In memoriam

Za Miroslavu M.

bocvena RSS / 16.12.2010. u 12:49

Svako jutro, trenutak pre nego otvorim oči, sekund pre uskakanja u ulogu za taj dan, pomislim - Možda će danas biti lakše...
Možda ne moram da donesem nijednu odluku. Možda neko drugi može da odgovori na pitanja šta da obučem i da li će tetka poživeti ovaj dan. Između trivije i tragedije smestim tri obroka i dve užine, osam sati rada i dva sata u prevozu, partiju Una, 138 crtanih filmova, poljubac za laku noć (ovo je scenario za dobar dan:)...i odem da se onesvestim.
Više ne umem da zaspim. Samo zatvorim oči i propadnem u zečiju rupu. Bez snova, bez odluka, bez pitanja.
Onda se budim mrtva umorna od traženja načina da tako ogromna izađem kroz mala vrata ili tako sićušna dohvatim kvaku onih prevelikih.
Ponekad ni onesvešćivanje nije dovoljno rešenje.
Ponekad ne spavam uopšte.
Stražarim nad tuđim životima.
Nad temperaturama, slinama, pobunama, svadjama, durenjima, uvredama...
Oni su odlični.
Uvek prođu...
Ljubav napravi pokoricu, pa krasta očvrsne, malo je noktima zagrebeš...i kad spadne - možeš sve ispočetka.

Jedino smrt ne možeš da zajebeš.
Ona je baš nekako dosadno konačna.
Mislim, možeš da se kupaš u sećanjima, ne može da odmogne...
Problem je što nije ni dovoljno.

Ljubim te, moja Miroslava M.
Mirno putuj i pozdravi sestre.
Mi,
vaše kćeri,
preuzimamo stražu.

Ogambi%20-%20Three%20Maasai%20Women.jpg 

 

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana