvatam da je roditeljski sastanak sazvan ne zato da bi se oni o bilo čemu informisali, već da bi se direktorka obračunala sa mnom neposlušnom i nestašnom, i izvela pokaznu vežbu kako takvi prolaze.
Postaje mi neprijatno pred tim ljudima.
Izvinjavam im se što su sazvani na nešto što ih verovatno i ne zanima, i što smo nas dve mogle da obavimo i bez njihovog prisustva.
Posle toga reč uzimaju pedagog i psiholog, pričaju o vaspitanju, nasilju, nenasilju... Slušam ih s pola mozga, a u sebi se mislim:
"Sine Marko, ako ti budeš morao da patiš zato što ti se majka naopaka i lajava rodila - praštaj sine. Majka nije mogla drugačije. Ako ima Boga, kad porasteš i razmisliš - kašće ti se samo. A ako se do tad ništa ne promeni u ovoj hebenoj zemlji... pali sine iz nje glavom bez obzira. Zahebi patriotizam, veruj mi, precenjen je. Probala majka, pa nahebala i ona i nahebo i ti sine, ni kriv ni dužan. Piči na trulu zapad."
Ali, otom potom, dotle još ima vremena da se možda nešto uradi (misli se naivni optimista u meni).
Dok ne poraste... odoh ja da sastavim jedan kraći Zahtev za pristup informacijama od javnog značaja, tj. da tražim kopiju vrhunske službene državne ovozemaljske i vanzemaljske tajne - Statuta škole.
Baš me zanima šta to tamo piše što ja ne smem da znam?
Ko preživi - pričaće.