Srbija je ovih dana prepuna citata iz filmova. Neke scene kojima smo se smejali dok smo filmove gledali u bioskopima ili na malim ekranima TV prijemnika postaju tužne i uznemirujuće kada ih vidimo ili doživljavamo.
Situacija oko bugarske nuklearke, makar prema pisanju novina podseća na scenu iz filma «Ko to tamo peva». Ne znam da li se sećate onog dela filma u kome Paja Vujisić naplaćuje karte i stiže do starca koji ide da poseti sina u vojsci. Uvređen opaskom da verovatno nema novca starac vadi novčanik i kaže nešto kao «Neću jednu kartu, hoću pet ili ni jednu».
Tako i Srbija, na ponudu da da jedan posto (prema medijskim procenama oko 70 miliona evra) za gradnju elektrane , odgovara, opet preko medija i nezvanično, da hože da učestvuje u projektu sa pet odsto (350 miliona evra). Ne znam da li jeistina ali ni pijani baroni se tako nisu ponašali. Naročito ako nemaju para. A nekako izgleda da Srbija nema novca za ovakvo zezanje.
Istina, jedina zvanična izjava bila je, do petka, da se čeka projekat iz Bugarske da bi se dao odgovor. U petak već, od onoga ko je zadužen za energetiku stiže ne baš neodređena izjava da je nuklearka naš interes, pominje se tu i čista energija....
To izaziva nekoliko pitanja.
Prvo bi bilo: Odakle novci?
Sva je prilika da ga nema. Ni za mnogo urgentnije stvari. Recimo Kraljevo, recimo vodotokovi, recimo mini elektrane, recimo potpuna liberalizacija proizvodnje energije iz čistih, obnovljivih, izvora, recimo lekovi, recimo putevi...
U zemlji gde su oni koji vode državu prinuđeni da krajem godine uzimaju komercijalne kredite, kako bi pokrili budžetski deficit, cifre od nekoliko stotina miliona evra nisu igra, posebno kada se zna da su, manje-više, toliki i krediti za pokrivanje deficita.
Ne kažem da ulaganje u energuju nema smisla, ali treba razmisliti o dve stvari o kojima, verujem, ekonomisti koji sede u Neamnjinoj 11 bolje znaju nego ja. Isplativosti finansijskog ulaganja.
Gradnja jedne elektrane traje dugo, košta božemesačuvajisakloni, ne donosi novce već energiju, koju će prodavati neko (ne znam ko, kada se pominje i privatizacija EPS, država se ne bavi tom vrstom trgovine) na nekom tržištu. Računica mu naročitokod poslednje pomenutog može značiti da će građani Srbije dva puta platiti tih pet karata za elektranu. Prvi put kada plažaju porez iz koga se puni budžet iz koga, budžeta, se plaća ulog Srbije u elektrani, drugi put kada plaćaju struju koja se dobija i iz te elektrane. Ako se struja proizvedena u NE Belene ne prodaje u Srbiji postavlja se pitanje, a zbog čega bi mi (građani koji plaćaju porez) u tome učestovali.
Drugo pitanje bi bilo: Zbog čega je pitanje «hoćemo li?» upućeno predsedniku ?
Da li braća Bugari i njihov premijer smatraju daje Srbija zemlja bez institucija koje se bave raznim oblastima života pa se obraćaju samo jednom čoveku? Ili misle da se u Srbiji ne treba dogovarati sa bilo kim osim sa predsednikom? Ili možda ne znaju ni jednu drugu adresu u Beogradu? Ili iz nekog razloga izbegavaju Nemanjinu ulicu?
Preskakanje regularnog puta i za jednu veoma ozbilju i komplikovanu odluku tražiti politički odgovor deluje mi kao direktno vređanje. Kao da niti njma treba da se u Srbiji neko ozbiljno bavi time niti bi hteli da im se postavljaju pitanja. Pitanje deluje neozbiljno. Cela priča o bugarskoj elektrani postaje još sumnjivija kada se zna da u bugarskoj, aktivnoj, NE Kozloduj rade samo 2 od 6 reaktora. Ostali baš i nisu bezbedni.
U Srbiji je na snazi moratorijum na izgradnju nuklearnih elektrana, mislim do 2014. Treba ga produžiti. Bar još 50 godina. I to nije politika. To je potreba.
Sasvim sa upoznat sa informacijama da su nuklearne elektrane sve bezbednije i da u budućnosti realno predstavljaju najznačajniji izvor električne energije. Neki podaci govore da će se u narednom periodu graditi četiri puta više nuklearki nego što ih sada ima.
Problem sa nuklearkama u Srbiji nije samo ekološko pitanje iako će lobisti (bar dva su se već prijavila u Vladi Srbije) pokušati tako da usmeravaju priču. Prva stvar je pitanje energetske budućnosti.
Priča se italijanskim elektranama koje će u Srbiji prizvoditi struju za Italiju. Zar ne bi trebalo probati sa nekim elektranama koje će proizvoditi struju za Srbiju i ako ostane, za izvoz. Ova zemja još nije ozbiljno probala da iskoristi sunce, vetar, reke i termalne izvore. Verujem da to manje košta od nuklearke. A jedna nuklearka, prema onome što je dostupno, košta 4 do7 milijardi evra. Gradnja elektrane. Skladištenje otpada, stalna kontrola rada, ekološka zaštita....sve to mnogo košta. I u novcu i u zdravlju.
I zahteva pažljivo poštovanje pravila i protokola. Nismo baš spremni da ih poštujemo ni kod manje zahtevnih stvari. Da ostanemo u energetici, treba samo pogledati temperaturu vode u Savi pre elektrane u Obrenovcu i posle. Ili recimo kako se poštuje zakon o bezbednosti u saobraćaju. Zbog toga mislim da je moratorijum potrebno produžiti za bar još 50 godina.
Politički sistem u Srbiji je drugi razlog za moratorijum i strah od nuklearke u Srbiji. Kako ovde političke stranke posle, recimo, formiranja koalicije i dolaska na vlast razmišljajusamo o kvotama nije isključeno da i neko buduće Javno preduzeće «Nuklearne elektrane» bude predmet postizborne deobe plena.
Lično imam noćne more kada sanjam neke od poslanika u Skupštini Srbije kao predsednike Upravnog odbora ili direktore tog hipotetičkog preduzeća.
Da mi ipak, produžimo taj moratorijum?