Na svom političkom putu, koji je imao uspona i padova, tamnih ali i zvjezdanih trenutaka, Đukanović je, čini se, počinio dvije krupne greške. Koje se pamte i koje značajno determinišu jednu političku biografiju. Prvu je učinio na početku karijere, drugu na njenom vrhuncu. Prva je već poznata i mnogo puta ispričana – početak 90-tih i kolaboracija sa Miloševićem. Ratovi, zločini, izbjeglice, spaljena zemlja... Onda, nakon dužeg najavljivanja, početkom 97., sukob sa tom politikom i značajan zaokret – ka evropskim vrijednostima i integracijama. Barem po pitanjima toleranicje, manjinskih prava, regionalne saradnje. Oponenti će reći iznuđeno, neiskreno, neubjedljivo – ali, u politici se računaju djela a ne namjere. Put u pakao je popločan najboljim namjerama, znate to već. Možda je i Milošević imao dobre želje, da recimo udje u red srpskih svetaca ili da se pojavi na ikonostasima ovdašnji crkava, a završio je prilično tužno, na optuženičkoj klupi Haškog Tribunala. Dakle, uz pomoć međunardone zajednice, na platformi koju je čitavu deceniju ranije gradio civilni pokret u CG (pojedine partije, institucije, mediji, pojedinci), Đukanović je politički uzletio do lidera regiona. Bler ga je oslovljavao sa Milo, Klinton grlio po medjunarodnim skupovima, da bi mu na vrhuncu, Solana, ljuti oponent u predreferendusmkim godinama, skinuo kapu i izrazio divljenje spram postignutog i onog što obećava. “A tako mlad”, zaključio je španski diplomata!
Da li je taj hvalospejev evropskog komesara na račun velike karijere mlađanog Đukanovića presudno opredijelilo njegovu kasniju odluku. Ili su dominantan uticaj imali prvaci dvorske kamarile koji su insistirali na njegovom ostanku kako bi preduprijedili svoj nestanak. Politički, naravno. Vujanović, Krivokapić, Roćen....... Šta bi bilo s njima, bez njega.Ubjeđivali su ga da nije umoran, da nastavi, ali mu nijesu predočili da će, kad počnu dolaziti računi za naplatu, oni stizati na njegovo a ne na njihova imena. Ili su, možda, kod Đukanovića prevagnuli lični razlozi, želja da se privatni i porodični imetak, stečen dijelom u ne baš tržišnim uslovima, ne samo legalizuje nego i pretvori u konkretnu političku moć i uticaj. Svi ti razlozi ili samo neki od njih, svejedno, Đukanović je na vrhuncu svoje karijere, nakon dobijenog refrenduma, odlučio da ostane. Formalno povlačenje sa državnih funkcija samo je pogoršalo opšti dojam i izazvalo bijes institucionalne Evrope.
Đukanović nije, dakle, prihvatio nauk mnogih prije njega, da je u bilo kojoj karijeri, pravi momenat za povlačenje onda kada se dosegne vrh. Kada više nema šta da se osvoji. I kada vas najviše tapšu lažni prijatelji i obožavaoci. Zaključio je kako nema ništa prirodnije nego da nastavi da vlada. Naravno, onako kako je naučio i kako zna. I tu je mjesto velikog previda, to jest greške. Nije shvatio da su se okolnosti drastično promijenile. I da je razrješenjem državnog statusa CG izašla, kako je to slikovito opisao jedan zagrebački profesor, iz 17-godišnjeg vanrednog stanja. Prema svemu onom što se dešavalo i dešava nakon refrenduma izleda da Đukanović nije razumio da se politika i država ne mogu voditi na isti način u ratnim i mirnodopskim uslovima. Umjesto improvizacije, instikta, autokratije, što je podnošljivo u nekim vanrednim uslovima, čak može da bude važno - normalno stanje zahtijeva sasvim drugačiji prilaz. Široku javnu debatu po svim pitanjima, jake institucije, odgovorne medije i pravnu državu. Pojedinac, ma koliko bio harizmatičan, u demokratskim društvima gubi ne značaju. I na snazi. Đukanović to kao da nije shvatio. Zatvoreni sistem u kome se o svemu odlučuje s jednog mesta, građen deceniju i po ranije, pokušao je zadržati i u ovoj fazi evropskog puta Crne Gore. I onda je udario u zid. Stigla je prva Rezolucija EP, bojati se ne i posljednja. Sa te ili nekih drugih adresa. Bilo bi naivno dodati – ako se nastavi na isti način. Jer, Đukanović drugačije ne umije. I ne može. Zato je moje pitanje i bilo da li je, na vrhuncu svoje karijere, odmah nakon refrenduma trebao staviti tačku na svoj politčki put. Umjesto zareza. Jer, morao je vidjeti da dolazi novo vrijeme, koje traži nove navike. I nove ljude.
Željko Ivanović
Bulevar sumraka (koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)