Stefan Milenković ne ume da svira. Vlatko Stefanovski, inače vrhunski majstor i umetnik, obrukao se neviđeno. Ceo event bio je jedna poražavajuća slika primitivne, vulgarne, nekulturne poseljačene Srbije i njene samoproglašene nove elite.
Ovo je bio uvod, ono što se vidi na naslovnoj strani bloga. A sad razrada i zaključak:
Rastegnut do maksimuma krajogodišnjom gužvom, nedeljama sam iščekivao koncert Vlatka Stefanovskog i Stefana Milenkovića. Iako mrzim glamour, face i evente, uzeo sam karte za prvi dan. Nameravao sam još iste večeri da napišem ovaj blog ali nisam stigao. U međuvremenu, vidim da se pojavio još jedan blog na istu temu - pun pohvala, i baš tome ne mogu čudom da se načudim.
Ono nije bio koncert, bio je event. Nije bila muzika nego događaj.
U stvari, sve je bilo na svom mestu. Neću sad o najavama, ali jednostavno - baš sve je bilo na svom mestu, sve je bilo baš kako priliči jednom prostačkom društvu bez ikakvog sistema vrednosti u kakvo se Srbija (odavno) pretvorila.
Prvi utisak primitivnog džihada je na prilazima SC i na parkingu. Nema dovoljno mesta za parkiranje? Nema veze - parkira se na travnjacima, trotoarima, pešačkim prelazima. Dobro, možda za sve ove godine niko nije primetio da nema dovoljno parkinga.
Zatim neoprani i neočišćeni, glibavi, zapušteni... Sava centar i gomila nekakvih ljudi koji očigledno tamo primaju platu ali za šta - e to nije jasno jer se ne vidi da išta rade.
Publika koja u koncertnu salu ulazi u kaputima i bundicama, kao da se radi o nezagrejanoj vašarskoj šatri o Svetom Jovan. Niko iz gomile zaposlenika SC i ne pomišlja da taj polusvet upozori na neki najosnovniji red...
Program koncerta bez ijedne reči o muzici. Ni jedne jedine! Ni o repertoaru, ni o muzičkoj prošlosti koncertanata. Vlatko je još dobro prošao, za Stefana je očigledno od njegove muzike važnije KO je slušao, pa se navode Regan, Kurta, Murta. Onda na jednohj celoj stranici programa krajnje degutantne fotografije koncertanata kako piju Grand kafu, te levom rukom, te desnom, te značajno se pogledujući. Kompletna vulgarizacija dvojice umetnika sa imenom i reputacijom. Čak ni u socijalizmu, u kojem je egalitarizam bio zvanična ideologija, nije nikome padalo na pamet da tvrdi da su jedan Tripo Simonuti ili Miroslav Čangalović isti kao i anonimni šofer u GSP-u ili šalterska službenica u opštini.
Onda je, u duhu najboljeg srpskog primitivizma, koncert kasnio 22 minuta. Neobjašnjivo i neobjašnjeno. A da nije slučajno dokazuje poziv preko razglasa (inače potpuno raštimovanog, nekad je savršeno zvučao) da publika uđe u dvoranu - u 20.05!).
E, onda je konačno počelo muziciranje, uz inače loše osmišljene i izvedene svetlosne efekte i dim i paru. Čim vidim da se neki nadobudni junoša (pre će biti junac) igra reglerima rasvete i pušta paru... sumnjam da će od muzike išta biti, no još sam verovao u izvođače.
Sve do prvog tona koji je Stefan Milenković proizveo na nekakvom zakrivljenom gvožđu sa vratom i žicama što je, valjda, električna violina: Užasno nepodešeno ozvučenje, sa strahovitom distorzijom violine, sa gubitkom modulacije... Da nije problem u razglasu nego u znanju dokazuje činjenica da su ostali instrumenti bili sasvim korektno ozvučeni.
Od prvih taktova SM čulo se da on (ovo) ne ume da svira. Jednostavno - ne ume. Zaprepastilo me da nije umeo da se uštimuje, bežao je od tona i po iznad do celog tona ispod i to se nikako nije dalo sakriti a nije se ni popravljualo osim u solo deonicama kojima je očigledno pristupao kao kadencama u violinskim koncertima i koje su zvučale mnogo bolje iako nikako ne mogu da poprave ukupan poražavajući utisak. Jednostavno - Stefan nije za ovo. Ne ume da improvizuje, nema za to dara i tu pomoći nema. I to me nateralo da se zapitam šta se sa tim dečkom desilo i dešavalo u karijeri. Sećam se njegovih prvih koncerata, u istom tom SC, kad je imao nekih 6-7 godina. Iako je sa vunderkindima uvek teško proceniti šta je stvarno muzičko umeće a šta efekat jaomalibašjesladak tada je izgledalo da ima sve preduslove da izraste u dobrog solistu. Ali nije, nešto se sa njime desilo, negde se pogubio i solističku karijeru nije napravio. Dešava se to sa vunderkindima, dođu u dvadesete i ili jesi ili nisi. On očigledno nije, šta god o tome mislili idioti iz medija, spindoktori i ponosni patrioti. Jednostavno, ili nije bio materijal za to ili je negde u muzičkom razvoju ispušten, pogrešno vođen. Nisam pomno pratio njegovo muziciranje u odrastanju a ni kasnije ali sam od preksinoćnjeg koncerta poslušao nekoliko njegovih klipova i sve je to tanko. Na koncertu u meni nije uspeo da izazove ni jednu jedinu emociju, a bogme ni u odlomcima koje sam u međuvremenu čuo. A muzika koja ne izaziva emocije nije muzika.
Inače, sasvim sam kompetentan da o ovome zaključujem. Muzički sam pismen i obrazovan, završio sam nižu muzičku (baš violinu), celog života intenzivno slušam muziku i uživo i sa zvukozapisa, vrlo dobro poznajem klasiku, džez-rok, džez i još neke srodne ili bar slične muzičke pravce. Od prvih tonova samo sam se pogledavao sa ženom koja je takođe muzički obrazovana, od malena pa do pre neku godinu, dok je obaveze nisu sasvim preuzele, pevala je u jednom od naših najboljih horova. Ja sam već posle prve pesme hteo da izađem sa tog mučenja ali me ona, iz građanske pristojnosti, zadržavala... i tako odslušasmo jedno 7-8 numera, koliko smo uspeli da izdržimo.
Još uvek se pitam šta je ovo trebalo jednom takvim geniju kao što je Vlatko Stefanovski.
Posle koncerta poražava me još jedna stvar. Da u Srbiji nema više muzičke kritike. Naravno, još je živo onih nekoliko kritičara sa unjkavim glasovima koji ponekad dobiju po minut u pretposlednjem bloku poslednjeg dnevnika, još uvek po nekim - malobrojnim - novinama piše nekoliko znalaca. Ali muzička kritika kao kategorija odavno ne postoji u mainstream kulturi koju su sasvim preuzeli primitivci, event-organizatori, sponzori, spin doktori, silikonske drolje, gelirani fudbaleri, kriminalci opranih biografija i političari u prvim redovima. Sve novine pune su panegirika - sve od autora bez imena ili sa imenima koja nikome ama baš ništa ne znače. Genijalan koncert, fenomenalno muziciranje. Trt, šiomigađura.
U prvom redu u SC sedeo je, na primer, jedan Tijanić, čovek koga nikada nisam video ni na jednom pretplatničkom koncertu u Kolarcu, ni na jednom godišnjem koncertu neke muzičke škole. Čovek palminski istančanog kulturnog senzibiliteta. Ispred mene su sedele nekakve dve sojke koje su, prepoznavši neki "narodnjak" digle ruke kao krila u poletu i počele da pucketaju prstima... Dobro te ne bi stolova za penjanje.
Moja žena, uverena da još postoji neko vaspitanje i neka kultura ili bar građanski red zadržavala me sve dok se nije uverila da je već nekoliko posetilaca izašlo. Smeo bih se zakleti da je jedan od tih koji su otišli bio Jovan Kolundžija.
Siroti Milenković valjda je shvatio kome svira pa se gotovo izvinjavao što će svirati jednog Debisija. Srećom, nije ličilo ni na šta pa se publika nije prepala, uvredila ni počela da vadi beli luk, baš kao ni za Satija koji je usledio.
Nadam se da će neki fond za nešto platiti Vlatku Stefanovskom da se više ovako ne bruka. A što se Stefana Milenkovića tiče - bojim se da je on na nivou jednog korektnog profesora violine. Samo da se od njega ne očekuju emocije. Kako reče moja žena, dok Vlatko Stefanovski vlada svojim instrumentom na najintimniji način,zna kako će neki ton zvučati u svakom kraju sale, Stefan Milenković je svirao kao da je odavno ogluveo.
Bolje bi uradio da se drugog dana naprasno razboleo ili uganuo zglob. Uostalom, koncert je sniman, nikakva produkcija tu ne može da izvadi stvar. Biće na TV, gledaćete.
A evo kako neke stvari zvuče kad ih izvodi neko ko ume:
Za početak, vrhunski violinista koji ume da improvizuje. A ima i dušu. Nigel Kennedy
A ovako se komunicira sa publikom
Ovo je verovatno bila namera dvojca Stefnovski-Milenković - samo to treba umeti:
A ovo su vrhunske improvizacije, sa dušom i znanjem:
Evo i primera kako se svira električna violina - a da zvuči fantastično: Vanessa Mae
Ovako zvuči 2. stav Debisijevog gudačkog kvarteta:
A ovako Satijeva 1. gnosijena:
A za klasiku u majstorskoj obradi- Jacques Loussier i J. S. Bach:
I na kraju ovako zvuči Vlatko Stefanovski kad radi ono što radi kako treba da radi i skim treba da radi:
I koncertna:
Namerno sam izabrao Jovano, Jovanke zbog ovoga - Nigel Keneddy:
Po meni jedini naš violinista koji bi trebalo da svira sa Stefanovskim - a siguran sam da bi bilo fenomenalno iskustvo - Lajko Felix:
Da mene pita, Vlatku bih preporučio da svakako proba sa ovom "decom" koja su baš na ulici ispekla zanat i pokazala šta znaju:
Još jedno "čudo od deteta" - ali mnogo, mnogo bolje od Stefana Milenkovića:
I, sad je stvarno kraj, jedan primer svirke u kojoj je sve savršeno. Svaki ton, svaki instrument, sve. Svirka sa dušom za dušu: