Događa se ponekad da joj se dan prosto zgruša među prstima kao letnje mleko u plavoj šerpici na tufne i umesto da teče i peni i miriše, cepa se na mlitave krpe sa kojima ne zna šta bi. Ili joj se razbije u paramparčad izbačen iz ravnoteže nečim naizgled sasvim nevažnim, pa silno vreme mora da provede prebirajući krhotine u besmislenoj nadi da se mogu zalepiti jednim iznuđenim osmehom.
Katkad se jednostavno zgužva do neprepoznatljivosti, poput odbačenog staniola i nokti joj se umore od pokušaja da ga ispravi i dovede u prvobitno stanje. Opet, po neki splasne poput kiselog testa u koje je umešena kockica bajatog kvasca, pa su svi pokušaji da ga premesi unapred osuđeni na propast. Ili se pak raspukne kao varljivi balon od sapunice ostavljajući joj na obrazima tragove koji neupućenima mogu da liče na suze.
Gdekoji ume da joj visi nad glavom nalik goropadnom gradonosnom oblaku, pritiskajući joj ramena svojim naelektrisanim sivilom i čineći sve njene zelene kišobrane dobronamernosti krajnje nemoćnima. Ili se iscepka na nemušte fragmente koji lepršaju oko nje u nepovezanim jatima čineći svaki razgovor bespredmetnim.
Neki joj tek lagano iscuri između trepavica nalik najsitnijoj peščanoj prašini ne ostavljajući za sobom ništa vredno pomena. Ili prosto ishlapi kao trag kišnih kapi na prozorskom oknu koje je tek ovlaš i nemarno dotakao zrak kasnopopodnevnog sunca.
Po koji je nalik kući nakon što je nenajavljeni odžačar prilježno iščetkao dimnjake dok domaćica nije bila prisutna - na sve je navučena tanka skrama najfinijeg crnog ugljenog trunja i treba dobro zasukati rukave ne bi li se sve ponovo dovelo u red. Ili zaliči na nespretno ispušteno jaje čije se bledo žumance nemilice razliva po netom obrisanom podu. Otvori se kao rupa na čarapi i počne da se para i beži i raspada se naočigled a mali trrikovi poput bezbojnog laka za nokte ili u iglu pažljivo uvučene tanane niti trpeljivosti nisu ni od kakve pomoći. Obruši se iznenada kao ledenica sa krova okrenutog jugu i zabode joj se u samu srž spokojstva ostavljajući za sobom bolne iglice hladnoće...
Budu takvi dani i prođu. Ali praznina i teskoba koju ostavljaju za sobom, napor da se prebrode, ostaju kao taman talog na dnu šoljice za kafu zamrljane otiscima prstiju koji izdajnički ukazuju na neispunjene želje i uzaludna nadanja i zato s večeri, kada konačno spusti glavu na jastuk, mora da privija lagane i prozirne obloge oko svake svoje uznemirene misli, pažljivo i sa puno strpljenja, ne bi li kako prizvala san.
Zažmuri tek ovlaš i zamisli, recimo, belo.
Pojavi se topoljak, visokih, vitkih, treperavih krošnji što neobuzdano otresaju sa sebe penaste čuperke bele vate koji se kovitlaju vazduhom zatomljujući zvuke i glavinjajući lagano u svim smerovima bez ikakvog drugog plana osim da nauče da lete. Posmatra ih kako lelujaju i zbunjuju pritajene paukove kojima se upliću u filigranski razapete mreže i razgaljuju ptice idejom o mekoći novonapravljenog gnezda i to joj donosi mir.
Prizove u misli čitavo polje maslačka obelelo od čekanja vetra. Prizove i vetar, blag, tek povetarac, razvigor, sklon nestašlucima i sitnim nepodobštinama. Šapne mu nekoliko reči i posmatra kako se zatrčava među paperjaste lopte i rasejava ih u hiljade ushićenih srebrnastih zvezdica što se iznenada dižu i trepere nestrpljivo u nedvosmislenoj slutnji nekog budućeg klijanja.
Priseti se neke noćne vožnje kroz šumu gde postoje samo mrak i svetlost farova koja ga cepa na dvoje i u njoj uhvaćene prve snežne pahulje koje se zaleću u staklo poput noćnih mušica i tope se na njemu a drum se gubi u tom kovitlacu beline i zvukovi nestaju i sve se nekako pretapa u potpun osećaj bezvremenosti i izmešteno je iz stvarnosti u neki predeo oslikan delićima trenutka, tek ovlaš nalik na čipku, ali uzbudljiv i jedinstven i potpuno opčinjavajući.
Zažmuri tek ovlaš i zamisli, recimo, plavo.
Pojavi se ruka. U ruci oblutak. Pred rukom mirna velika voda što miriše na dubinu i na nepoznato i na morskog konjica što jezdi među treperavim anemonama i krhkim koralima tražeći nove pašnjake. Oblutak preseče vazduh u širokom luku i svojim neminovnim padom poremeti staklasto glatku površinu. Ona stoji na obali bosih stopala ugrejanih glatkim kamenčićima i dugo i pomno posmatra krugove na vodi.
Prizove opor miris trske. Žitkost barskog blata, bezglavo meškoljenje punoglavaca u natrulom plićaku, klepet rodinog kljuna u predvečerje, dok palacke počinju oštro da šume najavljujući reskost večeri, a brze senke lastavica uznemiravaju tihu mekoću vode. Ispred nje žute perunike intenzivno prkose zelenom i beli lokvanji plutaju dostojanstveno i svečano lagano prekriveni odsjajem dalekih oblaka. Srebrno pljusne ribica i vilin konjic na trenutak zaustavi svoj tanani let, a ona ćuti zagledana u tišinu i sanjari oprezno, zatečena lepotom.
Prući se po livadi poleđuške. Savije ruke ispod glave, dopusti majčinoj dušici i hitrim zelenim skakavcima da joj se umrse u prste, punim plućima udiše mirise sveže pokošene treve koja još dobro pamti fijuk kose i stoga i dalje po malo podrhtava pod njom i zagleda se netremice pravo iznad sebe. Nestaju svi poznati oblici i može samo da pokuša da ih ponovo prizove u naslagama oblaka teranih visokim i dalekim vetrom koji se nikada ne spušta do tla. Prepušta se odgonetanju i lagano utapa svaku suvišnu misao u beskrajnom plavetnilu nad sobom.
Zažmuri tek ovlaš i zamisli, recimo, crveno.
Ravnica ogromna i široka i raskomoćena pod naherenom kapom nebeskom, po malo masnom od sve te crnice koju pokriva. I na njoj obris starog đerma sa ulubljenom bušnom kofom koja se njiše na njegovom izduženom, kvrgavom vratu. Nagoveštaj laganog škripanja. Trošna ograda bunara. Okvir slike od bagremlja raspuklog od belog cvetanja. Talasi žita. I u moru žutog i zlatnog, divlji makovi što izazivaju svojom neponovljivo upornom krhkošću. Zagledana u njih, oseća kako joj se srce pretvara u bulku.
Priziva onaj poseban miris koji se širi iz crvene šerpenje sa belim tufnama dok se šećer peni i klobuča i mehuri se rasprskavaju u bojama duge ispuštajući nekakve pućkave, plopkaste tonove koji obećavaju naročito zadovoljstvo za znalačka nepca sladokusaca. I svo to blago se pažljivo sipa u malene tegle, brižljivo prekriva celofanom koji se pomno opkraja makazama da mu ne štrče krajevi i potom odlaže u police postavljene starim novinama i ukrašene trakama naročitog papira sa cik-cak rubovima oslikanim ružicama i pravljenim samo za tu namenu. Dugo pod jezikom zadržava sećanje na ukus slatkog od divljih jagoda.
Natenane ulazi u vreli letnji dan. Pruža ruku i dodiruje grubu površinu lišća koje u jaru otpušta opor i nagorak miris. Razgrće ga i šakom obuhvata krupan, čvrst, zreo plod. Lagano ga otkida i prinosi ustima. Zagriza ga, on miriše na peteljku i još je topao od sunca i niz bradu joj curi gust crveni sok. Kroz glavu joj na tren proleće misao da nikada nije jela ništa ukusnije od tek ubranog paradajza.
Zažmuri tek ovlaš i zamisli, recimo, sasvim novi dan.