Bio je lep prolećni dan u Beogradu. Dok su ptice u njenoj bašti cvrkutale, a On još uvek spavao, Ona je izašla iz svoje vile, ubrala cvet iz svoje bašte i stavila ga u svoju kosu. Potom se uputila na prvu jutarnju kafu kod Vrednog Prijatelja, koji je u blizini već počeo svoj radni dan. Sedeli su tako u njegovoj kancelariji, Ona je strpljivo slušala njegove poslovne i druge probleme a On se skromno hvalio svojim podvizima. Biti na nekoliko funkcija ni danas nije lako, a tek u ono vreme! U jednom trenutku, čisto da protegne noge, Ona je ustala i došla do prozora, sa kojeg se prostirao pogled na lep plac sa kućicom u cveću. Vredni Prijatelj se povremeno nakašljavao, dok je Ona u tišini gledala u taj divni prizor.
ONA (sa izraženom romantikom u glasu): «Kako bi bilo divno da ovde bude šetalište za bolesnike...»
VREDNI PRIJATELJ (skočivši iz svoje fotelje): «To je genijalna ideja. Tako nečeg samo ti možeš da se setiš!»
ONA (nezadovoljna idejom u celosti): «Ipak, možda ne samo šetalište, trebalo bi da bude još jedno ekskluzivno bolničko krilo, sa šetalištem pored...»
VREDNI PRIJATELJ (zagrlivši je nežno): «Da, to bi bilo sjajno!»
ONA (pomalo zabrinuto): «... Ali tu je neka kućica u cveću...?»
VREDNI PRIJATELJ (sasvim samouvereno): «Ma, kad ja dunem i vatru sunem......!»
I dunu On. I sruši kuću. Tuđu, privatnu. Od čvrstog materijala.
Bolničko krilo nije izgradio, a umesto šetališta za bolesnike tamo se još uvek nalazi krater o kojem sam već pisala ovde:
http://blog.b92.net/text/15289/JOZEF-K-U-ZEMLJI-CUDA-citati-uz-3D-naocare/
Od tada je prošlo 14 (slovima: četrnaest) godina. Sudski proces traje dan danas a zašto - niko ne ume da odgovori. Pokušavali smo da raspletemo ovu bajku, pokušavali smo sve što nam je zakon omogućavao. Uključujući i sledeće: obratili smo se tadašnjem direktoru Narodne Kancelarije predsednika Republike Srbije, sada gradonačelniku Beograda i kandidatu za podpredsednika najveće političke partije u Srbiji. Pogledao je (zajedno sa pravnom službom, naravno) ceo predmet, ljubazno nas dočekao i konstatovao: "To što se Vama dogodilo je strašno." Čak nas je obavestio da tu bolnica planira neke investicije, gradnje, dakle tu - na otetom placu na kojem je srušena kuća moje majke, te da on obećava da se to neće dogoditi dok se učinjena nepravda ne ispravi. "Ali mi ovde očekujemo predlog rešenja, ne samo iznošenje problema...", rekao je mudro direktor Narodne Kancelarije. Pošto sudski proces traje toliko dugo, a kada se sudite sa državom nema izgleda da mu vidite kraj - predložili smo da Narodna Kancelarija posreduje u rešavanju problema, jer je van pameti da čekate deceniju i po da vam neko vrati srušenu kuću, te da se želimo vansudski poravnati i nadoknaditi makar deo štete (realna šteta od rušenja kuće i otimanja placa na Dedinju u tolikom vremenskom periodu je zapravo nesaglediva). Smatrao je to razumnim predlogom i obećao da će se javiti. Izgleda da je predlog bio previše razuman, pošto se više nikada nije javio.
Čujem da se vrše pritisci da se novim urbanističkim planom tu isplanira upravo ono što su Ona i Vredni Prijatelj davno započeli, iako je tu ničim izazvano - oteto privatno vlasništvo.
Da, znam, jednom će moja deca to ipak dobiti. Jednom, kada ova zemlja bude postala država. Do tada, neka ovo bude samo mali prilog krahu srpskog pravosuđa, deo prvi. I ne samo pravosuđa, ali da se zadržim trenutno na tome.
Eh, taman sam razmišljala kako da završim pisanje ove "bajke" kad saznah da predsednik Tadić i ja - volimo iste bajke! To me je tako razgalilo. Pročitah malopre predsednikovu izjavu, doduše datu sasvim drugim povodom:
"Živimo kao u bajkama
Predsednik Boris Tadić je kazao i da je jedan od najvećih problema koji sprečavaju rast zemlje nespremnost ljudi da se kreću. "Nama je imanentna sklonost da ostanemo na istom mestu. Da izgradimo kuću od što čvršćeg materijala u kojoj će živeti čitava porodica - ne samo tata, već ako je moguće i deda i pradeda, i unuk i njegovi naslednici... Jer može da dođe vuk i dune, i oduva nam kuću. Mi živimo kao u bajkama“, naveo je on."
Povod je bio "odliv mozgova" iz Srbije, kojom prilikom je takođe izjavio da Srbija nema para, te da zbog toga ne može da spreči migraciju visokoobrazovnih ljudi iz naše zemlje u inostranstvo.
http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2010&mm=11&dd=28&nav_id=475478
Međutim, nije sve u parama. Ima nešto i u nasleđenoj bahatosti, korupciji, nekolicini nesposobnih, ne malom broju lopova, kompromisima koji koče svaki napredak, te u reformi pravosuđa - zbog kojih niko normalan, sa ili bez posla, neće ostati da živi u ovoj zemlji. Ja se mogu upisati na listu nenormalnih. Ali moja deca, inače odlični đaci, upisana su već na listu migranata. Jer u Srbiji stvarno vuk može da vam oduva kuću, a da za to 14 godina niko ne odgovara.
Toliko o "Tri praseta i vuku". Imala bih još ponešto da dodam o predsednikovom i mom tumačenju ove bajke, ali neću sad pred tako važne izbore u partiji. Ne mojoj, predsednikovoj. U kojoj, sigurna sam, ima više ljudi spremnih da se kreću.