Teniski savez Srbije pridružio se drugim sportskim klubovima i savezima koji su izdali svoju publiku zarad sitno-šićardžijskih interesa. Do karata nisu mogli doći "obični" navijači jer ih je većina bila raspodeljena po zanimljivim ključevima.
Svakako, nije bilo moguće zadovoljiti zainteresovanost svih onih koji bi voleli da ovaj istorijski dvoboj gledaju uživo. Novinska vest kaže:
Mnogi koji su čekali u redu ispred Arene ostali kratkih rukava, a elektronski sistem prodaje nije uspeo da izdrži veliku navalu.
“Potražnja je nezapamćena, zovu sa svih strana. Karte su planule, a na internetu se desilo nešto dosad nezabeleženo u Srbiji, za samo dva minuta smo imali 82.000 zahteva”, rekao je za “Blic” Boba Živojinović, predsednik TSS.
Zbog propisa i ugovornih obaveza, u prodaji je bila samo trećina punog kapaciteta. TSS je saopštio da je zbog izgradnje komentatorskih kabina kapacitet Beogradske arene za taj meč smanjen na 15.390 mesta. Za Svetsku tenisku federaciju izdvojeno je 1.600 mesta, a isti broj ulaznica dobila je Teniska federacija Francuske. Pored toga, TSS je 3.311 karata izdvojio za sve srpske registrovane tenisere.
Za novinare je izdvojeno 400, a za potrebe igrača i članova stručnog štaba reprezentacije Srbije 500 mesta. Volonteri su dobili 247 kompleta, a 420 karata je povučeno iz prodaje zbog instaliranja "hok aj" sistema.
TSS je za potrebe ugovornih obaveza izdvojio još 1.000 kompleta, zbog bezbednosti igrača i sudija nije se prodavalo 256 ulaznica, a još 276 ih je povučeno iz prodaje zato što je ocenjeno da se sa tih mesta ne vidi čitav teren.
Kada se sve to sabere, ljubiteljima tenisa ponuđeno je nešto više od 5.000 ulaznica, a potražnja u prvim minutima je bila skoro dvadesetostruko veća.
No, meni se sve čini da su karte deljene kurti i murti, fensi facama, poslovnim prijateljima, partijskim drugovima i koznakomeveć. To je model koji je postao praksa. Raznorazne firme i "klubovi navijača" pošalju čuvena trebovanja mesecima unaped, pa se prvo za njih odvoje karte. Dok iz klubova navijača i dođu oni koji navijaju (pogotovo iz mesta izvan Beograda, pa čak i izvan Srbije), karte u preduzećima budu u fijokama predsednika sindikata ili šefa kabineta direktora, pa se neretko desi da se dele par sati pred početak meča. Da ne propadnu. Da ne pričam o tome kako su čuvene Delije kupovale po cele šlajfne karata, opet i ponovo, preko reda, kada je bilo dozvoljeno nama običnim smrtnicima da kupimo po najviše 4-5, pa onda tapkali ispred stadiona. Čuvena ljubav prema svom klubu!
Za ovaj događaj, situacija je bila još gora, jer je tenis oduvek bio pomodarski sport, a novokomponovanih bogatuna kojima praziluk viri iz dupeta unas se dosta nakupilo. Što bi rekao jedan od komentar na sportskom sajtu: "glumi se visoko društvo, pomodarstvo, pokondiranost… KOMPLEKSI da bi kamermani jurili i snimali "VIP" po areni... da bi bili vidjeni..."Ja sam, kao primer, bio van zemlje kada su karte puštene u prodaju i nisam nikako mogao da i dobijem. Pokušavao sam kasnije da ih nađem na nekoliko mesta. Tek u četvrtak, javio mi se konačno kum i rekao da njegov poslovni partner iz jedne od najvećih naših medijskih kuća ima karte a da ga meč ne interesuje. Za petak je već bio dao karte nekom Slovencu (valjda da ovaj ubije vreme u prolazu), a nama će dati one za subotu i nedelju. U subotu se ispostavilo da je karte već podelio u petak, te da mu je jedna ostala. Na kraju, javio mu je pola sata pred početak dublova da mu je i tu jednu vozač odneo u stan, na Čukaričku padinu. Nek obriše dupe njome.
Rezultat se jasno video. Meč Tipsarevića i Monfisa igran je u polupraznoj Areni (valjda se gospodi nije žurilo sa ručkom, a ionako znaju uglavnom za Noleta). Pošto su Zimonjić i Troicki izgubili četvrti set, po proceni komentatora više od 1.500 gledalaca napustilo je Arenu (nešto ne verujem da su unapred znali da će izgubiti i peti set - verovatno su žurili da gledaju kako se baba češlja). Tako se desilo čudo da u sred Beograda francuski navijači budu glasniji od ostatka Arene. Upravo drugačije od onoga što se decenijama dešavalo po svetu (sećam se poslednjeg slučaja, kada je niti hiljadu nas nadjačalo ostatak "Đuzepe Meace" avgusta 2006. godine).
Sve do polufinala Kupa Šampiona 1991. godine ja sam karte kupovao neposredno pred utakmicu, za bilo koji meč. OK, na čuvenu raniju utakmicu sa Bajernom ušao sam 10 minuta kasnije (kupujući "dodatni" kontigent potpuno neobeleženih karata - he, he, kako se uvek pravio crni fond u klubovima) i gledao sa vrha, ali u ostalim slučajevima moja snalažljivost i sposobnost probijanja (da ne upotrebim drugi izraz) omogućavali su mi brzu kupovinu.
Druga su vremena. Sem onih najvatrenijih, u koje ubrajam navijače KK "Partizan" i FK "Crvena Zvezda" (izvinjavam se takođe vernim navijačima malih klubova - njihova vernost je svakako i veća od mase "velikih"), većina nema pojma gde su došli i zašto, pa moraju neki Novak i drugovi da pokazuju kad i kako da bodre one koji igraju. Navijaće i oni - psihologija mase je čudna stvar, ali to nema veze sa "oni navijanjem, sa recimo onih 25 minuta neprestanog pevanja jedne iste strofe u Bariju ili 70 minuta te iste nedelju dana kasnije na meču sa Željom.
Jeb'la vas publika!