Autor teksta: doc. dr Davor Džalto
Kao što je poznato stručnoj ali i široj javnosti, dva ključna umetnička muzeja u glavnom gradu Srbije su uspešno zatvorena dugi niz godina. Reč je naravno o Narodnom muzeju i Muzeju savremene umetnosti („Muzej na Ušću“), čije su zgrade zatvorene za javnost od 2003., odnosno 2007. godine.
Primer zatvaranja muzeja na tako dugo vreme pokazuje izrazito problematičan odnos društva i države prema kulturi i njenim institucijama. Ono što uvećava ovaj problem je odsustvo jasnog plana o tome kada će radovi biti završeni i kada će muzeji ponovo biti otvoreni za publiku. Ovde treba imati u vidu da nije prosto reč o dve institucije koje su zatvorene zbog rekonstrukcije, već o ključnim kulturnim ustanovama kada govorimo o likovnim umetnostima.
Postojanje više nego hitne potrebe za rekonstrukcijom i renoviranjem ovih muzeja, pogotovu u slučaju Narodnog, je van svake sumnje. Ono što je sporno je dužina samog procesa, na osnovu čega se može steći utisak da od početka nije postojao jasan plan, vremenski i finansijski okvir projekata. Time se šalje poruka da država, odnosno njene pojedinačne institucije ne smatraju ovu sferu dovoljno važnom da bi joj se posvetila adekvatna pažnja a posao priveo kraju u razumnom roku. Gotovo da se stiče utisak da je jednostavnije bilo podići Novi Beograd na močvari nego osposobiti jednu ili dve muzejske zgrade za normalan rad!
Šteta u sferi kulture je ovako dugim zatvaranjem muzeja ogromna, i svakim danom postaje sve veća. Ona se ne ogleda samo u profesiji, u obrazovanju umetnika i istoričara umetnosti, već i u čitavom društvu. Nije reč jedino o tome da su stasale dve generacije istoričara umetosti ili slikara koji nisu mogli da vide neka od remek dela koja naši muzeji poseduju. Reč je i o tome (i pre svega o tome) da stasavaju generacije dece predškolskog uzrasta, osnovaca, srednjoškolaca i fakultetskih obrazovanih ljudi koji nemaju priliku da se vaspitavaju, obrazuju, niti da razvijaju svoj ukus i muzejsku kulturu na osnovama koje bi ove ustanove mogle da pruže, bez čega je život u civilizovanim društvima upravo nezamisliv. Umesto muzeja, galerija i drugih kvalitetnih umetničkih sadržaja, naša populacija se „obrazuje“ na raznim „farmama“, „svadbama“, „selima“ i drugim „ružičastim“ sadržajima (o dominantnim muzičkim oblicima na našim medijima da i ne govorim). Da, ne treba zaboraviti u tom kontekstu ni instituciju fudbalskog stadiona kao veoma aktuelan način „edukacije“ i, možda neophodnog, psihološkog ventila (što naravno ne znači da stadion treba ukinuti, nego da sve treba da zauzme mesto koje mu pripada).
Postoji još jedan aspekt problema: činjenica da je moguće organizovati postavke umetničkih dela iz kolekcija ovih muzeja u drugim prostorima, čak i u drugim gradovima, u formi privremenih izložbi. Ta praksa nije sasvim odsutna ali bi svakako njeno intenziviranje pomoglo da se premosti vreme do, nadamo se skorog, kraja rekonstrukcije.
Svakako da bez ukupnog oporavka ekonomije, smanjenja korupcije, rasta izvoza i BDPa neće biti dovoljno novca da se ulaže u kulturu, obrazovanje i sl., u meri u kojoj je to potrebno. Samo ekonomski jaka i uređena država može biti i rasadnik kulture. Ali ne sme se izgubiti iz vida ni to da bez kulture i obrazovanja nema ni razvoja društva, istinskog osnaženja države, pa samim tim ni uspešne ekonomije. Kao da smo zaboravili veliku istinu na koju nas je upozoravao Jovan Cvijić da će na kraju „pobediti onaj ko bude kulturniji“.