Da mi je neko pre samo pola godine rekao da ce mi gradovi poput Kuala Lumpura i Singapura biti mesecne destinacije, i da cu se toliko na njih naviknuti pomislio bih da je lud. Otkud jedna tako obicna i neprimetna licnost iz velikog Belog mravinjaka da zavrsi u jos vecem cokoladno/kosookom metezu na drugoj strani planete? Ne prodje nijedan dan da ne pomislim da to svako ko ima bar malo avanturistickog duha i jos manje hrabrosti moze da uradi. Ali kako vreme odmice, cujem price sve veceg broja ljudi koji mi govore kako se oni na tako nesto ne bi usudili ni u ludilu. U redu je otici na odmor, pa mozda i na par nedelja relaksirati se po tropskim zemljama, ali shvatam da je retko ko spreman ostaviti bukvalno sve iza sebe i krenuti u istrazivanje totalno nepoznatog sveta, i to bez icije pratnje i bliske fizicke podrske. U cemu je stos?
Pre svega tu je vera u sebe. Ko samom sebi ne veruje osudjen je na tapkanje u mestu vecito okrivljujuci spoljasne faktore i ljude za sopstvenu nesrecu, depresiju i ucmalost. Koja je razlika izmedju prosecnog i dobrog dizajnera? Da li jedan od njih bolje, lepse ili modernije osmisljava ideje? Ne, svako ima svoj stil i to se ne moze tek tako odluciti. Ali, nacin na koji predstavlja sebe i svoje radove u mnogome moze da odluci kojom stranom ce njegova karijera otici. U svakoj kompaniji postoje dobri i prosecni radnici, ali i osobe koje ne pamtis i neke koje do kraja zivota nece pasti u zaborav zbog svoje pojave i nacina na koji se predstavljaju, i na kraju krajeva i "prodaju". Ja glasam za ovo drugo. Ipak je privatan zivot na prvom mestu, bar bi trebalo da bude, i pogresno je misliti da ce svaki radnik da ulozi maksimum svog vremena u kompaniju, jer nije on tu zbog posla nego zbog finansijskog zaledja, ma koliko ljudi pokusavali drugacije da prikazu nekada taj odnos zaposlenih prema firmama u kojima rade. Verujuci u sebe od samog pocetka otvaraju se uvek nova i veca vrata kroz koja se vremenom vise ne saginjes da bi kroz njih prolazio. Ulazis uzdignute glave, to se vidi i zraci oko tebe. Ta pozitivna aura je nesto sto bi svako trebalo da ima u i oko sebe. To je nevidljivi stit od negativne energije koja je konstantno oko nas i vreba priliku da nas slomi i pokoleba. Verujuci u sebe dajemo sami sebi podrsku koja je preko potrebna, pogotovo u trenucima kada se nadjemo u nepoznatom svetu.
Onda se ne treba plasiti nicega, pogotovo nepoznatog, nego se truditi prihvatiti svaku nepoznanicu koja te lupi u lice. Iz svega izvuci najpozitivnije stvari, nikako negativne jer su one uvek tu, i mnogo se lakse uocavaju nego one dobre. Ko zna sta sutra moze doneti, ponavljam u sebi svakog dana jer zaista nikada to ne moze da se zna. Svaki dan je pun prevrata iz dobrog u lose i obratno, ponekad toliko intezivno da imamo osecaj da smo na ogromnom rolerkosteru koji nema nameru da se zaustavi. Ali umesto da se grcevito drzimo za rukodrzace i mislimo sta moze poci naopako mnogo je lepsi osecaj ako pustimo ruke u vis i osetimo kako nam talasi vetra unose zivot svakim novim udarom. Ako se i vagon otkaci mi tu nista ne mozemo, ali zar nije bolje uzivati do poslednjeg trenutka nego misliti sta ako se desi najgore? To najgore ce svakome od nas jednog dana zakucati na vrata, a onda cemo se zapitati "Da li sam dovoljno uzivao u zivotu?" Mislim da i sada polovina ljudi koja ovo cita misli da nije ostvarila sve sto je zelela do ovog trenutka. Nisam ni ja, ali nemam strah od novog i nepoznatog, ni od pada. Jer kada si na dnu nema gde da podjes osim ka vrhu.
Kako vreme odmice tako shvatam da je najvaznija stvar u celom ovom novom (za mene) svetu otvoren um, spreman da prihvati sve sto ga okruzuje, da pokusa da shvati i niposto ne menja tudje navike. Ja sam ovde stranac koji treba da se prilagodjava svemu sto je meni strano a svima oko mene tako normalno. Za tako nesto je potrebno imati sto vise novih ljudi oko sebe da se taj period sto lakse i bezbolnije prebrodi. Vec je i vrapcima na grani jasno da ono sto mi nedostaje se nece stvoriti iza prvog ugla, tako da mi ne preostaje nista drugo nego krenuti sa stvaranjem svog novog sveta u sred tudjeg i starog. Osecam to i na kozi, svakim udahom i treptajem kapaka. Sve sto mi je na prvi pogled bilo cudno sada vise nije, na sve sto nisam mogao da se naviknem sada sam naviknut. I ono najvaznije i najteze - pokusati da ljude koji su toliko razliciti od nas prihvatiti i truditi se da i sam budes prihvacen.
Osmeh na lice, pozitivno razmisljanje i zvonjava recenica u glavi "...sa magarca na konja...", "Svakim danom u svakom pogledu..." i "Niko kao ja"!