I eto, pregurasmo još jedan rođendan...
Kod nas je novembar praznični mesec. Prvo nam pada slava, pet dana posle slave je Biberčetov, a pet dana posle Biberčetovog rođendan moga Mudrice-Filozofa.
Ove godine, doduše, nismo stvarno slavili (DEKA, SEKA i tome slicni nesrećni faktori), ali smo, kao i uvek sedeli i malo ćaskali o danima prošlim...
Na primer, ove godine mom Mudrici rođendan pao u petak - baš kao i kad se rodio.
Povodom toga Mama je morala, po n-ti put da prepričava čuvenu Odiseju koja je prethodila njegovom rođenju. Kako je, te godine, dan pre njegovog rođendana Beograd bio pod mećavom, kako sam se našla zaglavljena u KC čekajući da mi urade ultrazvuk (koji nikada nije urađen), jer smo već bili prebacili termin, kako me je muževljeva tetka, zbog mećave, odvela kod nje kući i kako je Žmu, hrabro, došao da spašava zavejanu ženu i da me nekako prebaci sa Crvenog krsta na Novi Beograd što se, pošto su putari po običaju bili iznenađeni mećavom, završilo našim pešačenjem kroz sneg do kolena... Prvo smo se spustili do Slavije, pa pošto ni tu nije bilo prevoza nastavili smo da Terazija, pa smo onda sišli na Zelenjak gde nije bilo šanse da se ubacim u ona dva pretrpana autobusa koji su se ipak pojavili, pa smo produžili do mosta, pa preko mosta, a kad smo već stigli na tu stranu onda je, je li, bilo logično da nastavimo peške do Fontane.
Sreća te sam imala dobre čizme.
I, naravno, sledećeg jutra je moj Mudrica odlučio da je ipak vreme da se rodi.
Ali, ne pišem ovo zbog toga.
Nego zato što je Biberče onda tražio da se ponovo priča njegova omiljena - Kako je Mama učila logiku.
Pa, pošto mi se nešto ukazuje da nisam jedina koja je tako učila...
Daklem:
Kad smo stigli u Bocvanu, moj je Mudrica imao pet i po godina. I nepresušan istraživački duh.
Što je, kao što svaka mama zna - dobitna kombinacija za tanjenje nežnih majčinskih živaca. Prvo je, podrazumeva se, sledilo višednevno papagajsko upozorenje da se nepoznate vrste životinja i insekata (a posebno one duguljaste koje šište), nipošto ne diraju. Potom, da se nepoznate biljke, bez obzira koliko lepo izgledale, ne beru, ne stavljaju u usta i... Ma znate već. Preterano radoznalo dete i preterano zabrinuta mama u Africi.
I tako, taman prošlo par nedelja - još uvek smo boravili u hotelu - kad smo imali prvi izazov. Uspaničeni Prestolonaslednik uleće u sobu da nas obavesti kako bi trebalo negde pronaći merdevine. Zašto? Pa zato što mu se brat popeo na neko visoko i tanko drvo i sad, naravno, ne ume da siđe sa istog...
Izlećem u baštu i utvrđujem da je dete potpuno u pravu - Mudrica čuči pri vrhu krošnje eukaliptusa i kida se od smeha, al' ne ume da siđe.
Onda je usledilo trčkaranje između recepcije i bašte, opšta gužva, traženje dovoljno visokih merdevina i osobe koja će se popeti na iste i na kraju smo, posle jedno četrdesetak minuta spustili avanturistu na zemlju.
Dobro - svi su živi i zdravi, niko nije povređen, mama održi vakelu o tome šta je sve, daleko bilo, moglo da se dogodi i NAJSTROŽIJE zabrani penjanje na drveće.
Naivna mama.
Taman prošlo jedno nedelju dana u relativnom miru, kad...
Vraćam se, mrtva umorna iz grada pošto sam pola dana provela u sređivanju papirologije oko radnih i boravišnih dozvola, ulazim u hotel, a ljubazna recepcionarka dočekuje me rečenicom: „Ništa ne brinite, Mma, mali nije povređen - samo se kuvar jako uplašio!"
Koji mali? Kakav kuvar? Zašto bi iko bio povređen?
„O, pa vaš mali je upao kroz krov u kuhinju - ali nije se povredio, samo se glavni kuvar jako uplašio..."
I dalje ne shvatajući KAKO je iko mogao da upadne kroz krov u kuhinju, pitam da mi pokaže „ground zero". Žena ljubazna, odvodi me do kuhinje i pokazuje mi badžu u krovu, valjda za ventilaciju, na jedno dva i po metra visine.
Ko je tuda upao?
„Pa vaš mali i onaj njegov drugar iz Kenije, ali nisu se povredili... Mma, Mma, jeste li dobro? Hoćete malo šećera i vode?"
Kad sam se, konačno, nekako dovukla do sobe dočekao me je presrećan kez Mudrice koji je prosto blistao od sreće jedva čekajući da mi prepriča svoju avanturu - kako su on i njegov drugar jurili mačku, a mačka nije htela da se mazi, pa se popela na krov, pa su se oni popeli za njom, pa je mačka trčala, a oni za njom, pa je mačka preskočila rupu, a njih dvojica, eto, nisu i...
„Šta sam ja rekla za penjanje????", potpuno nepedagoški urla sad već izluđena Mama.
„Pa rekla si da se ne penjem na drveće - krovove nisi pominjala", sasvim smireno odgovara mali istraživač.
Dobro. Dodajemo i krovove na spisak.
Jedno mesec i po kasnije (sad smo već bili u svojoj kući), taman se vraćam sa posla kad na kapiji nalećem na usplahirenog Žmu-a.
„Odlično da si naišla, moramo hitno u bolnicu, velika je posekotina, biće najmanje četiri šava..."
„????"
„Objasniću ti posle, da sad ne vičeš na njega, Mudrica je malo razbio glavu..."
Malo? Četiri šava se vode pod malo????
Naravno, glavu je razbio jer se malo pentrao po zidu oko imanja i sa istog preskako na kapiju, pa mu se noga okliznula i...
I ko mi kriv što nisam unapred dodala na spisak zidove i kapije.
I eto, preživeli smo sve to. Sad je to samo još jedna od porodičnih priča kojima se slatko smejemo. Mada njegov poriv za pentranjem nikad nisam uspela da izlečim - kućni nadimak mu je Spiderman.
Al' dobro, sve to spada u „lepote" roditeljstva.
P.S.
Slika gora je Mudricin rad - kad je imao 12 godina. I, ako se pitate da li se popeo i na ovo drvo s leve strane - pa zar ste sumnjali???