Pozaboravljali smo već srednjoškolsko gradivo o eksperimentima I.P. Pavlova sa psima. A nije trebalo, jer bi nam sad bilo od koristi da sebi i drugima objasnimo šta nam se dešavalo i dešava. Podsetiću vas da su ovi eksperimenti, izmedju ostalog, potvrdili da životinje umeju da uoče pravilnost u zbivanjima, ukoliko ta pravilnost postoji, a zatim da odaberu onu reakciju koja je najkorisnija za njih.
Medjutim, kad u zbivanjima nema nikakve zakonitosti ili pravilnosti, nakon početne uznemirenosti i agresivnosti, izostaje bilo kakva reakcija, životinja pasivno trpi šokove, ali poremećaji u njenoj probavi svedoče o njenoj patnji.
Polazeći od ovih istraživanja američki psiholog Martin Seligman je postavio Teoriju naučene bespomoćnosti i potvrdio je kroz niz eksperimenata sličnih Pavlovljevim. I na ljudima su sprovedena odgovarajuća istraživanja (Hiroto) i ona su takodje potvrdila da se bespomoćnost uči u okonostima na koje nemamo uticaj ili koje percipiramo kao nekontrolisane.
Naučena bespomoćnost (learned helplessness) je specifično psihičko stanje u kom dominira očekivanje da se zbivanja ili okolnosti ne mogu kontrolisati i da se sopstvenim delovanjem ne može na njih uticati. Posledica ovog očekivanog odsustva kontrole su smetnje u motivaciji, smetnje u učenju i poremećaji u emocionalnoj sferi.
Kad se osećanje bespomoćnosti raširi u grupi ili društvu, ona postaje sociološki fenomen koji se naziva „kultura naučene bespomoćnosti", a ponekad i „kultura naučene socijalne zavisnosti".
U američkoj psihologiji postoji veliko interesovanje za ovu pojavu, što je i razumljivo kad se zna da u USA i pored ogromnog ukupnog bogatstva, višedecenijskog neprekidnog ekonomskog rasta koji obezbedjuje više nego dovoljno radnih mesta, postoje velike grupe veoma siromašnog obojenog stanovništva (pre svih Crnaca i Indijanaca) koje ne pokazuju ni spremnost ni sposobnost da poboljšaju svoj materijalni i društveni položaj. Zašto su ovom pojavom pogodjeni baš Crnci i Indijanci, a ne svi siromašni gradjani USA? Naučnici uzroke vide u istoriji ovih grupa (ropstvo Crnaca, a zatim nakon ukidanja ropstva kontinuirana viševekovna diskriminacija, ista takva diskriminacija prema Indijancima).
Pasivnost koja vlada u ovim zajednicama je motivisana percepcijom da za njih nema šanse, što je donekle i tačno, budući da su vrlo često nedovoljno obrazovani i osposobljeni za bolje plaćene poslove. Nedovoljno obrazovanje jeste objektivno najveći uzrok njihovog siromaštva, a siromaštvo je uzrok nedovoljnog obrazovanja. Ali tu ima još jedna „kvaka": u drugim siromašnim slojevima je spremnost na učenje i stručno osposobljavanje daleko veća nego u crnačkim i indijanskim getima (tj. rezervatima) i tu pasivnost naučnici pripisuju naučenoj bespomoćnosti.
U USA su uvedene neke mere, koje, medjutim, ne samo da nisu bile od koristi, nego su, čini se, samo još više pogoršale stanje. Socijalna pomoć koja se deli siromašnima je nedovoljna za dostojanstven život, ali zato više nego dovoljna da socijalno zavisno stanovništvo ostane pasivno. Borba protiv rasne diskriminacije i pružanje jednakih šansi za zaposlenje crnim i belim radnicima i stručnjacima s jedne strane pomaže pojedincima da izadju iz siromaštva, ali s druge strane šteti zajednicama iz kojih su potekli, jer ovi pojedinci sa porastom svog standarda nakon zaposlenja vrlo brzo napuštaju geta, preseljavaju se u bolje krajeve grada i siromašna većina ponovo ostaje bez pozitivnih primera.
Ako su tačni zaključci do kojih se došlo kroz višedecenijska istraživanja da se bespomoćnost uči, ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom planu i ne samo u toku života pojedinca, nego čak i mnogo više iz generacije u generaciju i ako se setimo naše celokupne istorije sve do današnjeg dana, onda imamo mnogo razloga za brigu.
Turska okupacija, dva svetska rata sa pratećim ponižavanjima, zlostavljanjem, ubijanjem i čak nemilosrdnim istrebljenjem čitavih porodica i sela, pedesetogodišnja komunistička ponižavanja, obezvredjivanje svih kvaliteta i vrednosti.
Pa onda Milošević! On i njegovi partijski drugovi su se najbolje snalazili u mutnom. Više od decenije su nas raznim smicalicama i podvalama sludjivali iz dana u dan. U mućenju naše ionako teško shvatljive situacije išli su toliko daleko da su čak donosili i tajne zakone (!!!). Ratovi u bivšoj SFRJ, embargo (koji veoma liči na geto), užasna propaganda protiv nas na svim svetskim medijima, inflacija, zatim kao šlag, bombardovanje 78 naših besanih, bespomoćnih noći. Pritom su akteri naše tragedije menjali pravila igre iz dana u dan. U tome su bili vrlo dosledni svi, počev od šefova mesnih kancelarija, preko Miloševića i njegovih ministara, pa do predstavnika medjunarodnih institucija.
Onda smo 2000. nekako smogli snage, konsolidovali se, smenili Miloševićev režim i ponadali se na kratko da smo se oslobodili bar jednog balasta, ali je usledio novi nepredvidljivi tragični dogadjaj - atentantat na Zorana Djindjića. Ponovo smo se našli na dnu od kog smo se jedva malo odlepili. Sve vreme mi nismo imali jasnu predstavu o razlozima i izvoru naših nevolja, pa zato ni kako treba da se ubuduće ponašamo da nam se više nikad ne ponove.
I danas, kad više nema ekstremno teških udara, mi ne uspevamo da razrešimo nagomilane rebuse. Većina stanovništva je veoma siromašna, naročito veliki broj izbeglica o kojim niko ne brine, što je samo po sebi otežavajuća okolnost. Nereformisana državna i ostala administracija nam i dalje neprekidno smišlja svaki dan nove sprave za mučenje kako bi uterala mito, sa sve nereformisanim sudstvom koje aminuje svaku nepravdu koja nam se učini.
I danas neke političke stranke, kao Milošević do juče, igraju na kartu naše naučene bespomoćnosti, gaje je i podstiču. Radikali glume spasioce, svojom jakom retorikom u predizbornim kampanjama na trenutak probude nadu, ali se vrlo brzo ispostavi da su to samo pusta obećanja, LDP u otimičani za parčence vlasti ruženjem i ponižavanjem većinskog stanovništva, pokušava da se dodvori manjinama, susednim narodima ili nekim drugim zemljama, nameće nam krivicu za sve nesreće ovog sveta, optužuje za sve zločine na prostorima bivše SFRJ koristeći pritom stereotipe od kojih su već davno odustali i naši naljući neprijatelji, budući da već odavno deluju potpuno neprimereno. Koštunica i njegovi deluju uvek neefikasno, smušeno, šta god radili, što će reći i sami zrače bespomoćnošću, a DS medju svima njima mi liči na samohranu majku sa gomilom musave, nevaspitane dečurlije koja zna samo da cvrči „daj" pa „daj" i sa kojom ne zna ni šta će ni kuda će. Tajkuni i njihov pokrovitelj, DB, neguju našu pasivnost, jer im ona omogućava da nastave da pljačkaju ono što im je dosad nekim čudom promaklo. I velikim silama se, izgleda, čini da će lakše razmrsiti balkansko klupko ako se gradjani Srbije što više pasiviziraju. Dakle, izgleda da naša bespomoćnost odgovara svima, samo ne nama običnim gradjanima.
Već najmanje dve decenije mi se nalazimo izmedju čekića i nakovnja, izmedju opasnosti koje stvarno ili fiktivno prete sa strane i užasne, nehumane, bolesne unutrašnje politike, dobijamo elektrošokove sa svih strana, ni jednan nismo uspeli da izbegnemo, niti se dosad našla dobra duša koja bi nam objasnila zašto ih stvarno dobijamo. Kad se tu i tamo malo priberemo i odlučimo da se borimo za svoju budućnost, ne znamo protiv koga ili čega bismo pre. Kad na jedvite jade i tu odluku donesemo, izdaju nas oni koji su nas poveli ulivši nam nadu da možemo nešto da promenimo, a neprijatelji naših neprijatelja odjednom počnu da podržavaju naše neprijatelje (setite se npr. Gonzalesovog izveštaja).
Ovaj tekst nije žalopojka, ne volim da kukam. Ovo je samo pokušaj da jednim pogledom, izmedju dva treptaja, obuhvatim bar deo onih dogadjaja kroz koje smo provučeni, a da nismo znali pravila igre, koji su nas pogadjali, a da nismo imali nikakvog uticaja na njih, koji su bili deo našeg života, a da mi u njima nismo ni učestvovali - koji su nas, dakle, učili bespomoćnosti.
Ovaj tekt takodje nema nameru da skine sa nas odgovornost, niti da optuži druge za naše nevolje. Naprotiv, on treba da posluži nama za našu „internu" upotrebu, za naše učenje šta smo mogli da učinimo za sebe, a nismo, kao jedan od prvih koraka ka izlečenju naših dubokih povreda i bespomoćnosti kojoj su nas one naučile. I konačno, ovaj tekst je poziv svim gradjanima Srbije da prestanu da jedni drugima otežavaju već ionako tešku situaciju i ulože maksimalni napor da ublaže bespomoćnosti svojih sugradjana u nadi da će i oni uzvratiti istom merom. Sve što se u tom smeru učini biće korisno, počev od uzdržavanja od uvreda i ponižavanja, preko ekspliciranja tajnih pravila igre, pa sve do zalaganja za nove, transparentnije zakone i njihovo striktno poštovanje, reformu sudstva i ostalih institucija...
Ako Srbija stane 1
Ako Srbija stane 2
Ako Srbija stane 3