Nakon što je šef diplomatije Vuk Jeremić priznao da će Srbija bojkotovati ovogodišnju dodelu Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu Liju Sjaobu, digla se velika prašina. Vest da je Srbija sebe ponovo svojevoljno svrstala među zemlje koje krše ili podržavaju kršenje ljudskih prava, sevnula je u svetskim medijima i izazvala uobičajene reakcije, učvršćujući negativan imidž naše zemlje u javnosti. Naposletku, premijer Mirko Cvetković se odlučuje za "kompromisno" rešenje i na dodelu nagrade šalje ombusmana Sašu Jankovića, sa željom da time zadovolji šokiranu javnost. A naknadno Janković potvrđuje da je to učinjeno na njegovu izričitu inicijativu! Međutim, zaštitnik građana nije nosilac političke funkcije, nije član vlade, ne odgovara premijeru i praktično nije njegov "izaslanik", na način na koji bi to bio ministar, državni sekretar, ili ambasador. Što je najgore, originalna namera vlade je razotkrivena, loša vest je već obišla svet, a jedno je jasno: "Ne možete od riblje čorbe ponovo da napravite akvarijum".
Istorijski kontekst ovog vladinog postupka osvetliće naš gost autor Miloš Bogićević, postiplomac na Univerity Colege London i bivši stručni saradnik za zaštitu ljudskih prava u Kancelariji Ombudsmana za ljudska prava AP Vojvodine.
Za sve one kojima su pitanja ljudskih prava značajna, 10. decembar predstavlja važan, ako ne i najvažniji datum u godini. Ovaj datum se obeležava kao Dan ljudskih prava jer je na taj dan 1948. godine Generalna skupština Ujedinjenih Nacija usvojila Opštu deklaraciju o ljudskim pravima i time pitanja ljudskih prava ugradila u temelj ove organizacije. Nakon ove Deklaracije, usledio je niz konvencija i dokumenata koje garantuju ljudska prava različitih društvenih grupa.
Sve ovo nam se danas čini normalnim i logičnim. Međutim, pre 62 godine stvari nisu bile tako jednostavne. Do usvajanja Deklaracije je došlo nakon dugih i teških pregovora predstavnika država koje su o ljudskim pravima imale različita, često nepomirljiva shvatanja. Bilo je potrebno mnogo veštine kako bi tekst Deklaracije zadovoljio predstavnike različitih kultura i ideologija. I pored toga, konačni tekst nije usvojen jednoglasno. 8 država, među kojima i Jugoslavija odlučile su da se uzdrže od glasanja.
Grupa država predvođena Sovjetskim Savezom je odlučila da ne glasa za ovakvu Deklaraciju jer je, prema stavu šefa sovjetske delegacije sukob između države i pojedinca postojao u istoriji kada je društvo bilo podeljeno na suprostavljene klase i gde je vladajuća klasa tlačila one nad kojima je vladala. Međutim, okolnosti su potpuno drugačije u društvu u kome nema klasa jer u takvom društvu ne postoji suprotstavljenost između vlasti i individue jer je vlast ustvari kolektiv individua. Treba napomenuti da je šef sovjetske delegacije u Generalnoj skupštini bio Andrej Višinski koji je ostao upamćen i kao državni tužilac koji je rukovodio zloglasnim Staljinovim čistkama.
Osim država koje su bile pod direktnim uticajem Sovjetskog Saveza, među državama koje su odlučile da ne podrže Deklaraciju našle su se i Južna Afrika koja nije mogla da prihvati kritike prema sistemu aparthejda koji je već tada primenjivala i Saudijska Arabija kojoj je zasmetala garancija iz Deklaracije na slobodno stupanje u brak (član 16), što znači da bi muslimani imali pravo da stupaju u brak sa ne-muslimanima kao i slobodan izbor veroispovesti (član 18).
Sa izuzetkom Saudijske Arabije, danas je gotovo nemoguće pronaći nekoga iz pomenutih zemalja koji bi pravdali odluke koje su njihove vlasti donele 1948. godine. Gotovo je nezamislivo pronaći nekoga ko bi sa ponosom istakao da njegova država nije glasala za Opštu deklaraciju o ljudskim pravima. Činjenica da se Jugoslavija našla među onima koji ovu Deklaraciju nisu podržali, svakako nije deo zaostavštine oko koje se otimaju naslednici ove države.
Na žalost, danas situacija nije znatno drugačija. 10 Decembra 2010 godine u Oslu, na Dan ljudskih prava, Nobelov komitet će dodeliti Nobelovu nagradu za mir kineskom disidentu Liju Sjaobu. On, međutim neće biti u prilici da primi nagradu, kineska vlast ga je osudila na 11 godina zatvora zbog "zločina" u koje se ubrajaju zalaganje za poštovanje ljudskih prava i uvođenje višepartijskog sistema u Kini. Kako bi se postarala da neko od njegovih rođaka ili prijatelja ne primi nagradu umesto njega, kineska vlast je njegovu suprugu smestila u kućni pritvor i zabranila joj kontakt sa okolinom, dok je njegovim rođacima i prijateljima zabranjen izlazak iz zemlje. Kina je osudila činjenicu da je ova nagrada dodeljena "zločincu" i zatražila od drugih zemalja da bojkotuju ceremoniju dodele Nobelove nagrade.
Pozivu se odazvalo 19 država koje kao zajedničku karakteristiku imaju da se u njima na ljudska prava gleda sa podozrenjem. Uz Saudijsku Arabiju, Rusiju, Afganistan, Iran, Irak, Kolumbiju, Pakistan, Venecuelu, Filipine, Egipat, Maroko, Sudan, Ukrajinu, Kubu, Tunis i Vijetnam bojkotu se pridružila i Srbija. Vlast u Beogradu predvođena Tadićem i Jeremićem, odlučila je da se kao i 10. decembra 1948 godine stavi na stranu onih kojima je poziv na poštovanje ljudskih prava sumnjiva rabota koje se treba kloniti.
Pitanje je - da li će buduće generacije sa ponosom isticati činjenicu da je Srbija na dan Ljudskih prava 2010. godine bojkotovala dodelu Nobelove nagrade za mir ili će se te činjenice stideti.
Možda bi trebalo da se stidimo već danas?
Miloš Bogićević
Ovaj članak je objavljen kao deo inicijative fonda TransConflict Serbia pod nazivom "Budućnost Srbije o budućnosti Srbije".