Evo nekih fotografija koje sam odavno spremao da okačim. Ne verujem da će svima biti zanimljive, sigurno ne kao meni, nešto kao kad pokazuješ svoj porodični album gostu. Ali svejedno, tu su "for the record", što se kaže. Znači, ako me neko pita, šta si ti, sine, radio u USA svih ovih godina, evo, to vam je to :-).
Tipična priča. Bil je osnovao firmu, i došao kod Zoje na Univerzitet da izmoli za jeftinu radnu snagu, nudeći praksu. Met, Džo i ja smo digli ruke u vazduh i bili prvi zaposleni. Znači još kao studentarija na postdiplomskim. Pola radnog vremena, za 25 dolara na sat. Jedan test benč na Bilovom tavanu bez klime, nekoliko instrumenata kupljenih od njegove uštedjevine, malo love pozajmljene od banke. I par mušterija - dovoljno za početak.
Posle godinu dana smo imali 2 zaposlena inženjera, sekretaricu, nove prostorije, 2 kompletna test benča, sa sve instrumentima. Uglavnom smo pružali inženjerske usluge. Ja sam još bio student kod Zoje. Džo je doktorirao i otišao u Teksas, da uči decu da igraju fudbal.
Onda je Bil doveo Majka, osmislili su priču za dalje, i napravili još jednu firmu, koja je pokrenula posao za vrlo specifične mušterije, a za koju smo opet svi mi isti radili. Džo se vratio, i krenuo da radi za Bila, kao stalno zaposleni. Ja sam doktorirao 2005. i odmah počeo da radim puno radno vreme. Umesto plate, dobili smo deo vlasništva.
Posao je počeo da raste, krenuli smo da radimo preko distributera. Preselili smo se u prostorije koje vidite na slikama. Ja sam doveo Miloša, posle smo doveli Nestora, i konačno Mu-a. Svi su bili naši drugari, iz Džoove i moje istraživačke grupe sa Univerziteta. Doktorirali su jedan po jedan, u medjuvremenu.
2005. smo kupili kompletnu liniju poluprovodničkih proizvoda od dve velike firme u Morgan Hill-u u Kaliforniji, koje više nisu htele da se bave ovim poslom. Dzo i ja smo ih doterali kamionom, kroz pustinju, od Kalifornije do Kolorada. I od njih počeli da pravimo custom-made tranzistore, što za civilnu što za vojnu klijentelu. Bil je doveo Bina iz njegove bivše firme, Spektrijana, da radi kao assembly inženjer. Uz njegovu pomoć, kupili smo mašine za die-attachment i wire-bonding i krenuli sami da pravimo, kompletno u kući, prototipove tranzistora za nove mušterije. Posle toga je počela proizvodnja u Maleziji.
Zaposlili smo, 4 tehničara, a Majk je pre toga doveo Larija, iz Freescale-a, koji je prvo i sam radio kao tehničar, a potom kao sales menadžer. Tu je negde iskrsao i Hauard, Bilov i Binov prijatelj, maher za poluprovodničku tehnologiju, koji je uložio i svoju lovu u firmu. Gomila novih proizvoda je potom izašla iz naše radionice, uglavnom za mikrotalasne i RF aplikacije velikih snaga. Tada smo već prodavali naše proizode vrlo poznatim firmama iz naše oblasti.
2007. smo imali 15 full-time zaposlenih. Zaposlili smo tehničkog crtača, Toda, i njegovu ženu, Debi kao sekretaricu. Potražnja je porasla toliko da smo morali da zaposlimo i program menadžera. To je bio Bob, koga smo doveli iz konkurentske firme u Pensilvaniji, željnog promene i uzbudjenja. Potom smo zaposlili Šona, kao product inženjera. Onda još jednog tehničkog crtača, Trejvisa, pa konačno i Bobovu ćerku, Kejti, da bude nekakav menadžer prodaje. Ona je bila na praksi kod nas preko leta, naučili smo je osnovno što treba da zna. Počeli su od nas da kupuju proizvode prilično osetljivi igrači, tako da smo morali dosta da unapredimo kontrolu kvaliteta.
I onda smo smislili novu tehnologiju pakovanja tranzistora, i način kako da se to praktično iskoristi, za pravljenje ultraširokopojasnih pojačavača, zbog čega nas je TriQuint kupio za teške pare, ispred nosa RFMD-u.
TriQuint je, za one koji se ne bave telekomunikacionim hardverom, prilično poznat proizvodjač poluprovodnika, čiji civilni deo izmedju ostalog pravi čipove mahom za smart telefone, i mobilne uredjaje. A od nedavno i za mobilnu infrastrukturu, tj. bazne stanice. Korporacija dakle, sa skoro milijardu dolara godišnjeg prometa.
Nastavili smo da razvijamo novi proizvod u Koloradu. Ušli smo u svet MMIC dizajna, sa ciljem da poboljšamo postojeće mikrotalasne tranzistore i da dizajniramo nove, za buduće proizvode. I kad je to došlo do nivoa da može da krene prodaja, pojavila se prva velika mušterija. Šefovi su odlučili da nas premeste u Triquint-ov glavni centar u Teksasu, da bi smo bili blizu fabrike u kojoj se prave čipovi. A i da bi nas držali na oku, da ispunimo očekivanja važne mušterije. Ali to sada već više nije bio naš san.
Džo je još prošle godine dao otkaz i otišao u Sijetl, gde je osnovao novu firmu. Ubrzo je otišao i Majk i pridružio mu se. Ni ja nisam hteo da se selim u Teksas, da štancujem pojačavače za nekog aplikacionog menadžera, koga sam mesec dana ranije istamburao na intervju-u, nakon što smo ga maznuli iz Freescale-a. Nego sam i ja dao otkaz, odbio par ponuda za posao od konkurencije i umesto toga nabavio nekoliko svojih mušterija za konsalting. Pa se sa njima u torbi pridružio mom kumu Džou i Majku.
Bil je izmuvao kod Trajkvinta da ostane u Koloradu, i da radi remotely. On i Majk su već osnovali novu firmu. Iduće nedelje dolazi Hauard, da nas poseti. Imamo odličnu ideju za novi proizvod, samo da skupimo nešto malo parica, da ne moramo da se zadužujemo, barem ne još. Izgleda kao da kreće novi ciklus.