U sredu, 17. novembra, u 12 časova, u Beogradu, u prostorijama Srpskog književnog društva (Francuska 7), biće održana promocija časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«, broja koji je posvećen pesniku, Vujici Rešin Tuciću.
Vujica je bio veliki pesnik. I još veći čovek. Spadao je među retke ljude koje, ako imate sreće, sretnete zato da bi ste videli da priroda ne može uvek da stisne sve što da u šaku tela.
U sredu, 17. novembra, u 12 časova, u Beogradu, u prostorijama Srpskog književnog društva (Francuska 7), biće održana promocija časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«, broja koji je posvećen pesniku, Vujici Rešin Tuciću.
To je valjda zbog jeseni koja napolju curi sa lišća. Prezrelo žutog. Koje joj pomaže da liči na svoju kič kopiju na otužnom Vilerovom goblenu. Izbockana maglom. Vez joj ometa vetar.
I zbog toga što neću stići na ovu promociju, a trebalo bi.
Vujica je bio veliki pesnik. I još veći čovek. Spadao je među retke ljude koje, ako imate sreće, sretnete zato da bi ste videli da priroda ne može uvek da stisne sve što da u šaku tela.
Od te jeseni mi se vrte slike i pretiču iseckana sećanja.
Na vejavicu i crveni gerber.
Pre nešto više od dve godine su me spopadale silne trileme. Trebalo je da se počne sa pripremom moje prve knjige. Samopouzdanje mi se saplitalo na svakom koraku. Knjige su ozbiljna stvar. Objaviti knjigu je još ozbiljnija stvar. Istrčati pred javnost, staviti joj se na dlan, između korica. Moja bliža okolina je bila pred emigracijom. Slušala sam ih na prekid, oko mene je sve zagorevalo i ostajalo zaboravljeno, uprkos svuda izlepljenim setisenezaboravi papirićima. U izveštajima su se pojavljivale ničim izazvane reči, zasmejavajući dežurne sajtadžije, dok sam ja morala ponovo da se prikupljam i pišem reprizu izvinjenja. Agoniju je prekinuo Nune. Shvativši da mi je potrebno mišljenje čoveka od jezika i knjige. Pravog, velikog urednika. Čoveka koji me neće štedeti... I odlučio da to bude Vujica Rešin Tucić, Pesnik Koji Zna Da Čita. Posle nedelju dana proganjanja, tokom kojih sam ja izbegavala odlazak u poštu i slanje rukopisa na sve moguće načine i proverenim izgovorima, došao je dan kada me je Nune oterao u poštu. Stojeći mi iza leđa, sumnjičavo je proveravao tačnost napisane po diktatu adrese. Za svaki slučaj. Budno čkiljeći da li ću iz ruku ispustiti rukopis, po koji se pružila poštarkina ruka kroz pećinastu rupu šaltera.
Narednih desetak dana sam mrzela sve po spisku. Prvo sebe, pa knjige, Nuneta, pesnike, rukopise...i koji đavo me je uopšte terao da se time bakćem i šta mi je to u životu trebalo...A, onda je stigao rukopis nazad. Uz priloženo Vujičino pismo...da, priče su za objavljivanje, lepo se čitaju, o životu pričaju...i ne samo to, Vujica me je zamolio za dozvolu da četiri moje priče budu objavljene u prvom broju časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«! Bila je to dodatna podrška, motka za veš kojom su pridržane sve moje dileme. Tako je »Tisa« prva objavila u štampanom obliku moje priče, pre no što je i izašla prva knjiga. U kojoj je moje priče uredio i lektorisao Vujica Rešin Tucić.
Postali smo prijatelji. To nije teško kada je neko tako dobar čovek kao što je to bio Vujica.
Prošlo je nešto više od godinu dana i na red je stigla i moja druga knjiga. I vreme sajma knjiga.
Umesto u Ljubljanu, odmah nakon sajma, Žmu i ja smo otišli u Novi Sad. Na bančenje širih razmera, povodom rođendana našeg Kuma. Narednog jutra smo sažvakani visili sa pokušaja stilskih stolica u nekom novosadskom hotelu. Napolju je početak novembra pretendovao da se pretvori u pravu, pravcatu zimu. Dan je kukavički ličio na sumrak. Pitanje koje se razvlačilo umorom je bilo – videti Vujicu sada ili izvesti povlačenje ka alpskim krajevima, pre no što zima uspe da isprepada novembar koji nije ni čestito počeo? Odlučili smo se da ipak potražimo Vujicu, uostalom moja nova knjiga, sa svežim mirisom štampe ga je čekala. Knjiga oko koje smo se opet okupili. Nune joj je dao ime. Vujica ju je uredio i lektorisao.
Dok smo ga čekali da dođe, napolju je zima uspela u nameri, počela je ničim izazvana mećava. Nema veze, preli smo Žmu i ja, dok nam se toplo hotelsko predvorje ljuljuškalo pred očima. A, onda je, noseći na ramenima sneg koji se ubrzano topio, stigao Vujica. Seo je za sto, naručio nanu bez ičega, otresao bela ramena, odmotao torbu sa sebe, skinuo šešir i parkirao ga među šoljice na krivonogi stočić, raskopčao kaput i ispod njega njega pažljivo izvukao – crveni gerber. Za mene. Od tog crvenog gerbera, žutog oka, probudilo se celo predvorje i sneg u pozadini je izbledeo. Gerber se bestidno crveneo, dok smo pričali. Čajevi su se pušili, Vujica je listao moju knjigu. Merkao je sa strane, otvarao znalački, da proveri vez...Brkovi su mu mrdali osmehom. Popodne je stiglo očas posla. Mrklim mrakom i još silnijom mećavom. Polako smo ustajali, pozdravljajući se. A, Vujica mi je, u pozdrav, odgovarajući na moje ponovne trileme, rekao: »Ti si pisac. Pisaćeš i ako to ne budeš htela. To ti je sudbina. Piši.« Gerber se crveneo.
Mi smo se vratili pod Alpe. Vujica je ponovo otišao u bolnicu i svi smo čekali da izađe. I mi i njegova, upravo dovršena, antologija jugoslovenskih pesama o postojanju, »Kolektivni oblak«.
Umesto toga je stigla vest da je Vujica umro.
Nigde u Novom Sadu nisam mogla da nađem crvene gerbere. Bilo je svakakvih. Roze, narandžastih, žutih, čak i plavih. Samo crvene nisu imali. Našli smo ih pred ulazom na groblje. Upakovane u strahotnu ikebanu. Iznenađen, ali ipak spreman da zaradi, pa makar i na ludilu stranke, cvećarski bračni par je, na moju molbu, rasturio ikebanu oslobodivši krvavo crvene gerbere. Trebalo mi je još pola sata da im povadim one stravične žice na koje ih nabadaju i čiji im oštri vršak viri iz žutog oka. Crvene gerbere.
Pesnik Koji Je Znao Da Čita