Muskarci su svinje
Evo uzmimo moj primer. Ja barem priznajem. Uvek kod se raskida krst krivice je padao na mene. Kasnije sam se naucio da se uopste ne koprcam, vec da samoinicijativno prihvatim svu krivicu na sebe. Mada verovatno sam i bio kriv, samo nisu sprovedene istrazne radnje i prikupljeni dokazi protiv mene.
Pada mi na pamet moj prvi brak. Imao je imao odlican pocetak. Ljubav na prvi pogled, odlican provod, zajednicki predbracni zivot, putovanja, zajednicki prijatelji... Posle toga odlican medeni mesec u Budimpesti. Zatim trudnoca. E u trudnoci stvari pocinju da se menjaju.
Ona pocinje da biva zivcana, a ja sam retko kod kuce cime dodatnio pothranjujem njenu nervozu. Neresene situacije se gomilaju. Optuzuje me za sve i svasta, verovatno s razlogom. Ja se branim odsustvovanjem od kuce. Jovanovo rodjenje donosi kratko primirje, na nekih par meseci. Mozda je bolje reci zatisje, a onda se nastavilo sa svadjom. Generalno gledavsi brak nam je u krizi i polako klizi (Opa! Stih) ka tacki tacki "ili ili".
Jedino na putovanjima se nismo svadjali. Valjda nas ponese atmosfera pa zaboravimo nas uobicajeni repertoar nanosenja bola jedno drugom. Mozda nas nedostatak publike sputava. U svakom slucaju izgleda da bi, cescim da putovanjima, imali sansu da spasemo brak i omogucimo Jovanu odrastanje uz oba roditelja.
Razmisljam se da ponovimo medeni mesec. Da odemo negde 5 - 6 dana, a da ostavimo Jocu u Samostalnoj Nezavisnoj Republici Baba. Na meniju su nam Pariz, Rim, Dubaji,... Ali se javlja problem oko fotografisanja za vizu. Ona, nazalost, ima problem sa ocima. Zbog pocetne faze konjuktivitisa i nadulih, zabljih ociju ne zeli da se slika nikako. A bez slike nema ni vize. Ne uspevam da je ubedim, da je to samo za vizu. Ne, ne i ne. I pored svih mojih napora da je ubedim - njet. Rekla je Njet. I bas to njet mi daje ideju i vadi me iz bezizlazne situacije.
Mozemo da odemo u Moskvu. Ruska viza se lako dobija i nema fotografije. Idealno za nju. Dakle idemo u osvajanje Moskve.
Sam projekat kupovine karata, zubne paste, pomada i ostalih potrepstina donosi mir u kuci. Neverovatno je kako je taj globtroterski duh dobar za prehladjen brak. Dodje kao terapija.
Izbor Moskve nije sasvim slucajan. U Moskvi sam imao vise takmicenja i uvek sam se dobro provodio nakon njih. Moj, ruski, Vlada je veoma lepo pozicioniran na lestvici uspesnih Moskovljana i rodjen je da bude insajder za provod u Moskvi. Nema tog kluba u kome neznaju Vladu. Nema tog dormena koji se ne nakloni Vladi do 45 stepeni. Vlada poznaje, direktore, glumce, ministre,... Svi vole njegovo drustvo. Tako da mi je nocni zivot u Moskvi uvek lepo istranziran, saseckan na kocikice, stavljen na tanjir i lepo dekorisan. Samo da se konzumira. Uvek idemo na najpopularnija mesta i provodimo se do zore. Pricam mi, jer je Moskva zbog mog poznanstva sa Vladom, veoma popularna kod mojih drugara. Tako da na svakom sledecem takmicenju imam sve brojniju posadu kamuflirane u trenere, masere, doktore... I kao u Vegasu "What happens in Moscow stays in Moscow".
Sa ove vremenske distance, nas odlazak u Moskvu mogu da krstim "Akcija spasavanja braka". Probacu da budem induktor pozitivne energije i upumpam novu, svezu krv nasem komiranom braku. Cak i kod nje vidim super dobru volju.Uvek odsedam u istom hotelu. Impresionira me pogled, kroz prozor prostrane sobe, na 40 metra visok, spomenik Juriju Gagarinu. Njegov srebrni torzo, kao raketa koja stremi u vis, stoji na dzinovskom stubu i skoro dodiruje nebo. On je prvi covek koji je leteo u kosmos. Pre skoro 40 godina je odoleteo u nepoznato, a vratio se kao planetarni heroj.
Prvi dan nam je protekao u obilasku znamenitosti i u radnoj veceri sa Vladom u jednom omanjem restoranu na Novom Arbatu, glavnoj pesackoj zoni u centru Moskve. Rano nas je sustize umor, izvinjavamo se domacinu i palimo u hotel. Nisam siguran da li sam prvo lego ili sam se prvo uspavao.
Sutrasnji dan je bio slican, s tim sto je Vlada morao da skokne van grada na ceo dan, pa smo se organizovali bez njega bez njega, sto u Moskvi, preko dana i nije problem. Kao zamenik sefa parade, u drugoj polovini dana zakazujem romanticnu veceru u hotelskoj sobi. Narucujemo iz menija na ruskom, bez engleskog prevoda, dva najskuplja jela i sampanjac. Pekinska patka je bila dobra, rakovi onako ali je sampanjac bio bas bezveze. Jeste romanticno ali nismo bas ljubitelji sampanjca. Spasavam vece narucujuci pivo. Ja na putovanjima uvek pijem domace pivo - upoznaj pivo necije zemlje da bi je vise voleo. Normalno, paznju mi privlaci pivo sa bezobrazno velikom cenom. Ona ostaje pri hajnekenu - ne menja tim koji dobija. Ljubazni rum servis mi nesto objasnjava za ovo, skupo pivo, spominje neke austronaute... Ja ga prekidam napojnicomod dvadeset dolara i namigujem mu da izadje iz sobe. Doneo nam planinu leda u koju su, kao ukrasi na jelci, ugradjeni hajnekeni i burzujsko pivo.
Romanticna vecera prerasta u sopstveni after party. Slusamo muziku i polako cirkamo pivo. Ona sve opustenija i veselija, a ja nista. Trudim se, ali nista. Cekam da me alkohol ponese preko visemesecno seksualne barijere. Otvaram peti hajneken sa 6% alkohola. Pade mi napamet da proverim koliko procenta alkohola ima moje pivo. Nula! Boldiranim slovima pise: "Bezalkoholnoje pivo za sofjore. 0% alkohol". Pocinjem da kapiram sta mi je reko konobar iz rum servisa. To je ono cuveno pivo razvijeno za astronaute, sa lekovitim biljem i vitaminima. Super ukusno ali ne mozes budes pijan od njega. Jedino tera na pisanje. E jebi ga!
Dok sam ja WC-u otklanjao kolateralne posledice ispijanja pet polulitarskih piva ona se uspavala. Nedoumicu da li da je budim ili ne presekao sam solomonski. Ugasio sam svetlo i pridruzio sam se cestitkama.
Ujutru sam izbacio prazne flase iz sobe i glumio mamurluk da ne ispadnem glup u drustvu. Cak sam i nosio naocare za sunce u sobi. Ona nije morala da glumi. Nosila je naocare za vid jer joj pivo nije prijalo infekciji. Lezimo u krevetu, ona cita knjigu, ja pratim NTV a Gagarin mi se smeje kroz prozor. Bas mu smesno. A picka, mogao je da mi sapne da je pivo bezalkoholno.
Oko podneva se javlja Vlada. Ima neku super rutavu ekipu za popodne. Neki ministri, manekenke, neki bokser, poznati tajkun, jedna voditeljka sa NTV... Da se nadjemo na veceri u nekom mnogo fensi restoranu. On je sada sa ministrom ali poslace sluzbena kola po nas oko sest. Opa bato. Kola sa soferom, biznismeni, manekenke, politicari,... Upadosmo u dzet set na foru, preko Vlade. Bar da sam poneo svadbeno odelo.
Dok smo Gagarin i ja birali, koja od dve kosulje koje sam poneo, izgleda vise dzetsetovski, ona je stavljala kapi u oci. Vidim da su joj oci bas "naglasene". Preseklo me je kad je rekla da nece da ide buljava u ljude. Ali odmah zatim i preokret - velikodusno me tera da idem sam sa svojim drugarom, dok se njoj i onako cita knjiga. Nisam smeo da se neckam, kao sto umem, da se ne predomisli.
Tacno u sest eto mene u bliniranom audiju S8. Ni ne pitam gde me vozi. Oni valjda znaju gde je dobro.Stajemo ispred restorana koji sljasti kao Boljsoij teatar. Sav je uradjen u stilu ruske carske imperije. Posle kratkog predstavljanja prelepa hostesa u vecernjoj haljini me odvodi do "naseg" stola. Upoznajem se sa drim timom Moskovskog dzet seta. Cuvena voditljka cuvene ruske NTV sa prvim parom silikona, sarmantni ministar, bivsi hokejas, par modela sa fasion tv-a, onaj tajkun sto je emigrirao za London, Vladina pratilja glumica iz onog dobrog filma, Jegor Kucma sin predsednika Ukraine... Samo klimam glavom predstavnisima drzavne bezbednosti i kolegama iz privatne garde Londonskog tajkuna. Sedam izmedju Vlade i TV zvezde. Ne kasnim mnogo, stizem tacno na meze. Guscija pasteta, kavijari, dimljeni lososi i par vocki koje nisam video ni na televiziji. Pije se Dom Perinjon sa jagodicom unutra. Vodi se opusten duhovit razgovor. Prelepe dame pariraju mocnim muskarcima svojim duhom i osmesima "to die for". Prelazimo na votku koju ja ne podnosim bas najbolje. Ali ajde jednu da nazdravimo. U Rusiji smo. Razgovori idu dalje, vrlo cesto se smejem kada se svi smeju i teram Vladu da mi prevede par detalja da razumem ono cemu se smejem. Nazdravljamo opet. Sve manje pitam Vladu da mi objasnjava zasto se smejem. Sve mi smesno. Nazdravljamo. Opet nazdravljamo. Ko kaze da strongman ne podnosi votku? Jos nazdravljamo. Ja se stalno smejem. Hokejas prica sa voditeljkom. Ona je iz Sant Petersburga, koliko sam ja ukapirao.
"I Putin je iz Sant Petersburga, baj d vej.", pohvali mi se voditeljica.
Ministaru se zacaklise oci.
"Kad si zadnji put bila tamo"
I ne sacekavsi odgovor, onako razmagnetisan od alkohola, okrece neki broj na mobilnom. Vidim ga kako montira glas na duboko:
"Aljo pripremi samoljot. Boljsoj samoljot! ...tak. Sorok pjat minuti" pa se obraca ovoj sa premijernim sisama.
"Vodim vas sve u Sant Petersburg na najbolji kapucino na svetu! Za 45 minuta treba da smo na aerodromu"
Cujem kako Vlada kaze:
"Super. Popijemo kafu i vracamo se kuci pre svitanja."
Tajkun se izvinjava, ne moze da ide. Verovatno ima zakazanu kupovinu neke fabrike ili grada za sobajle. A i kud ce natovarimo sest badigarda.Sedamo u audi i jos dva mercedes dzipa G klase i odlazimo pod rotacionim svetlima na vojni aerodrom. Nema crvenog tepiha ali prepoznajem Howker 800, najprodavaniji korporativni mlaznjak. Ima ruski drzavni grb na sebi. Kapacitet mu je od 8 do 14 ljudi i tipicno je veoma komforan. U avionu pici Frenk Sinatra i "Strangers in the night". Toci se Dom Pergnon. Ja propustam par nazdravljanja i pijem Evian vodu. Provaljujem da sam mnogo pijan i da ne mogu da se fokusiram skoro ninasta. Pazim samo da se ne ispovracam po avionu.
Herojski sam izdrzao "Ko kaze da strongman ne podnosi votku?" bez gubitaka. Slecemo u najevropskiji ruski grad. Stavljaju me u sluzbeni auto i odlazimo na najbolji kapucino. Ja namerno narucujem caj. Kazem da rusi nemaju pojma o kapucinu. Ribama smesno, ministar se pravda. Kazem da Rusi ni rusku salatu neznaju da spreme. Vlada me gurka. Mene boli dupe jer sam pijan. Cak sam vracao caj dva puta jer nije bio dobro skuvan.
Tog 22. decembra, u samo svitanje smo usli u Howker 800, koji se smrzavao na pisti. Ja sam polako dolazio sebi. Poceo sam da kapiram da sam smetnuo s uma dve stvari. Jedna je da je zimska kratkodnevnica i da svice oko 10 ujutru, a druga je da me yena ceka u hotelu. Rasplet dogadjaja me je naterao da zapamtim obe stvari. Sleteli smo oko 11 i ja sam se pojavio pred hotelom oko 1 popodne.
Kao sto sam se pribojavao nje nije bilo u hotelskoj sobi. Nije bilo ni njenog kofera. Trazim njenu cetkicu za zube u kupatilu. Na ogledalu u kupatilu, zubnom pastom je napisana poruka:
"SVINJO!!"
Znam kome je namenjena.