Ali, kako je pravda teško uhvatljiva i vrlo klizava igračka čovekovim rukama, nekako se i njima uvek izmigolji, odskoči i svojim zveketom progovori o pokušaju silovanja.
Govorim vam o onima koji se, koliko ih grlo nosi, najpre izviču kako su oni, njihovo dostojanstvo i neko pravo povređeni nečijim pisanjem, po njih neprijatnog sadržaja, a potom ne trepnuvši nastavljaju da prema nekom trećem usmeno čine ista ona dela za koja, kada su oni bili pismeno oklevetani, rekoše da su krivična. Tako uvređeni, spominju moral, pravdu i sud, ali odmah zatim kreću da po hodnicima, pred svedocima vređaju druge, ne smatrajući valjda da se i govorom, a ne samo pismom, čini delo podložno zakonu.
Neukost ili bezgranično poverenje u slučajnog prolaznika na hodniku, tek, krenu oni da o nekom trećem govore i prizemnije i uvredljivije nego što je o njima iko ikada pisao. Nesvesni ili neinformisani da su papirnate uvrede za sud i sudije isto što i kazano u kuloaru, palacaju po svemu što se po njihovim merilima ne smatra moralnim, kulturnim, lepim, vaspitanim, patriotskim ili lokalpatriotskim.
Njihovi već debeli herbarijumi sa otkinutim i ispresovanim delovima tuđih života kao da ih nisu naučili da je poverenje koje se olako poklanja na hodnicima, oduvek bilo najbrže kvarljiv desert u spletkaroškim kuhinjama. Takvi prijatelji ne traže za čuvanje vaše tajne nikakvu cenu niti protivuslugu, jer su svesni da je to što od njih očekujete da vaš trač sačuvaju samo za sebe, teška iluzija. Iskusni intriganti, ako iole drže do svog renomea, treba da znaju da hodničke klevete nikada nisu nosile zaštitni pečat i da i njih, ma gde se prosule, od sudnice ne deli više od jednog koraka.