Razasute „Timočke krimi revije" na mestu „nesreće", mnogi listovi umrljani krvlju, a jedna od novina otvorena na rubrici „Pogled iskosa"... Ta slika često mi se vraća iz udaljenih hodnika sećanja. Sada, dok odem ponekad na nemi razgovor, tamo gde sam siguran da ga komšije neće prepričavati, kažem matorom da više niko od tog „Pogleda iskosa" ne crveni od stida, okreće glavu, gužva kapu i gleda u vrhove od cipela!
Ne veruje, matori, da je to tako... To je njegova ekipa! Ne veruje kad mu kažem da nam ta njegova ekipa nije opravila ni đonove koje smo iscepali šetajući i duvajući u pištaljke. A onda je i tu ekipu zamenila neka nova... Neka čudna sinergija, popularno rečeno.
Od obećanja, malo je toga ispunjeno, sve je iznevereno. Ali, nisu oni krivi... Tu su kriminalci i znalci, političke pozadine i diplomatske prednjice, istina, pomirenje i zakletva zemlje raju, međunarodna politika i svetska ekonomska kriza i pare, pare, pare... A u međuvremenu Prezident kaže da narodu treba otvoreno reći da se u Srbiji teško živi! To me podseti na jednog bivšeg Prezidenta (nepokoj mu duši) koji reče da nama ne treba CNN da kaže da se u Srbiji teško živi! Izgleda da se ni u retorici ništa nije promenilo, a da ne pominjemo da se u predizbornim kampanjama i dalje maze salate i krave tapšaju po drugoj mesnoj kategoriji. A da ne pominjemo da se posao i dalje traži na sajtu lakodoposla.kom.pripadaš? Da ne pominjemo da su gospodari rada, primanja plate, života i smrti oni koji u rukama imaju novac i političku funkciju! Pa je i čuveni RTS vratio tačkice koje osvajaju globus i opet bismo voleli da živimo u zemlji iz Dnevnika2 gde prosečna porodica u Srbiji, za prosečnu platu, prosečno dobro se hrani i oblači!?
Za ideale ginu budale, kaže matori koji je nekoliko puta poginuo. Budi deo ekipe! Pa, koje ekipe, pitam? Jedni dolaze, drugi odlaze... A ne, kaže matori, niko ne odlazi nego se samo ekipa širi, jača... Jedni su na terenu, drugi na klupi. Neki igrači se pozajmljuju drugim ekipama, ima i onih koji idu na „kaljenje", pojedine dobro prodamo inostranim klubovima...
Buljim u taj grob okrenut nasuprot svim ostalim, manje zbog porekla - više u inat svima kao i za života, i shvatam da pored prosečne plate nemam nikakvu dopunu u vidu upravnog odbora, da nemam nekoliko stanova prosečne kvadrature u velikom gradu, da vozim auto prosečnog godišta vozila u Srbiji, a da mi svakodnevno sviraju po ganglijama iznadprosečne budale!
Pa, drugari, lozinka je:
Odgovor:
Matori, idem ja sad... A ti počivaj u miru i nemoj u grobu da se prevrćeš, javiću ti kako je ekipa...