Oću da pričam kako je nekad bilo, što da neću, sve mi se čini, men' višnji na ovaj svet drži sam za toj, da pričam i pripovedam.. za drugo i nisam.
Druga su vremena bila, i život ti je ljucki takav, sve što je prošlo i preživelo se, liči da je bolje bilo i lakše i lepše nego ovo sad... pa svi kažu, e, nekad je bilo bolje.. I da znaš da nije tako. Svako vreme nosi svoje, onomad jeste bilo lakše, jer smo bili i mlađi, i zdraviji i imali čemu da se radujemo, sledeća je godina nosila svadbu, djecu, unuke i radost, sad smo matori pa nam sledeća godina može da donese samo novu boles' il krstaču i venac... I ne volim ove moje ispisnike što se vide na televiziju. Ej, molim te, on ima ko i ja, 90, a vamo prodaje pamet po televizijama, uči mlađe kako da žive.. Gledam ih, pa se mislim, oj, drtino matora, ti ćeš nekom da soliš pamet, ako si taki pametan, što nisi na vreme kazo, pa da ne bude kriza, nego si i ti i svi tebi nalik, ćutali, pa sad kad je kriza, pametan si da je rešiš.. Svašta!
A nekad su bila druga vremena i drukče se živelo. I nešto je bilo bolje, al je više toga bilo i mnogo gore. Ete, vidi primer sad, kako žive starci. Mnogo teško. Penzije male, bolesti mnogo, lekovi skupi.. A stari se lekovi zaboravili, narodni i jeftini, pa svi piju tablete.. I deca nisu, bre, što su nekad bila. Oću da kažem, ne živi se više ko nekad, u zajedničko domaćinstvo, nego, svako za sebe, svoju muku muči..
Pantim da su odavek starci živeli zajedno sa mlađima. I to je bila muka živa, kad su starci gadni, pa ostare i osenile, a i dalje oće da budu glava kuće i gazde, pa tiranišu i muštraju mlađe svoje.. Ete, pantim starog Sikiricu.. Kako kog Sikiricu? Pa onog, dole sa puta za Žirovnicu...
U mojem kraju, svaka je kuća i svaki domaćin imao neki nadimak. Sikirica, Vrlja, Šole.. I ponegde, zadrži se nadimak i mlađima, pa je sin Mileta Vrlje uvek bio Vrljavče, niko mu prezime nije ni znao...
E, pa stari Sikirica je baš bio težak čovek. Dok je bio mlađi, slušao je svoga oca i ćutao, radio kako mu se kaže i ček'o svoje vreme... A onda je otac umro, pa je Sikirica post'o glava kuće. I oženjen već bio, i decu imo, pa sinovi porasli i poženili se, vremena se promenila, a on je i dalje 'teo da komanduje i da se svaka njegova reč sluša k'o u kamen da je klesana. Mlađi se brzo pobunili. Probali momci, polako i razumno, nemoj oče tako, ajde tata ovako, jok! Ne da matori nikako sem kako on kaže. Ima da se seje šta je on rek'o i kad on kaže, ima da se kolje šta on odredi, i ženama ima da se da koliko on kaže... I tu je sve puklo.
Jes vala.. od kraljice Drage na ovamo, sve puca zbog žena.. Puklo je neđe, joj, da vidim, neđe pedes'treće... To su bila, ćeri, još, posleratna vremena. Nije se imalo mnogo. Rađala se djeca, buljucima, rađale su žene od muke za onima u ratu izginulima, tako je to posle svakog rata, rađa se više dece no u miru, ne znam što je to tako... Selo je počelo da se budi i buni, seljaci su počeli dobijati prve traktore, nekima je oduzimana zemlja, a neki su prilazili zadrugama..
U to je vreme bilo mnogo kurseva, a i žene se dokopale i glasa i posla, pa su mnoge podigle glavu i počele se za sebe i svoj život otimati. Bilo je kurseva raznih, za šivenje, krojenje, domaćinskih kurseva, za kuvanje, daktilografskih, za poslove u fabrikama.. Mnogo je, pre rata, bilo nepismenih, a posle rata su otvorene mnoge škole za starije, pa si mogo i sa trijes godina da ideš u večernju školu i otškoluješ se do kraja, 'de si stao, nastaviš..
E, u to vreme su bile moderne šivaće mašine, singerice, a posle se pojavile, kasnije, i slovenačke Ruže. Pa je, tam neđe, sedamdesetih i osamdesetih, oko Tiletove smrti, bilo mnogo važno međ ženama u selu da imaju Ružu Step, toj ti bila, vako, moderna i dobra mašina za šivenje, ko danas kad neki kaže vozim novi mercedes...
A Sikirica imo starijeg sina, Mladena, i za njega snaju Veselu. Jes, tako se zvala, Vesela. Ona ti je svršila na brzinu neki kurs za šnajderke, pa dogovorila sa muža da joj od naredne žetve kupi šivaću mašinu, em će lepo da obuče ukućane, em će nešto i da zaradi, šijući ženama po selu.. Al jok, matori ne da! Uskopistio se Sikirica, ne da pare za mašinu. Lepo mu sin govorio, ne luduj, nije vredelo. Sikirica reko vako: Moja baba ceo vek nosi tkano i pleteno, i ništa joj ne fali, a tvoja žena oće da se modira, e pa neće moći u MOJU kuću!
A jel neće?! siknula snaja, namrštila obrve i za pola godine odelila muža od oca.. Kako to misliš, kako snaja odelila? Ej, ćeri, kad žena nešto oće, a ume i zna kako, kad je mudra i umešna, vešta, sve može.. Milila mužu, dragala, podbadala kad trebuje i coktala kad je prilika, za pola godine je njen muž odelio svoj deo imanja od oca i oselio se u drugu kuću.. I Vesela je dobila mašinu, Singericu, mehaničku, nožnu.....
Nije prošlo još godina dana, u kuću kod Vesele i Mladena dosele se i Mladenov brat i žena, matori im tolko zagorč'o život, da im nije bilo druge nego da se sele. Pobegli i oni, a Sikirica osto sam da komanduje praznom kućom i svojom ženom Stanojkom. Snajke su vako kazale, da je matori valjao, na bi sinove izgubio... Vuklo se, tako, jedno dve godine, svako na svoju stranu, matori Sikirica u jednu avliju, sa ženom, a malo niže niz sokak, u drugu avliju, dva sina sa ženama.. Lepo se jetrve slagale, ko i sve kvočke kad nakote puno dece, jedna drugoj pomagale i nekako se živelo..
A onda, posle jedne dugačke zime, pukne glas da je i Sikiricina žena, Stanojka, pobegla od muža i otišla snajama i sinovima. Zbog gaća. Jeeste, zbog gaća, onih običnih, ženskih. Tražila pare od matorog da kupi sebi gaće, a matori joj reko, krpi stare koje imaš, a ako ne može da se okrpi, a ti idi kod snaje šnajderke, pa nek ti sašije, ionako je kuća puna nekih krpa. Da si vaspitala sinove da poštuju oca, ne bi se oni odelili. Pa se baba lepo prekrsti, kaže, dosta sam te trpela, gazdo i mučitelju jedan, pokupi ono malo svojih stvari i pravo kod sinova. Tamo je još desetinu godina proživela. Jedna joj snaja namestila od špajza i hodnika lepu sobicu, srušlili zid, stavili joj krevet, sto, ormar, ogledalo, dvetri stolice, ušuškali joj lepo i postavili joj peć, da joj ne bude zima. Pa se, sirota, celom selu hvalila kad su joj kupili tepih u sobu, prvi tepih koji je ušo u kuću ušo je u njenu sobu. Lepo su je snaje pazile. Dok je mogla, pomagala je i jednoj i drugoj, malo pripazi djecu, promeša ručak, pa sedne i 'ekla ili sluša radio.. A matori je druge zime umro. Sam. Kako je radio tako je i dočeko. Gazdovo je i pametovo i crko ko pseto. Tek treći dan ga našo poštar.
Tuga je to, kad omatori a pameti ne stekne. Bilo je i kad se lepo slažu snaje i svekrve i svekrovi, eto, moja se snaja Vida sa mojom majkom toliko lepo slagala, da mogu mirna srca da kažem, ja sam se, kao ćerka, lakše posvađala i brecnula na nju nego snaja. Vida je bila dobra i pametna, a moja majka dobar čovek, pa je išlo.
Tako se nekad živelo, u kući, zadruga, svi zajedno, jedni druge vuku i guraju, mlađi starije i matori mlade. Danas... nema to više. Eto, ljudi više i ne žive u kućama, ko nekad, naguralo se to u stanove i solitere, pa gde da uguraš dve, tri generacije, pa i čet'ri u jedan stan?! Poklali bi jedni druge za jednu ladnu zimu.. Drukče je kad je kuća i dvorište, čas posla dozidaš sobu, odeliš i odvojiš jedne od drugih pa i ne moraju mnogo da se gledaju.. U mojoj je familiji bilo tako, mlađi imaju svoju kuću, stariji svoju, a u istu avliju, pa su i zajedno i nisu...
A, bre, i ljudi se nekako, kako da kažem, malo prozlili. Malo ko ima da je srećan što je živ, zdrav, da su mu deca zdrava i pametna.. Mnogo više se gleda šta drugi imaju, koliko imaju i dal' žive bolje.. Gledam, tu, preko ulice, ove komšije.. celi dan im gori televizor! Vasceli dan! Njina djeca ništa drugo i ne znaju nego da gledaju u televizor. Nit to ume da se poigra, il da uradi nešto korisno, jok, u školu, iz škole, poradi domaći i pljas pred kutiju!
Sećam se, pretprošle godine, decembar, komšija lupa na vrata, zove mog sina, ajde komšo ko boga te molim, neće kola da mi upale, da me voziš do Zemuna.. Mi mislili, neko se razboleo, kad, kaže on, da kupim televizor, pokvario se naš, a majstor kaže ne može da se popravi, evo, mrak već pada a televizor mi ne radi.... Oj živote, ko da se bez njega ne može, ko da je vazduh jal voda, trese se čovek što mu crko televizor?
A jes, za Sikiricu. Pa, vako ti je posle bilo. Od starijeg, Mladena, sin i ćerka završili škole, oselili se u gradove, i tamo svoju muku muče. Te pedestreće, kad se Mladen odvojio od oca, i oni su imali po pet-šes godina, a sad su već u penziji. Sede u stanu, male penzije, deca im se oselila u podstanare, nit imaju starci da pomognu svojoj deci, nit deca da pomognu starce. A od mlađeg sina Sikiricinog, četri sina istu sudbinu imaju, sva četvorica radili po firmama, stekli stanove i oselili se, žive od penzije.. Samo peti sin, Miloje, ostao na imanju, radi zemlju i živi malo bolje..
Ovo sam tela ustvari da kažem. Kad su ljudi dobri, lako je se složiti i lepo slagati. Ja nisam imala svekrvu, imala sam je tek jednu godinu, i bila je, jadna, i mnogo dobra i bolesna, a bila je i u strahu da ne pobegnem sa planine, pa mi je sve popuštala, i ja njoj. Nismo se pošteno ni upoznale. A svekra sam volela mnogo. I ja sam i svekrva i tašta, i odma da kažem, moju snaju ne delim od moga sina. Jedared sam rekla, bili se nešto podžapali njih dvoje, sine Dragore, jedno upamti, ti si se sinko dvared ženio. Onu prvu skovlu ne mogu očima da vidim, ko ni ti. Ali ti je ova žena anđeo nebeski. I pazi sad: ako se razvedeš, pa ne možeš više sa njom nikako, kad dođe slava, pa krenu gosti, da znaš sinko da ću ja nju da zovem u glavne goste, prvi dan, a ti sinko, ako ne možeš s njom u istu sobu da budeš, ti na slavu i ne moraš da dolaziš. Jer, da znaš sinko, šta god ste se pokarabasili, mene to nije briga, ja nju volim ko čoveka, pa ako dogori do nokata, ja ću njoj stranu da pridržim. I to je gola istina.
A kakva sam tašta? E.... pa toj pitaj moje zetove. A ovoliko ću da kažem: jedan mi zet i danas dođe u kuću i na kafu i sa mojom ćerkom i bez nje, pa kad dođe nekim poslom u Srbiju, dođe i spava kod mene, pa nas dvoje znamo i do pola noći da posedimo i ispričamo se.. A drugi mi je zet više u moju kuću nego u svoju, i volim ih oba. Volim Divninog Radoša ko sina, a volim i Stefana, njega i volim i divim mu de. On je sa mojom ćerkom Danom četres godina izdržo, ja sa njom ni četres dana ne bi sastavila, al on je, eto, četres godina i još mu nije dosta!
Surčin, proleće 2010.