Moja familija je velika i cudna. Nema sta nema - od brakova, razvoda (pa to pomnozeno vise puta u svakoj generaciji), podrske, svadje, ljubavi, suza i zagrljaja. Od uspesnih do manje uspesnih ljudi, od gastrabajtera preko starijih koji skoro da nisu krocili sa ostrva na kojem su se rodili. Velika i cudna, da je nema trebalo bi je izmisliti. Takva je kakva je i ja nemam drugu, a zbog takve cudnovate familije svakakvi geni teku mojim venama i mozda sam bas zbog takve cudnovate mesavine svega i svacega ja i nasao svoje mesto ovde, daleko od svega poznatog u dzungli nepoznatih stvari. Braca od oboje roditelja se malo vise izdvajaju od nas ostalih smrtnika po uspesnosti. Jedan je gradonacelnik svog mesta a drugi radi u Vladi dugi niz godina. Dok ujak pliva od skoro, stric odavno krstari vodama uspeha, a i sa njim sam u bliskijim odnosima, jer smo i komsije ali i u istoj smo zemlji ziveli, do skoro. Sa seniorove strane familije kada se pomene njegovo ime to je sinonim za uspeh. Od kako sam ja poceo da radim i koracam ulicama sa odraslima on se trudio da na svakom koraku ako je potrebno dobijem njegovu podrsku. I kada sam ziveo u Novom Sadu, pa i sada kada sam Bogu iza tregera, ako mi nesto zatreba uvek imam kontakt osobe blizu mene na koju mogu da se oslonim, sve to zahvaljujuci njegovim poznanstvima.
Zato me i raduje cinjenica da ce bas on od cele familije prvi doci u ove krajeve da me poseti. On mene da poseti, ej? Pa to tako nelogicno zvuci. Ko sam ja? Zar od cele familije bas ja nekako zavrsim tamo negde (ovde) gde svi zele da dodju. Kako sam ja dosao do toga da osoba koja nema sta nema i nema koga ne poznaje u svakom kutku ove planete kaze da se ponosi sa mnom? Sa mnom? I to bas on. Naravno da su roditelji najponosniji na svoju decu, i mene i sestru koja je vec iskusni gastrabajter, i koja je jos mladja bila kada se otisnula u strane tokove severnih reka Evrope. Ali to se nekako i podrazumeva, mada je ruzno reci da se ponos, ljubav i postovanje podrazumevaju. I naravno da se i tetke raspekmeze kada se cujemo, pa i legendarna baka kojoj je preko 80 leta a i dalje primam redovno mailove od nje. Svi su oni u mom srcu, svako na svoj jedinstven i drugaciji nacin. Ali ova situacija sa stricom je kao kada si klinac koji trenira na Marakani, celo detinjstvo ima idola u Stankovicu ili Vidicu, i onda ga jednog dana oni pocnu hvaliti i govoriti kako oni jesu medju najboljima, ali da fudbal ne bi bio to sto jeste da nema mene. Mozda je prejako poredjenje, ali se ja tako osecam kada sa druge strane zice cujem "Dado, svaka cast!"
Da li sada i prica o ruznom pacetu dobija na znacenju? Moguce... Iz ovog ugla i sa ove daljine sve price se izgleda pretvaraju u stvarnost.