Svakako, pri njihovoj analizi se mora biti svestan da ne postoji idealan izborni sistem, već samo oni koji više i oni koji manje odgovaraju aktuelnim potrebama društva, oni koje je lakše i oni koje je teže sprovesti itd. No, kako god, još uvek nije kasno za upoznavanje sa mogućnostima koje imamo kada govorimo o promeni izbornog zakonodavstva, za svođenje postojećih iskustava i razmatranje mogućih rešenja hladnom glavom...
***
CeSID-ov predlog za lokalne izbore se može opisati rečima "proporcionalni sistem koji biračima izgleda kao većinski". Dakle, jedinica lokalne samouprave (opština, grad) formira onoliko izbornih jedinica koliko odbornika treba da bude u lokalnoj skupštini. Jedna izborna lista može u svakoj od ovih izbornih jedinica da postavi svog kandidata, i to naravno samo po jednog (a jedna osoba može biti kandidat, prirodno, u samo jednoj izbornoj jedinici, i na samo jednoj listi). Kandidat je na listiću predstavljen svojim imenom, prezimenom, nazivom izborne liste koja ga je kandidovala (to može biti GG, stranka ili koalicija - sve opcije su dozvoljene) i, po želji, imenom i prezimenom nosioca izborne liste. Svaka lista je obavezna da kandidate postavi u bar 1/3 izbornih jedinica, što znači da solo nastupi ne dolaze u obzir. Takođe, vreme parcijalnih koalicija je iza nas - na čitavoj teritoriji lokalne samouprave, izborna lista mora nositi isti naziv.
Kada se biračka mesta zatvore i glasovi prebroje, sabiraju se svi glasovi dati za svaku od izbornih lista. Odnosno, računa se da je izborna lista dobila onoliko glasova, koliki je zbir broja glasova koji su osvojili svi kandidati koji su pod njenim nazivom nastupali svako u svojoj izbornoj jedinici. Dalje se sa ovim brojevima glasova postupa kao u standardnom proporcionalnom sistemu, t.j. onako kao i do sada. Standardni cenzus je 5%, za manjinske liste važi samo prirodni prag, a osvojeni mandati se između lista raspoređuju po kod nas uobičajenoj D'Ontovoj metodi najvećih količnika.Novosti zato ima kod dodele mandata unutar liste, naravno ukoliko ista uspe da ih osvoji. Po dosadašnjim rešenjima, uglavnom je manji deo (1/3) mandata raspoređivan u skladu sa redosledom na listi, a ostatak je prepuštan volji podnosioca liste. Po novom predlogu, sve mandate raspoređuje izborna komisija (što ne znači da ovaj segment ne može tokom usvajanja na Skupštini Srbije biti amandmanski promenjen, ali otompotom). I to, raspoređuje ih na taj način da oni pripadaju onim kandidatima sa liste koji su u svojim izbornim jedinicama dobili najveći procenat glasova (ne u odnosu na druge kandidate u IJ u kojoj su se takmičili, već u odnosu na druge kandidate sa svoje liste). Svojevremeno, u prvom predlogu ovog izbornog sistema koji sam imao prilike da vidim, nije spominjan procenat već apsolutni broj osvojenih glasova, što jeste pravednije rešenje ali se od njega odustalo jer je očigledno stvaralo nepremostive probleme u vezi neophodnosti da veličine izbornih jedinica budu međusobno maksimalno ujednačene.
Važno je shvatiti da ovo ipak nije većinski sistem izbora, iako nesporno na njega liči. Ne postoje nikakve garancije da će baš svaka izborna jedinica imati svog predstavnika u skupštini; sasvim je zamisliva situacija po kojoj je raspored procenata takav da mandat ne dobija niko iz dotične IJ jer niko nije dovoljno dobro plasiran u okviru svoje izborne liste, ili npr. zbog toga što nečija izborna lista nije ni prošla cenzus. Suprotno tome, biće i izbornih jedinica iz kojih će prolaznost imati više od jednog kandidata, pa čak i onih u kojima npr. najbolje plasirani kandidat ne ulazi u skupštinu ali zato drugo- i trećeplasirani kandidati ulaze. Ovo stoga što razlika u procentima između kandidata, u okviru jedne izborne jedinice, može biti sasvim mala. Pa čak i prvoplasirani u svojoj izbornoj jedinici može, takvi slučajevi nisu retki, pripadati listi koja na nivou opštine nije prošla cenzus. A lista koja u praktično svim izbornim jedinicama ima kandidate koji zauzimaju treća mesta (što takođe nije preterano neobično) uzima solidan broj mandata jer ima i prilično visok procenat osvojenih glasova - a te mandate raspoređuje među svojim kandidatima, koji su u tom slučaju svi trećeplasirani. I tako dalje, i tako dalje...
Šta se na ovaj način dobija ? Kvaliteti proporcionalnog sistema uglavnom u potpunosti ostaju očuvani. Kampanja će svakako biti personalizovana, u smislu vašeg ličnog odborničkog kandidata a ne u smislu nosioca liste, mnogo više nego do sada. Stvoriće se jasniji odnos između birača i njihovog (ili njihovih) odbornika. Stranke neće u meri kao do sada moći da raspolažu mandatima odbornika već i samim tim što su oni (odbornici) bolje fundirani u "svom" biračkom telu. Time će i glavne zamerke dosadašnjim sistemima izbora biti uklonjene. Sa druge strane, ljubitelji nestranačke demokratije će ostati uskraćeni za ostvarenje svojih nada. Pojedinačno kandidovanje je nemoguće, a stranke će i sada moći da projektuju željene ljude za većinu osvojenih mandata, jer sve stranke znaju u kojim izbornim jedinicama stoje bolje, a u kojima lošije. Konačno, iskustvo pokazuje da se u urbanim sredinama uglavnom glasa za stranku, a samo u ruralnim češće za konkretnog kandidata - domaćina i komšiju. To sve se svakako neće promeniti, iako je za očekivati da se kvalitet kandidata poboljša u odnosu na postojeće stanje.
Neke od manjkavosti većinskog sistema izbora nisu izbegnute ni u ovom rešenju, a neke od njih su čak i uvećane. Odnos između odbornika i "njegovih" birača može lako voditi tome da odbornik, pogrešno razumevši da njegov mandat vuče legitimitet isključivo iz njegove izborne jedinice, počne vremenom da se ponaša tako da zastupa isključivo parcijalne interese a na štetu zajedničkih i na štetu solidarnosti. Takođe, ravnopravnost glasova je i u većinskom i u ovom sistemu narušena onoliko koliko je velika razlika u veličinama između pojedinih izbornih jedinica; u našim uslovima, a sudeći po ranijim iskustvima, to znači da je narušena mnogo, a u slučaju izbornih jedinica u kojima i ne bude izabranih kandidata, čak i drastično. U vezi ovoga, dok je ranije u nas na lokalu postojao većinski sistem izbora, on je za posledicu imao favorizovanje glasova iz ruralnih krajeva (jer u takvim izbornim jedinicama po pravilu ima manje birača, pa pojedinačni glas stoga, gledano kroz procente koje donosi, i više vredi) a na račun onih iz urbanih područja. Vrlo je verovatno da će se to ponoviti i u novoformiranim izbornim jedinicama.
Konačno, ni jedan izborni sistem koji u sebi sadrži elemente većinskog sistema ne može na iole prirodan način obezbediti kvalitetnu zaštitu rodne ravnopravnosti. To važi i u slučaju ovog predloga; rodna ravnopravnost je obezbeđena pri kandidovanju, ali ne i pri izboru. Što je, koliko se pita autora ovih redova, i prava mera za to.
Naravno, sve navedeno važi samo ukoliko navedeni predlog izbornog sistema uopšte bude usvojen u opisanom obliku.
***
Izborni sistemi zemalja ex SFRJ u osnovi uglavnom liče jedan na drugi, što nije nikakvo čudo. Dobrim delom su formirani u periodu postojanja i raspada zajedničke države, od koje je nasleđena i slična pravno-politička kadrovska "škola" i način razmišljanja. Zanimljivo iskakanje u odnosu na susedne zemlje je vidljivo u Bosni i Hercegovini, kao jedna od posledica objektivnog postojanja protektorata nad tom državom. Izborni sistem u BiH neodoljivo podseća na neke skandinavske, što nije istovremeno slučaj i sa korisnicima tog sistema - a što, svakako, u praksi ume da napravi izvesne probleme. Ipak, u pitanju je sistem o čijoj bi primeni (bar u nekim elementima) i kod nas valjalo dobro razmisliti, pošto uspeva da na kod nas neobičan način personalizuje proporcionalni izborni sistem.
Najpre, u Izbornom zakonu BiH je, potpuno suprotno nego u Ustavu Srbije, eksplicitno navedeno da mandat pripada njegovom nosiocu, a ne političkoj stranci. Na taj su način odmah rešene sve kasnije nejasnoće na tu temu i nema potrebe da ih se dalje rešava veštački, kroz uvijene pravne trikove i metode raspodele mandata.Sam izborni sistem BiH je inače mnogo komplikovaniji nego što je to uobičajeno, delom i zbog ustrojstva države, zagarantovanih prava konstituvnih naroda i sl. Ovaj pregled će u tom smislu biti pojednostavljen, da se neće baviti kategorijama zagarantovanih kvota, kompenzacijskih mandata i sl., jer te kategorije nisu od suštisnkog značaja za moguće razmatranje eventualnog korištenja ovog izbornog sistema u našim uslovima.
Osnovni sistem izbora u BiH je proprorcionalni. Cenzus je 3%, a metod raspodele mandata je nešto modifikovan D'Ontov sistem najvećih količnika. Pri tome se, zavisno od nivoa izbora (a postoje četiri nivoa: centralni, entitetski, kantonalni, lokalni) i brojnosti prdstavničkog tela, neki od izbora sprovode u više od jedne izborne jedinice, odnosno u manjim izbornim jedinicama. Uspeh se računa za svaku izbornu jedinicu zasebno, što stvara realnu šansu za uspeh i nezavisnim kandidatima, grupama nezavisnih kandidata i sl. Ovo je dodatno omogućeno time što je na samom glasačkom listiću omogućeno da birač umesto (isključivo, kao kod nas) određene liste, odabere i pojedinog kandidata (ili kandidate) - nezavisnog ili stranačkog, svejedno. Zanimljivo je da kandidatske liste mogu (ali ne moraju) da sadrže i nešto više kandidata od onoliko koliko ih se bira; ovo bi trebalo da dodatno omogući biračima da od ponuđenih kandidata izaberu one kandidate sa liste, koji su im najprihvatljiviji. Da ne bude zabune, glasač ne može da glasa za više od jedne političke opcije; takav listić je nevažeći. On mora odabrati jednu od ponuđenih političkih opcija, bilo glasanjem za naziv liste, bilo glasanjem za nekog/neke od kandidata sa liste.
Mandati se u okviru pojedinih lista dodeljuju onim kandidatima koji su najviše doprineli uspehu liste, t.j. onima koji su dobili najviše glasova za sebe, a time i za listu. Mandati im se dodeljuju, naravno, po redosledu broja dobijenih glasova, ali samo do onog broja glasova koji predstavlja 1/20 ukupnog broja glasova koji je dobila ta lista u toj izbornoj jedinici. Među onim kandidatima koji su pojedinačno dobili manje od 5% glasova liste, ako ostane mandata za raspodelu, ona se vrši po redusledu kandidata sa liste - a ne po broju osvojenih glasova. Na ovaj način, ostavljen je dodatni uticaj predlagaču liste na izabrani sastav predstavničkog tela.
Ko je pomislio da je ovaj sistem (čak i ovako u prikazu pojednostavljen) komplikovaniji od onih na koje smo navikli, potpuno je u pravu. Na početku primene, veliki trud je učinjen da se biračima objasne mogućnosti koje im stoje na raspolaganju i kako se uopšte glasa. Da bi se to učinilo, sprovedene su ozbiljne edukativne kampanje i preko medija ali i tet-a-tet. To je urodilo plodom, i sistem se zaista održao. Većih problema nije bilo ni u postupku brojanja i kontrole izbora, izuzev što je veoma raširena priča o nameštanju rezultata u okviru pojedinih lista, a za pojedine kandidate. Po tim pričama, koje sam i lično imao prilike da čujem, postoji nešto kao džentlmenski dogovor između stranaka da se glasovi ne kradu međusobno, ali da se niko ne meša u suvereno pravo drugih stranaka da se naknadno dopisuju glasovi za pojedine kandidate sa inače već odabrane liste; ovi glasovi tim kandidatima treba da omoguće ditrektan prolaz u skupštine i veća za koje su se kandidovali. Kako se ljudi na terenu ovim bave manje iz ljubavi a više zbog konkretnijih dobiti, i kako su te priče nešto sa čime su upoznati i birači, to sve urušava njihovo (biračko) poverenje u izborni sistem i tako izabrane predstavnike. Što će reći, situacija nije mnogo ružičastija nego kod nas, čak i suprotno od toga - iako je sam izborni sistem zaista zamišljen kao fino naštimovan i dobro izbalansiran.
***
Izborno zakonodavstvo u Vojvodini je bilo i ostalo nepoznanica za većinu ljudi koji žive izvan nje, uključivši i neke od onih koji se po definiciji smatraju stručnim ili bar zainteresovanim licima u Srbiji. Zapravo, izraz "zakonodavstvo" u ovom slučaju i nije potpuno primeren, pošto izborni sistem u Vojvodini određuje pokrajinska Skupština, koja to čini odlukama - jer joj nije dozvoljeno da donosi zakone.
Za razliku od stanja u Skupštini Srbije i u nekim lokalnim parlamentima, radikali u Vojvodini nikada nisu uspeli da budu deo skupštinske većine. Nakon što je opasnost od njihovog uključivanja u unisonu vladavinu SPS izbegnuta u početnom periodu nakon formiranja SRS (u prvoj polovini devedesetih), pred izbore 1996. je uveden novi izborni sistem čiji je neskriveni cilj bio da obezbedi pobedu socijalistima. Svih 120 poslanika Skupštine Vojvodine je birano po dvokružnom većinskom pravilu. Samo... ono što je ovaj sistem razlikovalo od uobičajenog većinskog sistema, je sistem po kome je u drugi krug izbora ulazilo tri, a ne uobičajena dva najbolje plasirana kandidata iz prvog kruga. Shodno tome, za pobedu u drugom krugu i nije bila potrebna apsolutna, već samo relativna većina glasova. Ovako inovativni izborni sistem je pre toga u jednom (jedinom, poslednjem i nikad više) slučaju primenjen u susednoj i prijateljskoj Bugarskoj, a nakon vojvođanskog slučaja - bar po znanju autora ovog teksta - nije zaživeo ni u jednoj civilizovanoj zemlji. Osnovna ideja se svodila na to da se u standardnom slučaju u drugi krug izbora plasiraju po jedan kandidat SPS, neke koliko-toliko demokratske opcije i radikala, a da pootpadaju kandidati kojekakvih GG-ova i sličnih zastupnika nestranačko-zavičajne demokratije, za čije se glasače očekivalo da u drugom krugu podrže kandidata SPS. Protivnici SPS, tako se mislilo, podeljeni u drugom krugu, ne bi mogli da postignu odgovarajući rezultat i eto pobede Božovića, Bajatovića i njihovih partijskih kolega, eto Izvršnog veća bez bilo kakve prave skupštinske kontrole, bez podele plena sa radikalima, JUL-om i Novom demokratijom... Takav scenario je 1996. potpuno ostvaren, ali već četiri godine kasnije nije bilo tog izbornog sistema koji bi spasao vojvođanske socijaliste od katastrofe. U septembru 2000.-te, već u prvom krugu, kandidati DOS su u velikom broju izbornih jedinica uzeli pobedu natpolovičnom većinom glasova (recimo, u Novom Sadu u 6 od 15 izbornih jedinica), a drugi krug (održan nakon 5. oktobra) je doneo ukupni skor 117 od 120 poslaničkih mesta kandidatima DOS. Još jedan od ono troje preostalih im se pridružio, praktično odmah.Novoformirana pokrajinska većina nije baš ekspresno krenula da menja zatečena izborna pravila. Jedan od razloga je bilo tada aktuelno sporenje oko tzv. omnibus-zakona i potrebe da se u skladu sa njim promeni (ili ne promeni) i Statut Vojvodine. Tada važeći Statut (nasleđen iz '90.-ih) je imao snažan uticaj na izborna pravila, jer je sadržao odredbu po kojoj svaka vojvođanska opština mora imati sopstvenog izabranog predstavnika u Skupštini APV. Ovo je primoravalo zakonodavca da se bar 45 (jer toliko opština i gradova ima u Vojvodini) poslanika bira u nekoj verziji većinskog sistema. Odnosno, nije bilo moguće uvesti čisto proporcionalni sistem, kojem su u to vreme mnogi težili. Kada je postalo jasno da Statut iz čisto političkih razloga neće moći da se izmeni (izmene Statuta Vojvodine treba da aminuje i republička Skupština, a u to vreme u njoj nije postojala većina spremna za to), a na manje od godinu dana pred naredne izbore, ušlo se u stvaranje novih izbornih pravila. Kao jedan od ljudi koji su učestvovali u kreiranju ovog izbornog sistema, mogu da izrazim, i to mislim ne samo svoje, čuđenje koliko je - ispostavilo se - u toj opštoj stisci i pod tim vremenskim i političkim optrerećenjem trajan posao tada urađen. Tada i tako definisana izborna pravila su i dan-danas na snazi, i sve se češće navode kao model kojim su u našim uslovima uspešno u praksi povezane proporcionalna i većinska izborna komponenta.
Ukratko, tada formiran izborni sistem karakteriše da se jedna polovina poslanika - njih 60 - bira po čistom proporcionalnom sistemu, uobičajenom kod nas i na izborima za druge nivoe vlasti (Vojvodina je jedna izborna jedinica, standardni cenzus je 5% itd.). Druga polovina Skupštine se bira po dvokružnom većinskom modelu (standarnom, sa dva kandidata u drugom krugu), pri čemu po veličini male i srednje opštine biraju po jednog poslanika kroz većinski deo izbora, a one veće po više njih. Novi Sad, kao najveći grad u Vojvodini, tako daje sedam poslanika izabranih većinskim principom. Svi birači glasaju na po dva izborna listića: proporcionalnom, jedinstvenom za celu Vojvodinu, i većinskom, karakterističnom za pojedinu izbornu jedinicu.
Ova intervencija je u to vreme ugasila požar, onaj suludi sistem sa tri kandidata u dvokružnom sistemu je uklonjen, na novi sistem nije bilo čak ni onoliko primedbi koliko smo ih očekivali (pazite, u pitanju je 2004. godina, Đinđić je još uvek sveže mrtav, Koštunica drži republičku vlast, nacionalisti prihajaju i rado bi ukinuli Vojvodinu kao takvu) a on je i kasnije zaživeo iznenađujuće dugo. Ipak, neki problemi su ostali nerešeni; po meni, glavna nelogičnost ovog sistema je nejednaka vrednost glasova u većinskom delu sistema, pa tako, primera radi, jednog poslanika iz Novog Sada bira u proseku preko 42000 birača (spomenutih sedam NS izbornih jedinica je međusobno dosta dobro uravnoteženo, ali šta to vredi), dok u susednim Sremskim Karlovcima svog poslanika bira tek nekih 7000 birača. U prevodu, glas jednog Karlovčanina u ovom smislu vredi šestostruko u odnosu na glas jednog Novosađanina - a ima i gorih primera. No, kao što rekoh, ta neravnopravnost je generisana ondašnjim rešenjima u Statutu Vojvodine, i postojaće dokle god budu postojale izborne jedinice koje striktno poštuju opštinske granice. Iz tog razloga, ovakvo rešenje je verovatno neprimenljivo (bar u direktnom obliku) kod izbora za republičku Skupštinu, ali se o nekom sličnom sistemu na nekim budućim lokalnim izborima itekako može razmisliti. Što ne znači da ga ja lično nešto naročito preferiram.