Pravda za Urosha
Pravda za Acu Tomića
Pravda za Ulemeka
Pravda za Ražnatovićku
Pravda za Radovana
Pravda za jadne huligane
Pravda za Artemija
Pravda za ...
A mi, ostali? Gde pravda za nas? Šta je sa nama koji nismo „nepravedno optuženi"? Zar nama sleduju samo večita zapostavljenost i anonimnost? Ispade da smo mi, onako, po etičkom statusu, građani drugog reda, marginalizovana grupa. Za nas niko ne agituje, niko ne piše grafite...
Nas se dosete jedino kad treba da nam se uvale računi za struju i grejanje, rešenja za poreze, takse..!
Onda, kakvo je rešenje? Jedino da sami krenemo ka zidu i svom statusu. Prvo bi trebalo da načinimo neku formalno protivzakonitu brljotinu, kako bismo uopšte dospeli u odnos sa sudstvom. Bez tog prvog, lucidnog i hrabrog koraka nema ostvarenja krajnjeg cilja. Tek kad dospemo u ovaj bezbolni odnos sa pravosuđem, stičemo uslov da jednog dana budemo nepravedno optuženi i da nam se ime nađe na zidu pravde. Mali je rizik da nam se zbog počinjenog dela, nakon nekoliko godina uživancije u nekoj tužilačkoj fijoci, na kraju odreže stvarna kazna. Za sve to vreme novine će se hraniti našim slučajem, ali, po okončanju te multimedijalne igre, kazne teško da može biti. To će skoro izvesno biti oslobađajuća presuda, zbog falinke u proceduri, zbog nedostatka dokaza.., ili će, i ukoliko bude presude, vrhovni sud istu ukinuti. Ili će se sve završiti, eventualno, nekom prigodnom, uslovnom kaznom sa ukusom jagode.
Zatvorska kazna sledi jedino u slučaju da smo u onoj našoj svrhovitoj primeni bezakonja baš mnogo, mnogo preterali, i to opet samo uz uslov da se delo, u kontekstu ovdašnje društvene percepcije, zadesilo u nekom međućelijskom političkom prostoru, pa niko od lidera, liderčića i moćnika iz senke nema motiva da nas kao svog „vadi". Ali, takav peh je malo verovatan. Skoro isključen, jer, i kad vam se čini da ste samo svoji, ima nekih koji na vas računaju kao na svog. Neko vas uvek svojata i svrstava negde, pa pomenute vrste rizika gotovo da i nema. Recimo, obijete kiosk, sudija se nameri da vas procesuira, a oni vas proglase žrtvom osione politike „onih drugih". Oni su dobili vas kao municiju, a vi ste njih dobili kao mecene svoje afirmacije. Tu se, već, tajno nabavljaju sprejevi i merka se neki slobodan deo nacionalne fasade. Dakle, kad je već sve tako (i sve dok bude tako), možemo slobodno u pohod, radi upisa svog imena na zid slavnih i priznatih, gde nas čekaju imena raznoraznih rodoljuba, poštenjačina, pevaljki...