U poslednje četiri godine, koliko život delim s čovekom danskog porekla (koga iz milošte zovem: moja emotivna skandinavska devojčica), više puta sam bila na ivici da doživim infarkt, a sve zbog kulturoloških razlika.
Još na samom početku naše veze, poklonio mi je knjigu "Xenophobe's Guide to the Danes". Nešto poput bleferskih vodiča: kratak šaljivi prikaz danske kulture na 50-tak stranica. Sećam se da me hladan znoj oblivao dok sam čitala. Sve što se u Srbiji smatra potpuno normalnim, u Danskoj je ekstra nenormalno. I obrnuto. Iznad svega, tamo se smatra potpuno nepristojnim bilo kakvo isticanje pojedinca, grupe, institucije, preduzeća, bilo čega, kao najboljeg. Dok se kod nas lokalno pivo reklamira kao "svetsko, a naše", u centru Kopenhagena stoji velika reklama za njihov Carlsberg koja glasi: "Probably the best beer in town". Na svetskom tržištu, isto pivo se reklamira kao "Probably the best beer in the world". Ali ne u Danskoj. U Danskoj bi to bilo nepristojno. Kao što bi bilo nepristojno i reklamirati se bez ograde "probably".
Onda smo imali i zanimljivu situaciju u igraonici. Dok je moje tada četvorogodišnje dete srećno jurcalo po lavirintu s lopticama, mi smo na terasi pili neutralno reklamirano Jelen pivo i posmatrali kako jedno preslatko detence, uz pomoć roditelja, pravi svoje prve korake.
"Kako je slatka devojčica", rekoh ja.
"Otkud znaš da je devojčica?", pita Krle.
"Pa, vidiš valjda da je obučena u roze od glave do pete", rekoh ja.
"Pa?" reče on.
Mislila sam da me zahebava, majke mi mile. A nije me zahebavao. U Danskoj se tako nešto ne može podrazumevati. Mož' da bidne žensko, ako je u roze, ali ne mora da znači.
I uopšte, kada su deca u pitanju, ja ne znam šta oni toj deci u Danskoj rade, ali ja takvu decu nigde nisam videla, časna reč. Sedeli smo više puta po restoranima na nedeljnom ručku. Restoran pun dece uzrasta od 7 dana do 13 godina. Za svakim stolom porodica sa po dvoje do troje. I svi sede i tiho međusobno pričaju. Ja zamišljam moga sina Marka u istom restoranu, pa on bi za 15 minuta već bio u kuhinji da kuvaru izdaje instrukcije, i pomagao konobaru da prima narudžbine. Tako je bar bilo kad smo onomad svo troje bili u ovdašnjem restoranu. Ili bi pak jurcao uokolo nagovarajući tu dansku decu da ustanu od stola i krenu zajedno u istraživanje i igru. Ja bih njemu morala da dam piva da bi bio ko ta danska deca. Ne znam kako drugačije.
Najveći sam šok, ipak, doživela kad sam se najmanje nadala: dok sam gledala reklame na danskoj nacionalnoj televiziji. U po bela dana, iskoči s ekrana sredovečna teta, gola ko od majke rođena, i poče da đipa levo-desno, gore-dole, tamo-amo...
Kad dođoh k sebi, pitam Krleta: "Šta ovo bi, pobogu?"
"Reklama za muziku za mobilni telefon."
"??? Gola teta u po bela dana?"
"Nije to teta. To je čika."
"??? Čika?"
"Da. To je čika prerušen u tetu. A ima i jedna teta koja je prerušena u čiku. Njih dvoje su vrlo poznati glumci-komičari. Često gostuju u jutarnjim i večernjim programima na televiziji."
"Goli?"
"Goli. Evo ima klip."
Zemljo skandinavska, otvori se, progutaj me!
***
Ma koliko iz različitih kulturnih miljea poticali, ovih smo se dana Krle i ja uspeli složiti, a sve čitajući o tome šta se dešava porodici Nastić među braćom Amerikancima.
Kakav tragičan nesporazum! Kakav vrhunski primer zanemarivanja i nerazumevanja kulturoloških razlika! Kakva glupava birokratija koja će, pod plaštom poštovanja slova zakona, zanemariti suštinu.
Ne sumnjam da je u korenu američkih propisa, kojih se u slučaju porodice Nastić drže ko pijan plota, dobra namera. Ali, valjda je važnije utvrditi da li su oni deci naudili, nego da li su se pridržavali zakona? Konačno, zakoni su i napravljeni s tim na umu: obezbediti ono što je najbolje za decu. Uzimam zdravo za gotovo da u pomenutom slučaju stvarno nije bilo nikakvog zlostavljanja, pošto ne verujem da bi se naši psiholozi uopšte upuštali u bilo kakvu zvaničnu prepisku sa američkim sudom da postoji bilo kakva šansa da je ovde reč o bilo čemu drugom do nesporazumu proisteklom iz nerazumevanja kulturoloških razlika. A polazim i od sebe.
Imam li slike i video-klipove moga sina golog u kadi? Imam. S tim što ih njegov otac i ja nismo pravili da bi imali sliku golog deteta, već da bi imali uspomenu na njegovo detinjstvo, i na njegovo kupanje iz detinjstva.
Oduzeti nekome decu ne zbog toga što su im roditelji naudili, već zbog toga što slovo zakona ne prepoznaje kulturološke razlike... Surovo! Uprkos brojnim komentarima na vesti koje čitam, to za mene lično nije dokaz "funkcionisanja pravne države", već dokaz suve birokratije koja ne prepoznaje ono što kaobajagi proklamuje kao svoju osnovnu vrednost - šta je najbolje za decu.
Nastići - drž' te se!
U mojim ste mislima i molitvama.
This too shall pass.